Profesor fundamentalne teologije i dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, dr. sc. Ivica Raguž objavio je u Glasu Koncila, neslužbenom glasilu Hrvatske biskupske konferencije, „teološki osvrt“ povodom blagdana Uznesenja Marijina naslovljen „Marijina poslušnost i žene danas“ (www.glas-koncila.hr). Svoje razmišljanje o Mariji, Isusovoj majci – pa onda i suvremenoj kršćanskoj ženi kakva bi trebalo da Mariju uzme za svoj uzor – razvio je oko njezine temeljne vrline, a to je: poslušnost. Izlažući svoju refleksiju, brkao je poslušnost i podložnost, ontološku i kulturalnu, duhovnu i pragmatičnu, dogmatsku i moralističku razinu tumačenja biblijskoga teksta te iznio niz i teološki i vjernički upitnih tvrdnji poput one o prvotnosti muškarca i drugotnosti žene. Njegove teze su u samoj katoličkoj teologiji bile osporavane još početkom prošloga stoljeća.


Prvotnost i drugotnost

Biblijski tekst o stvaranju čovjeka i o njegovu padu Raguž u prvom tekstu čita doslovno, kao da je riječi o povijesnim događajima, a ne o simboličkoj razini tumačenja nastanka ljudske povijesti. Tumačeći stvaranje čovjeka kronološki, kao da je muškarac stvoren prvi, pa potom iz njegova rebra žena, on ne samo da pojednostavljuje do neprepoznatljivosti teološku refleksiju prvih otaca Crkve, nego, htio-ne htio, preuzima i mizoginiju uvjetovanu antropologijom njihova vremena i teologijom čiji je jezik jezik drevne grčke filozofije, odnosno prvoga velikog mizoginista Aristotela.

Teza o tomu da je muškarac (Adam) stvoren prvi, pa je prema tomu „prvotan“, a žena (Eva) druga, pa je shodno tomu drugotna, profesoru fundamentalne teologije omogućuje da navede čitav niz besmislica: da je grijeh ušao u svijet isključivo po ženi: „po njezinoj, a ne muškarčevoj neposlušnosti“; da, ako je muškarac i sagriješio, učinio je to tek „iz sažaljenja prema svojoj ženi, kako to i danas često biva“; da žena „iznutra biva određena muškarcem i njegovim sjemenom“ pa su „plodnost i rađanje neka vrsta poslušnosti i podređenosti muškarcu“.

Dvama „biblijskim sindromima neposlušnosti“ Raguž smatra žene koje se spominju u evanđeljima: Martu i Mariju. Martu naziva „aktivisticom“, očito aludirajući na aktivistice našega vremena, a Mariju – poistovjećujući ju s Magdalenom kao što su to činili teolozi u šestom stoljeću – naziva „lijenom ženom ugode i užitaka“ zanemarujući da Crkva stoljećima Martu smatra uzorom aktivnoga, a Mariju kontemplativnoga principa u kršćanskoj duhovnosti (dok Magdalenu priznaje kao apóstolu među apostolima). Zar su zalaganje za pravdu i posvećenost kontemplaciji očitovanje neposlušnosti?

Ne mogu odoljeti da na ovom mjestu ne dam kratak hermenutički prinos tumačenju prijepornoga teksta iz Knjige Postanka temeljen na hebrejskom izvorniku:

U Knjizi Postanka u opisu stvaranja čovjeka, pa onda i muškarca i žene, u hrvatskom prijevodu stoji, u Prvom izvještaju (Post1, 26): “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih”, a u Drugom: “Čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi, Bog, ženu pa je dovede muškarcu. Nato čovjek reče: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od muškarca kad je uzeta!"” (Post 2,20-23). Ono što je u hrvatskomu prevedeno kao “čovjek” na hebrejskom je “Zemljani” (hebr. adam), dakle, biće koje je Bog umijesio iz zemlje, naprosto ljudsko biće. Ono se diferencirao u dva spola tek u trenutku kada je Bog zahvatio u Zemljanoga te iz njega izvadio rebro, što na hebrejskom znači Život (pa odatle i ime Evi – Živa). Tada je jedan pol bića Zemljana prozvan iš, muškarac, a drugi iša, žena. Slova alef i šin nalazimo u obje riječi, samo što se iš piše s jod, a iša, s hej, a jod i hej, dakle, elementi iz imenica muškarac i žena zajedno tvore: polovicu Božjeg imena JH(VH). Zato muškarac i žena, svatko od njih kao cjelovito biće, odnosno muški i ženski princip u svakom čovjeku, tvore čovjeka stvorena na sliku Božju, ljudsko biće u kojemu prebiva Božja prisutnost.


Osuda kritike

Na manjkava mjesta u Raguževu tekstu upozorilo je u javnim medijima niz autora: Lana Bobić (www.prometej.ba), Nikola Vučić (www.tacno.net), Mario Herceg (ivan8zarez32.wordpress.com), Bruna Velčić (www.bitno.net), Anna Maria Grünfelder (www.autograf.hr) – svi redom ljudi koji poznaju teologiju. Svoju su kritiku izložili uvjerljivo i, koliko to dopušta žanr, argumentirano. Učinili su to ne samo zato da bi polemizirali s loše napisanim tekstom, nego i zato jer autor toga teksta pretendira da govori i brani Istinu, što je nedopustivo.

Umjesto da se uključe u raspravu, teolozi aktivni u crkvenim službama šute. Ili se javljaju tek svećenici koji brane Ragužove proizvoljne teze uvjereni da time brane nauk Katoličke crkve (Damir Stojić, www.bitno.net), i to, kao da ne postoji razvoj kršćanske teologije i poslije Tridentskoga koncila (Hrvoje Juko, www.bitno.net). Od stava: „Ženi je mjesto iza muškarca“ prešlo se na stav: „Ukoliko to ne prihvaćate, napadate Crkvu“. Zanimljivo: to što pojedini katolički teolozi omalovažavaju ženu kao takvu, ne smatra se napadom na žene, dok se kritika tog omalovažavanja shvaća kao napad ne samo na nedorečenosti, nespretnosti i besmislice u tekstovima, nego i na dotične teologe, a samim time, navodno, i na nauk Katoličke crkve.

Od kritika upućenih njegovu tekstu Raguž se brani u dva svoja teksta: u prvom iznosi manje-više popravljenu verziju prvoga teksta (www.bitno.net), a u drugom iz obrane prelazi u napad te odmjerenu i suzdržanu kritiku Brune Velčić neumjesno naziva insinuacijom, a kritičare svojih teza „vikačima“ (www.bitno.net).

Premda napisan u najmanju ruku nespretno, Ragužov tekst, čak i u popravljenoj verziji, ne bavi se tek pitanjem ženine podložnosti (što ju naziva poslušnošću) čiji uzor navodno nalazi u Marijinu liku, nego, zapravo, neizravno aludira na širi kontekst ženskoga pitanja, odnosno nastoji, kao što su to hrvatski biskupi u niz navrata otvoreno činili, diskreditirati pluralizam suvremene teološke misli.

Što zapravo stoji iza Ragužova iskaza o ženinoj neposlušnosti neizravno je i oštro suprotstavljanje hermeneutici, feminističkoj teologiji, tzv. liberalnom kršćanstvu, rodnoj teoriji, a autor je vjerojatno i protiv Papine inicijative da se u Crkvi raspravlja o ulozi žena u Prvoj crkvi, pa onda i o mogućnosti da postanu đakonice. On je cijelu teoriju o prvotnosti i drugotnosti postavio samo zato da bi rekao da su razlike između muškarca i žene ontološke pa prema tomu ne samo da su kulturološki, rodni stereotipi legitimni, nego je potraživanje ravnopravnosti ravno Prvome grijehu. Dakle, sve mu je to trebalo poslužiti tomu da svoju kritiku feminizma, rodne teorije, razmišljanja o problematičnosti zabrane pobačaja u sekularnom društvu te zahtjev žena za ravnopravnošću u Crkvi paušalno proglasi utemeljenom ne samo u katoličkom nauku nego i u Bibliji.


Liberalni i konzervativni vjernici

Ono što dr. Raguža i njegove odvjetnike ponajviše smeta jest činjenica da ih ne kritiziraju i ne protive im se samo tzv. lijevi, sekularni mediji, koje je lako proglasiti napadačima na Crkvu, nego što i u samoj Crkvi ima sve više samostalnih i mislećih obrazovanih ljudi koji podižu svoj glas. Njih nastoje diskreditirati kao tzv. liberalne katolike koji, navodno, i nisu pravi katolici. No, valja reći, ukoliko bi se riješili liberalnih katolika u Crkvi, riješili bi se i ponajboljih mislioca, duhovnih ljudi i svetaca kroz povijest te Crkve koji su joj omogućili da se oslobađa spone trona i oltara, utega plemenske religije nad vjerom, osude razuma i njegovo ušutkivanje argumentom autoriteta. Da su još živi, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, Tomislav Šagi-Bunić i drugi autonomni teolozi, vjerojatno bi također bili proglašeni „vikačima“.

Takozvani liberalni kršćani su kršćani koji svoje kršćanstvo ponajprije doživljuje na razini osobnoga prihvaćanja kršćanske poruke, što uključuje i prihvaćanje različitosti gledišta drugih osoba. Liberalno kršćanstvo karakterizira unutarnja različitost, kritičko čitanje Biblije, osobno viđenje Boga, univerzalističko poimanje spasenja, otvorenost drugim disciplinama uz bok teologiji. Takozvano konzervativno kršćanstvo razlikuje se od liberalnoga svojim ortodoksnim odnosom prema povijesti, tradiciji i autoritetu. Liberalni su kršćani tragaoci za Istinom i ne prihvaćaju da su crkvena tradicija i autoritet u punom posjedu te Istine. Napokon, to su “emancipirani” kršćani, znači oni koji se samoodređuju naspram autoriteta, tj. žele biti slobodni od svake prisile, prirodne i društvene.

No, zapravo, ta podjela na liberalne i konzervativne podjela je posuđena iz svijeta ideologija i ne bi trebala postojati u kršćanstvu. Vjera nije ideologija, ona nije čak ni vjera u Boga, nego povjerenje u Boga na putu ostvarivanja punine ljudskosti. Ona je naprosto odgovor na nešto što nam je ponuđeno, na milost koju smo primili. Takva vjera uključuje samokritiku i trajno, aktivno ili kontemplativno, preispitivanje vlastitih povjerenja i vlastita bivanja, pa i kritiku onih kojima je zvanje i poziv da o Bogu i vjeri govore te žive u skladu s onim što vjeruju.

Umjesto da se otvoreno i ozbiljno suoči s problemima društva i Crkve, crkvena hijerarhija u nas kao da je više zabavljena samoočuvanjem i svojim „neprijateljima“ koje posvuda vidi. Kriza u Crkvi ne proizlazi toliko iz činjenice da se sukobljuju tzv. konzervativni i liberalni vjernici, nego iz činjenice da i jedni i drugi ne nalaze nužan prostor za otvoren razgovor: i međusobno i s aktualnim, realnim svijetom. Koliko je teško omogućiti takav prostor svjedoči i žestok otpor što ga papa Franjo kadikad doživljava u svom nastojanju. Obrana Crkve i ljubav prema Crkvi ne mjere se napadom na pluralnost mišljenja ili potvrdom nepromjenjivosti nauka, kao ni osudom umišljenog ili stvarnog neprijatelja. Najbolji izraz ljubavi prema Crkvi jest prianjanje uz Evanđelje. Stoga bi prigodom proslave Marijina uznesenja, ako ga se već hoće vezati uz ženu, primjernije bilo govoriti o dostojanstvu žene te upozoriti na diskriminaciju žene i u društvu i u Crkvi.

Ukoliko Crkva, a to smo svi mi koji tražimo jedinstvo s Ocem, ne želi u budućnosti postati fundamentalistička skupina istomišljenika nego zajednica Isusovih učenika i prijatelja, morat će biti proročka Crkva. Kršćanin je onaj tko u pozivu savjesti prepoznaje “suobličnost Kristu”, a ovo je prepoznavanje interpretacija kakve se uvijek iznova treba boriti za vlastitu vjerodostojnost. Vjernik je trajno dovođen u pitanje. Stoga otvoren izazovu da i odgovara te bude okrenut brizi i ljubavi za sva stvorenja, ljudska i ne-ljudska, a posebice ona obespravljena. Nije li to i sadržaj onoga što je Isus živio i govorio te razlog zbog kojega je bio osuđen i pogubljen? I ne bi li, ukoliko se smatramo njegovim učenicima, to trebao biti i sadržaj našega života i govora?

Jadranka Brnčić

Prometej.ba