Dijete-nastavnik-roditelj je najsnažnija moguća veza i jedina moguća u obrazovanju. Ne postoji smislenije savezništvo. Da bismo zaista sa djetetom postigli najbolji mogući rezultat, neminovna je ova uska veza između roditelja i nastavnika. No, nešto u tom odnosu više ne funkcioniše. Odavno se nalazimo u toksičnoj vezi u kojem je dijete kolateralna šteta.

Saradnja sa roditeljima je koncept vezan za standarde kvaliteta obrazovanja i nastavnički standard. Ne postoji niti jedno niti drugo. Jedan dio nastavnika ovu vezu posmatra kao teret i nema jasnu ideju šta bi sa roditeljima uopšte. Drugi dio to veoma dobro radi i razumije roditelje kao najveće partnere. Ipak odgajamo isto dijete. Pritom i jedni i drugi imaju vlastita očekivanja. Roditelji svoja, a nastavnici svoja. To se u jednom trenutku ipak mora izgovoriti da bismo pravili plan koji je prihvatljiv i jednima i drugima.

Na kome je da inicira ovu saradnju? Ipak na profesionalcima, koliko god se neki ne slagali sa ovom tezom. Nastavnici i škole su ti koji bi trebali osmišljavati smislene strukture u kojima roditelj zna gdje mu je mjesto, u kakvim procesima je važan, a u većini on to i jeste.

Kako se u moru ostalih fenomena ni ovim konceptom nismo bavili, doveli smo se do toga da smo pred ružnim razvodom. Optužujemo, okrivljujemo, napadamo, agresivni smo sa obje strane.

Roditelji u većini slučajeva, ukoliko imaju problem, preskaču zdravorazumski put i obraćaju se direktno ministarstvu, što ponižava i poništava čitav proces. Sve su češći slučajevi u kojima imamo nasilničke ispade roditelja, ozbiljan problem koji izlazi van domena zdrave saradnje i koketira sa krivičnim zakonom.

Mitovi se ohrabruju i grade sa obje strane, ove roditeljske i ove nastavničke. Mitovi su utemeljeni na djeliću istine i planini konstrukcija. Tu razuma nema.

Kako smo onda izgubili roditelje za saveznike? Evo jednostavnih odgovora, barem u mojoj glavi.

Obezvrijedili smo obrazovanje! Odavno je društvo etabliralo koncept zvanja a ne znanja i – u divljini, divlje vrijednosti počinju da vrijede. Svi se bore kako znaju i umiju.

Ocjene su nam jedino važne! Zbog mobilnosti u obrazovnim nivoima, ocjene su postale sveti gral obrazovanja i za njih smo spremni boriti se čak i fizički. To dokazuju obračuni sa nastavnicima, bojkot, svjesne odluke da djecu na koncu prošle godine ne šaljemo u škole da ne bi pokvarili ocjene itd.

Da ne idemo uopšte dalje šta je pogrešno u obrazovanju!

Ovakav stadij razvoja partnerstva bio je za očekivati. Krivci smo svi!

Najtužniji dio ovog teksta su upravo djeca koja su na gubitku! Dobri ljudi, nenadoknadivom gubitku!

Nadam se da ću za ovaj tekst dobiti peticu, ako ne, dolazim da vas tučem i maltretiram!

Nedim Krajišnik, Prometej.ba