Prošle nedjelje održani su predsjednički, parlamentarni i izbori za regionalne vijećnike u Čileu. Budući da je Čile država sa predsjedničkim sistemom, najviše pažnje privukli su izbori za predsjednika republike. Predizborne ankete nisu puno pogriješile, kako se i pretpostavljalo u drugi krug idu Gabriel Boric i José Antonio Kast.

Nakon svega što se dešavalo u Čileu u prethodne dvije godine teško je tko mogao povjerovati da će rezultat prvih predsjedničkih izbora nakon socijalne eksplozije biti ovakav, makar to bio i prvi krug. Prisjetimo se, u listopadu 2019. došlo je do velike socijalne pobune i masovnih protesta širom Čilea. Protagonisti protesta zahtjevali su velike strukturne političke i ekonomske promjene. Protestiralo se protiv desničarske vlade Sebastiána Piñere, ali naravno ne samo protiv nje. „Nije zbog 30 pezosa već zbog 30 godina“ bio je jedan od transparenata koji je na najbolji način sažeo nezadovoljstvo većine Čileanaca i Čileanki. Protestiralo se protiv neoliberalne ekonomske strukture koju je u Čile instalirao Augusto Pinochet uz svesrdnu pomoć Čikaških momaka i SAD-a. „Novi ustav ili ništa“ poručivalo se na protestima. Da bi pacificirao proteste, predsjednik Piñera zajedno sa većinom opozicionih stranaka potpisao je Sporazum za socijalni mir i novi ustav. Nakon toga, najveći protesti u povijesti države odvijali su se smanjenim intenzitetom, naročito nakon pojave koronavirusa.

Potom je, prema dogovoru, uslijedio plebiscit o tome treba li Čile dobiti novi ustav i tko će ga pisati. Blizu 80% Čileanaca i Čileanki koji su izašli na plebiscit glasali su za to da Čile treba dobiti novi ustav i da ga treba pisati Ustavotvorna skupština koja će biti birana na izborima. Proljetos su navedeni izbori održani. Na njima, cilj je bio desnicu izbaciti iz igre u Ustavotvornoj skupštini i ne dati joj da pređe jednu trećinu. Usprkos niskoj izlaznosti, taj cilj je postignut, desna koalicija Vamos por Chile osvojila je samo 20% glasova, iako joj pripomažu neki drugi zastupnici u skupštini.

Pa onda, pogledajmo za početak rezultate izbora. Na ovim izborima predstavilo se sedam kandidata. Eduardo Artés, komunist iz Patriotske unije osvojio je 1,4% glasova, Marco Enríquez-Ominami iz Progresističke partije 7,6%, Yasna Provoste koju su podupirale Kršćanska demokratska stranka i Socijalistička partija (između ostalih) osvojila je 11,6%. Desničar i bivši Piñerin ministar Sebastián Sichel osvojio je 12,7% glasova. Za bobu ispred Sichela bio je Franco Parisi, također desničar i demagog koji je osvojio 12,8%. U drugi krug otišli su kandidat lijevog centra Gabriel Boric sa 25,8% i ekstremni desničar José Antonio Kast sa 27,8% glasova.

Desnica je u kampanji za izbore za Ustavotvornu skupštinu plašila narod komunizmom. Poručivala je da će ukoliko izaberu socijaldemokrate u zemlji nastati kaos, da će se Čile pretvoriti u Čilezuelu i tome slično. Na predsjedničkim izborima bilo je isto, samo što je ta kampanja terora i strašenja komunizmom bila pet puta jača. Dokaz tomu je činjenica da će (neo)fašist José Antonio Kast ući u drugi krug izbora. I ne samo da je ušao u drugi krug, ankete kažu da je bara-bara sa Boricem.

José Antonio Kast, kandidat je Republikanske stranke. Sin je nacističkog oficira koji je nakon Drugog svjetskog rata pobjegao u Čile. Kast kaže da mu je otac bio „samo običan vojnik u Wermachtu“, ali eto, za svaki slučaj je odlučio napustiti Njemačku nakon rata. Ajde, nije da mu sin drži Hitlerovu sliku na zidu, ali dakako da nema ništa protiv Pinocheta. Ništa protiv Pinocheta nije imao ni njegov brat Miguel koji je jedno vrijeme bio ministar i predsjednik Centralne banke za vrijeme Pinochetove diktature.

„Da je Pinochet živ, glasao bi za mene“, kazao je Kast tokom kampanje. I da, definitivno je u pravu. Kast je osnivač i predsjednik Republikanske stranke koja ima jako dobre veze sa španjolskom strankom ekstremne desnice – Vox, ali i sa drugim ekstremno desnim strankama i pokretima. Dobar je sa brazilskim predsjednikom Bolsonarom i Andrzejom Dudom, predsjednikom Poljske. U predizbornoj kampanji Kast je predstavio svoj program čiji su glavni elementi (bili) antifeminizam, turbo-neoliberalizam, antimigrantska politika i antikomunizam. Protiv je prava na legalan pobačaj kao i protiv legalizacije istospolnih brakova. Kolika je mizoginija prisutna u Kastovom pokretu najbolje svjedoči izjava jednog njegovog zastupnika u skupštini Desetog distrikta u Čileu – Johannesa Kaisera – koji je kazao: „Žene prestaju ići u parkove jer misle da bi ih migranti mogli silovati i onda nastavljaju glasati za istu partiju koja dovodi te ljude. Tada se zapitaš je li pravo glasa (ženama, op. a.) bila dobra ideja.“ Ista kreatura poznata je i po sljedećoj izjavi:

„Pitaju me zašto nemam partnericu i odgovor na to je očigledan. Više skoro da i ne postoje žene koje žele ostati u kući da bi služile mužu i zadovoljavale ga. Zato bi radije postao peder nego bio sa nekom osnaženom frajlom.“

Kast je također lagao tokom kampanje izjavivši da je stopa smrtnosti majki mnogo veća u zemljama koje su legalizirale pobačaj. Nadalje, predlaže ukidanje Ministarstva za žene koje bi trebalo zamijeniti „Ministarstvom obitelji“ putem kojega bi se promicale konzervativne vrijednosti i preko kojega bi se borilo protiv „rodne ideologije“, kako on naziva ženski pokret. Isto tako, predlaže podizanje dobne granice za odlazak u mirovinu za žene.

U Čileu je nedavno umrla devetomjesečna beba kada su njeni roditelji pokušali preći granicu Bolivije i Čilea. Kast je na to rekao da bi trebalo iskopati jarke na granici kako bi te žene sa djecom padale u njih. Šta na to reći?

No, ovo gore sa smrtnosti majki nije jedini podatak koji je Kast izmislio. Strašno je kada jedan predsjednički kandidat kaže da za vrijeme Pinochetove diktature nije bilo zatvaranja političkih protivnika. Ne samo da je bilo zatvaranja, nego je bilo i teškog mučenja i ubijanja. Na tome tragu, Kast je najavio i zatvaranje Državnog instituta za ljudska prava i ukidanje reparacija onima koji su pretrpjeli povrede ljudskih prava.

Za Kasta, migranti nisu ništa drugo nego smetnja protiv koje treba djelovati. Tako je predložio stvaranje specijalizirane jedinice policije sličnu onoj u SAD-u koja bi aktivno tragala za „ilegalnim migrantima“. Nema sumnje da bi mu ćaća bio ponosan.

Ekonomski program? Sve što je javno na bubanj: smanjenje uloge države (koja je i onako već minimalna), privatizacija javnog zdravstva, smanjenje poreza velikim tvrtkama i de facto rad do smrti. Kast se naime zalaže za podizanje dobne granice za umirovljenje prema očekivanom životnom vijeku. Jednako tako, Kast se zalaže za ukidanje besplatnog visokog obrazovanja.

Kastu će se suprotstaviti Gabriel Boric. Primjećujemo prezime na „ić“. Gabriel Boric (u ličnoj karti mu stoji Boric, bez „ć“) sa očeve strane porijeklom je sa hrvatskog otoka Ugljana. I dok je ustašija nakon Drugog svjetskog rata bježala širom svijeta pa i u Južnu Ameriku, u Čileu ih nije završilo mnogo. Više ih se nastanilo u Argentini. U Čile su migranti porijeklom sa današnjeg teritorija Hrvatske (uglavnom Dalmacije) išli prije više od sto godina, još za vrijeme Austro-Ugarske. Ti doseljenici uglavnom su se identificirali kao Jugoslaveni (i Čileanci naravno) i sva njihova udruženja nosila su jugoslavenska imena. Recimo to da se Club Croata prije rata zvao Club Yugoslavo ili da se jedna ulica u Valparaisu još uvijek zove Paseo Yugoslavo.

Kad već to spominjemo, ne treba zaboraviti Radomira Tomica koji je bio jedan od kandidata za predsjednika Čilea na izborima 1970. kada je izabran Allende. Upravo je Tomic podržao ratifikaciju Allendea u kongresu budući da je imao ideje slične onima Narodnog jedinstva (kojemu je pripadao Allende). Tomic, iako kandidat Kršćanske demokratske stranke, imao je izrazito progresivan program, pogotovo u pogledu upravljanja poduzećima evidentno inspiriran jugoslavenskim samoupravnim modelom. Čak je i jedan od Allendeovih ministara porijeklom sa ovih prostora. Njegovo ime je Pedro Vuskovic. Vuskovic je bio ministar ekonomije u Allendeovoj vladi a nakon vojnog udara bio je prisiljen otići u egzil u Meksiko.

Naravno, u devedesetima HDZ-ove vlade odmah su poletjele da te Jugoslavene hrvatiziraju.

Čileanaca porijeklom sa teritorija današnje Hrvatske ima naravno i na desnici i u drugim sektorima. Andronico Luksic jedan je od najvećih čileanskih eksploatatora koji se naslikavao sa Kolindom Grabar-Kitarović prije koju godinu.

No, vratimo se Boricu. Neki dan na Klixu izašao je jedan tekst o njemu sa naslovom „Ljevičarski političar hrvatskog porijekla mogao bi postati predsjednik Čilea“. Jedan od problema sa našim javnim prostorom je što se u njemu vrlo često za ljevicu uzima maltene sve što nije neofašizam. Ali dobro, nije to samo tako kod nas. Ortodoksni časopis The Economist nedavno je izašao sa analizom izbora u Čileu u kojoj je pisalo da građani Čilea biraju između – ni manje ni više – dva ekstremista! Jedan je Kast, ekstremno desni, a drugi bi bio Boric kao ekstremno lijevi. S tim u vezi, nema dileme da je jedan od najvećih uspjeha kapitalizma od pada Berlinskog zida taj što je u dobroj mjeri uspio uvjeriti ljude da je i najmanja intervencija države u ekonomsko polje lijevi ekstremizam. Tako danas imamo različite stranke „ekstremne ljevice“ čiji se programi zapravo i ne razlikuju previše od programa socijaldemokratskih stranaka iz pedesetih, šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća. No, to nam jasno govori o tome koliko su desne i liberalne političke elite uspjele pomjeriti politički spektar udesno pa se tako i najsitniji „udari“ na eksploatatore smatraju „lijevim ekstremizmom“.

Ne, Gabriel Boric nije ljevičar i ne namjerava se boriti protiv kapitalizma. Boric je kandidat lijevoga centra, kao što je i njegova stranka lijevocentristička stranka. I naravno, kao što to obično biva sa socijaldemokratima, oportunistički će zaplivati ka centru čim osjete da im to možda može donijeti neki (kratkoročni) probitak. Naglasak na ovome „možda“. Ne zaboravimo, Boriceva stranka dio je koalicije Frente Amplio (Široka fronta) i čini dio veće koalicije Apruebo Dignidad (Odobravam dostojanstvo) koja mu pruža podršku na ovim izborima. Dio te koalicije je i Komunistička partija Čilea.

Boric je izašao sa umjerenim programom: ne dovoditi u pitanje tržišni okvir, samo malo amortizirati njegove efekte. Jedan od glavnih dizajnera ekonomskog programa Frente Amplia, heterodoksni ekonomist Nicolás Grau kazao je da bi u slučaju Boriceve pobjede Čile i dalje ostao tržišna ekonomija, ali da bi se moć i prihodi bolje distribuirali. Grau je također istakao da koalicija svojim programom nastoji ići ka horizontalnijem društvu i većoj društvenoj koheziji, što podrazumijeva promjene u kolektivnom pregovaranju, rast minimalne plaće i uključivanje radnika u uprave poduzeća. Također naglašava važnost zelene transformacije i klimatskih promjena kojoj će se ekonomska politika Frente Amplia nastojati prilagoditi. Najbliži primjer onoga što Frente Amplio želi implementirati je ono što je već napravila koalicija lijevih i socijaldemokratskih stranaka u Urugvaju prije nekoliko godina koja također nosi ime Frente Amplio (Široka fronta). Porezi na velike tvrtke bi trebali biti veći, mala i srednja poduzeća dobivala bi jeftinije kredite a radni tjedan trebao bi biti 40 sati. Ekstremizam?

Druge stavke Boricevog programa su ukidanje privatnih penzionih fondova, brisanje studetskih dugova i smanjenje jaza između pogodnosti koje nude privatni i javni zdravstveni sektor. Boric predlaže stvaranje Univerzalnog zdravstvenog fonda preko kojega bi se upravljalo doprinosima radnika i državnim subvencijama, uz smanjenje listi čekanja u bolnicama. Korak po korak, cilj je, kako kaže Boric „kretanje ka univerzalnom zdravstvenom sistemu koji nikoga ne ostavlja iza sebe, za koji nije potrebno imati mnogo novca da bi mu se pristupilo i u kojemu dostojanstvena i pravovremena zdravstvena skrb nije privilegija nekolicine već pravilo za sve.“ Boric se zalaže za pravo na pobačaj i pravo na ravnopravan brak. Kaže da migrante treba tretirati „iz perspektive ljudskih prava“.

Strategija socijaldemokrata oduvijek: u programu zamisliti pola od onoga što je zaista potrebno većini stanovništva da bi živjeli bolje, u kampanji tu polovicu isjeći na pola i na vlasti realizirati polovicu od toga što je ostalo. Tim stopama je krenuo i Boric. Ne satire se od približavanja nižim klasama već pliva ka centru. Da bi dobio podršku centra pa čak i desnog centra počeo je izjavljivati kako će koalicija Apruebo Dignidad morati modificirati svoj program, čemu se protivi Komunistička partija iz koje su prije prvog kruga poručili: „Program se mora ispuniti, a ne u mjeri u kojoj je to moguće.“ Pri istom stavu ostaju i sada: „Program koalicije Apruebo Dignidad postoji i to je njen program.“ Ipak, Boric čini se neće mariti previše o tome. Također, činjenica da se nakon predizbora suočio sa optužbom za seksualno uznemiravanje sigurno mu neće pomoći kod najkritičnijih sektora društva.

Isto tako, ove izborne rezultate ne treba poistovjetiti sa raspoloženjem većine čileanskog društva. Pogotovo u svjetlu činjenice da je izlaznost u prvom krugu bila samo 47%. Društveni i politički subjekti koji učestvuju u sukobu nisu samo političari i velike političke stranke. Niz je drugih pojedinaca, organizacija, sindikata i stranaka koji se očigledno ne osjećaju reprezentiranim. Najniža izlaznost bila je u radničkim područjima što jasno ukazuje na to da „avangardni“ kandidati nisu uspjeli iščitati i kanalizirati nezadovoljstvo najdeprivilegiranijih slojeva društva.

Trenutne ankete sugeriraju da su oba kandidata prilično izjednačena. Desna stranka UDI i predsjednički kandidat Sebastián Sichel obećali su dati podršku Kastu u drugom krugu. Demokršćani i Socijalistička partija podržat će Borica. Kome će ići glasovi demagoga Franca Parisija (uzgred rečeno, čovjeka koji je pobjegao u SAD zbog sudskih progona: neplaćanje alimentacije, seksualno uznemiravanje, različita dugovanja...)? On kaže da će održati unutarstranačke online konzultacije o tome koga podržati u drugom krugu. Kast kaže da on i Parisi „na kraju, žele zapravo isto“ i poziva njegove birače da izaberu između „slobode i komunizma“. Neke analize sugeriraju da su Parisijevi birači bliži Kastu nego Boricu. Drugi krug izbora zakazan je za 19. decembar. Za pobjedu, Boric će mobilizirati ne samo glasače centra, već i dobar dio ljevičara i onih koji simpatiziraju sa lijevim idejama a koji nisu glasali u prvom krugu. Hoće li ih uspjeti pridobiti na svoju stranu, ostaje da se vidi.

Darko Vujica, Prometej.ba