Izbjeglice bježe pred ratom, glađu, nesrećom iz Afganistana,Pakistana, Sirije, Iraka. Prolaze još malo pa ispred naših pragova. Nesreća je velika i najradije bi svatko da ne zna za tu muku. Neki postavljaju i pitanja zašto ne idu na drugu stranu, prema muslimanskim zemljama. Ne bismo imali obraza pitati to izbjeglice. Dobro znamo što znači biti bez krova nad glavom, bez zemlje koja te ne želi, bez zavičaja koji više ne postoji, i doći u tuđu zemlju. Doći s nadom u bolju budućost za svoju djecu, ali u zemlju koja ti ništa ne obećava, i koja te zapravo ne želi, koju ne zanima tvoja priča, ni tvoja djeca ni tvoje prugaste izbjegličke torbe.

Izbjeglice su pobačena djeca ovog planeta koja su preživjela. Za njih se rijetko nađu udomitelji i posvojitelji, i kada dođu na njih se gleda kao na provalnike, kradljivce, lopove. Kad više ne znaš šta ćeš s njima, šalješ ih dalje.

Naći će se i dobrih ljudi, kao ona žena u Beogradu, koji će ih primiti u svoj dom kao svoje najbliže i najdraže, kao ljude u potrebi. Dat će im svoj ležaj, mlijeko koje piju njezina djeca, kruh koji mijesi za svoju obitelj. Neće razmišljati o geopolitici i strategiji velikih sila nego kako da pomognu. I neće se zbog toga osjećati velikima i značajnima. Tužno je pomagati nesretnima i uvečer pitati svog Boga: zašto? – makar se njihov Bog zvao drugačije.

Davnoga jednog dana i praotac Abraham krenuo je na put u nepoznato samo s obećanjem da je Bog s njim. Kao ni stanovnici utvrđenih gradova koje je Abraham napadao, ni mi se ne bismo voljeli naći na putu Bogu izbjeglica i lutalica. Pametnije je izići im u susret i dati im svoj blagoslov, otvoriti vrata svojih gradova i ugostiti ih. Jednom je tako Abraham u goste primio strance i tako ugostio svoga Boga i primio jedno obećanje.