Bez možda, bilo bi drsko i naivno provlačiti bilo kakvu paralelu između nekih ranijih, globalno utjecajnijih društvenih pokreta, poput onih velikih iz 1968. sa jednom manjom, tek parcijalnom i lokaliziranom manifestacijom nezadovoljstva koja se otpustila od lanca općedruštvene apatije. Fotografije zavezanih štićenika iz Pazarića [1] objavljene na Međunarodni dan djeteta i ignoriranje entitetskih parlamentaraca da raspravljaju o stanju u ovoj ustanovi, brzo su mobilizirali građansko nezadovoljstvo. Iako je na početku sve mirisalo na dejavu JMBG protesta, od biopolitičke osnove problema, preko pokušaja okupiranja zgrade Parlamenta FBiH, do brzih lančanih reakcija podrške u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, ubrzo se pokazao manjak intenziteta da se ovaj put tako nešto i ponovi. Ipak simbolički momenat koji se iz ove perspektive još uvijek i ne čini toliko izgubljenim, predstavlja početak protesta na dvadeset i četvrtu godišnjicu od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma ispred Vlade institucije uspostavljene upravo njegovom logikom etnoteritorijalizacije Bosne i Hercegovine duž parametara rata koje su postale metabolizmom mira.


Nelagoda diskontinuiteta

Ni u jednom trenutku ne umanjujući aktuelni problem, Pazarić je koncept, tek vizualizirana manifestacija poretka na njegov najtragičniji način, a protesti kulminacija pohranjenih nezadovoljstava proteklog perioda – taložilo se nezadovoljstvo onim što sam u jednom prethodnom tekstu nazvao etnodeterminističkom biopolitikom [2]: reformska agenda, Zakon o radu, akcize, manipulacija boračkom populacijom, pitanje studentskog standarda, masovnih odlazaka iz Bosne i Hercegovine, stanja penzionera, pravde za Dženana i Davida, krivotvorene diplome, LGBTQ+ zajednica, nepotizam i korupcija uopće... nabrajanje možeda ide u nedogled. Očekivano, veoma brzo je hegemonistički polemokratski narativ počeo da kriminalizira one nezadovoljne. Kao što se desilo i u solidarnim akcijama Pravde za svu našu djecu, čini se kako se događanje iznova nije moglo svesti unutar etnopolitičke matrice, što je bilo dovoljnim alarmom za uzbunu. Etnodeterministička biopolitika koja kolektivizira bosanskohercegovačke subjektivitete u etničke partikularitete mnogo ne pristaje za odstupanjima – a Pazarić je za takvo jedno, čisto nacionalno zamišljeno tkivo, odstupanje – u njemu se prelamaju gotovo rasističke, eugeničke metode normaliziranja dehumanizirajućih praksi sa etnopartitokratskom klijentističkom kupovinom socijalnog mira koja je omogućio da, primjerice, jedan akademski slikar, zajedno sa 27 ekonomista bude uposlenikom ovog Zavoda, uz ostalih, ukupno 149 uposlenika.

Jednako, struktura direktorskih pozicija, upravnog i nadzornog odbora ove ustanove pokazala je ukorijenjenost dominirajuće matrice unutar svih političkih pozicija. Tek s izuzetcima, a ovisno od personalnih i situacionih trenutaka, političke stranke zaista bivaju ono što bi načelno trebale biti, iako više kroz individualnu aktivnost njihovih članica ili članova, a manje organizaciono. Kriminaliziranje ovih protesta pokazalo je prikrivenu ideološku i svjetonazorsku osnovu vraćanjem odbjeglih narativa u tokove etnodeterminizma, u onom trenutku kada se za argumente uzimaju protesti kao dimna bomba kojom se hoće prikriti „deblokada NATO puta i formiranje vlasti na državnom nivou“, pri čemu se ignorancija tih procesa poistovjećuje sa provođenjem srpske politike.[3] Međutim, na tragu ove argumentacije, ne ulazeći u širu debatu o njoj samoj, čini se da uočljivi fokus javnosti prema ljudskim životima u kojima se pronalazi i najmanji stepen identifikacije, hoće kompromitirati etnopolitičku argumentaciju koja se u protekla dva i po desetljeća oblikovala unutar već patetičnih okvira patriotizma i prijetnje od drugog, spram njih gradeći svoj unutarpolitički i vanjskopolitički kurs. No, ono što je pokazalo intenzitet tog diskontinuiteta između narativa političkih elita i javnosti jeste interes same javnosti kao takve, a naročito mladi – tačnije studenti, koji su počeli zauzimati aktivniju društvenu ulogu nego ranije.[4]

Odbijanje narativa, svakako nesvjesno, pokazuje priliku – zajedno sa svim nedostacima, pa i opasnostima koje ovi, kao i svi drugi protesti sa sobom mogu da nose. Od ideološke i svjetonazorske pluralnosti učesnika, preko njihovog uskog, tek reakcionarnog i responzivnog momenta usredotočenosti isključivo na problem, oni uspijevaju prepoznati kako puke smjene rukovodstva ne rješavaju problem, pozivajući tako na nastavak protesta. Šire gravitiranje oko problema Pazarića, imanentno i nezaobilazno počinje uočavati dublje sistemske matrice koje prelamanjem kroz njega bivaju iluminirane. On je samo posljedica dubljeg problema, simptom koji je vidljivi ostatak ispražnjenosti narativa kojim se klasni interesi etničkih predstavnika hoće legitimirati kao društveni – pozivanjem na patriotizam i odbranu, manipulacijom žrtvama, kolektivnim traumama i ratom, producira se takva politička šizofrenija čiji višak pokazuje rascjep unutar kojegse mlađe generacije mogu identificirati. U njemu se razaznaje moment propitivanja vrijednosti na kojima društvo počiva, moment u kojem je 1968. godine ratna generacija tražila mir, u zasićenosti od preovladavajuće sveprisutnosti aksiologije rata.


Pozitivna afirmacija

Djelovati protiv metabolizma poretka sa sobom nosi opasnost da on svari njegove revolucionarne snage, ili da se u poziciji borbe protiv njega prepoznaju i sami njegovi akteri, opozicioni pretendenti koji, služeći se masovnim nezadovoljstvom, nastoje zauzeti postojeće mehanizme vlasti za sebe. Zato treba biti svjestan činjenice – i od nje se ne udaljavati – da jednako kao što postoji opasnost od obezvrjeđivanja protesta od strane poretka, u njima mogu učestvovati i sami dijelovi poretka, otuđeni pojedinci ili grupe instrumentalizirajući i eutanizirajući prevratnički trenutak usmjeravajući ga prema vlastitim interesima. S druge strane, ne smije se zaboraviti ni sama posljedica društvenog konteksta unutar kojeg njegovi protivnici mogu, slijedom socijaliziranja duž preovladavajućih zakonitosti, nesvjesno (re)producirati hegemonsku logiku, istovremeno bivajući protiv nje. Na taj način, biti protiv poretka, nužno podrazumijeva biti protiv njegove sveukupnosti i cjeline njegovih implikacija, usmjeravajući se protiv samih izvora problema – ne negativnom argumentacijom kojom se govori protiv čega se („Lopovi“, „Izlazite napolje“, „Dosta je bilo“...), već pozitivno afirmirajući ono što se želi.

Pozitivna argumentacija unutar sebe već reproducira negaciju postojećeg, takve ideje propituju poredak svojom prethodnom odsutnošću koja se sada hoće unijeti u koordinate koje su mu po prirodi strane – bilo da govorimo o konzerviranom i atomiziranom bosanskohercegovačkom društvu što sistemski počiva na dubokim isključujućim matricama kolektiviteta etničkog tijela kao corpusa oblikovanog ratom, ili pak na legitimaciji takve patologije kroz produciranje prosječnosti i poslušnosti, statusa quo koji se rješava bilo kakve izvrsnosti, stručnosti i progresa koji bi mogao poljuljati socijalni mir koji se obezbjeđuje nepotizmom i što za posljedicu ima veću stopu iseljavanja. Etnodeterminizam, drugim riječima, ne bi mogao opstati da nema materijalnih uslova svoje reprodukcije. I upravo tu pozitivna afirmacija ustupa mjesto stvarnoj promjeni – nipošto kroz projektno usmjerene nevladine organizacije koje su privatizirale prostor civilnog društva svojim patetičnim ceremonijalizacijama beskorisnih interesa stakeholdera (a oni su često i same institucije poretka), otuđujući se od mnoštva i jednako eutanizirajući promjene na način na koji to čini i sam poredak, već kroz udaljeni spektar društva koji u proteste mora upisivati svoje interese, šireći njihovo polje ka sveobuhvatnom mjestu koje propituje različite nijanse istog izvorišta. Na taj se način stvara mogućnost namjesto fundacionalizma upisanog u ontologiju etnopolitike, bilo da se nastoji suprotstaviti atomiziranju društva, ili stane u kraj praksama kupovine socijalnog mira kroz prosječnost i nekompetenciju.


Realnost i traganje za nemogućim

Uzimajući sve navedeno u obzir, očit je prevratnički potencijal zajedničkih aktivnosti mladih, u ovom konkretnom slučaju studenata politologije iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara, koji uprkos različitim svjetonazorskim, ideološkim, pa i političkim profilacijama stavljaju interese svoje struke ispred onih etnopolitičkih. Njihove ranije aktivnosti na sporne konkurse Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine koji nisu prepoznavali kompetencije politologa, niti struke iz oblasti međunarodnih odnosa i diplomatije, dobijaju novu epizodu u reagovanju na sporno imenovanje Martine Mlinarević Sopta za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Češkoj Republici.[5] Ovo reagovanje prethodilo je trenutku u kojem Studentska asocijacija Fakulteta političkih nauka– SPONA –također biva aktivnim sudionikom protesta oko slučaja Pazarić, a sve nakon napuštanja posljednje Skupštine SPUS-a zajedno sa studentskim asocijacijama još 12 fakulteta u januaru ove godine. Etnopolitički okvir iz kojeg proizilazi njihova diskreditacija više nije samo ograničen unutar njegovih dominirajućih desnih aktera, već ona svoju hegemonsku poziciju pokazuje metastaziranjem u ruhu kvazi-građanštine i kvazi-ljevice.

Stereotipna retorika o pasivnim studentima nema samo za cilj da ospori njihov društveno-politički proboj, već i da ih se prikaže na način na koji su te iste klišeizirane slike bile normativna osnova za pokušaj kodeksiranja ponašanja i oblačenja unutar Univerziteta. Tako se u javnosti glede slučaja Sopta počinje na razini generalizacija osporavati kompetencija studenata [6], dok prozvana nedavno u jednoj dobro gledanoj TV emisiji iznosi otvorene napade na njih, pri tome pokazujući ne samo opću neinformiranost, već i odsustvo osnovnih diplomatskih vještina komuniciranja. Iako se mora biti svjesno da bilo koje dalje referiranje na ovaj slučaj za posljedicu ima imponovanje i hranjenje viktimološkog ega, zalazeći u domen pravdanja, nužno je u odbranu studenata ukazati na utemeljenost njihovog saopćenja, te podcrtati nekoliko stvari koje proizilaze iz njene, nakaradno sročene napadačke tvrdnje o studentima koji se nisu mogli dogovoriti oko ničega, pa ni oko Erasmusa, povećanja školarina, koji nikad nisu bili na ulicama za bilo šta.

Pitanje Erasmus+ programa nije niti može pitanje oko kojeg studenti odlučuju već 13 nadležnih ministarstava obrazovanja u Bosni i Hercegovini, da bi Bosna i Hercegovina mogla u njemu učestvovati kao partnerska država. Godine 2013., kada je Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske kočilo pomenuti sporazum, studenti su zajedno sa profesorima izašli na proteste. Jedini način na koji studenti mogu da se „dogovore“ oko programa Erasmus+ jeste da učestvuju na njemu. I upravo su studenti Fakulteta političkih nauka oni koji na Univerzitetu u Sarajevu učestvuju u gotovo polovini ostvarenih projekata međunarodne razmjene, odnosno, upravo je Fakultet političkih nauka u Sarajevu domaćin za više od 50% studenata koji odaberu Sarajevo za svoju Erasmus destinaciju (trenutno, od ukupno 34 studenta koji borave na Univerzitetu u Sarajevu, njih 18 je na Fakultetu političkih nauka), a značajan broj studenata dolazi i odlazi na Karlov Univerzitet u Pragu ili Palacky Univerzitet u Olomucu, o čemu bi buduća ambasadorica u Češkoj Republici trebala biti informirana.

Jednako, kada su, primjerice, studenti Veterine, Stomatologije ili Arhitekture prosvjedovali protiv povećanja školarina, a oko čega se SPUS nikada nije ni usudio – jer je ta politika bila iz iste kuhinje čiji su oni desna ruka, SPONA je zajednički podržavala svoje kolegice i kolege i često bila metom osude zbog svog disidentskog ponašanja.[7] Sjetit ćemo se javnih rasprava o Zakonu o visokom obrazovanju, a naročito javne rasprave o nacrtu Kodeksa – samoorganiziranoj akciji studenata i profesora FPN-a. Što individualno, to grupno, studenti jesu na ulici, podjednako akademski kako bi interpretirali i kritički se pozicionirali, bilo aktivistički, ne samo u ovim koji trenutno traju, već i ranije, bilo za sopstvene, ili druge zahtjeve. No, s obzirom da im je to u opisu profesije i zvanja, studenti nemaju potrebe takve aktivnosti verificirati na društvenim mrežama, njihova referentna tačka priznanja bit će naučni rad i u konačnici diploma, a ne anonimna, virtuelna javnost. Agorafobija takvih, koliko je to u trenutnom kontekstu moguće, nezavisnih studenata, nastoji se predstaviti njihovim osporavanjem i negacijom.

Narativ da se studenti društvenih i humanističkih nauka trebaju prilagoditi tržištu, iznova je upitan i tako će i ostati dok god se nauštrb njih bude kupovao socijalni mir, favorizirala i producirala prosječnost namjesto znanja i sposobnosti, a mjesta rezervirana za politologe, socijalne radnike, sociologe, bibliotekare, psihologe budu popunjavali stranački poslušnici kojima se kupuje legitimacija. Iako se u slučaju zajedničkog saopćenja studenata politologije iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara unutar pojedinih asocijacija zbilja može i mora podcrtati (in)direktan politički utjecaj kao posljedice etnodeterminističke biopolitike, oni u svom zajedničkom djelovanju dobijaju novu konotaciju koja skupa sa njihovim zahtjevima prevazilazi postojeće koordinate zbog čega ih se hoće vratiti u matrice vječitog reproduciranja istog. U tom su kontekstu indikativni i svjesno usmjereni napadi na aktivistice i aktiviste organizacija koje funkcioniraju na obrazovnim politikama kojima se prevazilazi subjektiviziranje etničkih individualiteta kroz institucionalizirane segregacijske prakse etnodeterminističke biopolitike.[8] Samo na taj način moguće je kompromitirati mogućnosti koje nastaju na drukčijim paradigmama.

Studenti, pa tako i mladi uopće postaju potencijal, njihov izlazak u polje političnosti biva sve izvjesniji. Istina, s ovim konstatacijama i sve jačim nastojanjem da se u rascjepu ispraznosti narativa klasni interesi legitimiraju kroz mlađe generacije, nose podjednako opasnost – između generacije socijalizirane u podijeljenom društvu za koje je atomizacija bosanskohercegovačkog društva normalnost bivajući konzervativnijim i od svojih roditelja, koliko i potencijal progresivnih promjena– preko onih koji se ne mogu identificirati sa postojećom geometrijom. S ovim uvidima, tema nije iscrpljena. Ona je tek na svom početku.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej

[1] JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić

[2] Ideja etnodeterminističke biopolitike poslije je detaljnije razvijena i izložena na Saboru politikologa u Beogradu u septembru 2019. godine, te u konačnici finalizirana u naučni rad pod naslovom „Dijalektika etnodeterminizma: Biopolitičko konstruiranje narativa otpora“, a koji bi trebao biti objavljen početkom 2020. godine.

[3] Još pred Opće izbore 2018. godine udomaćen je trend posredovane komunikacije etnopolitičkih subjekata, tako da se oblikovanje javnog mnijenja odvija preko anonimne javnosti društvenih mreža namjesto zvanične stranačke politike što je do sada bio slučaj. Fantomska web stranica „Deblokada“ koja je registrovana u Sjedinjenim Američkim Državama tako je nastavila tu praksu kompromitirajući proteste i njihove učesnike, plasirajući ih kroz širu teoriju zavjere usmjerenu protiv Bošnjaka.

[4] https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/studenti-na-protestima-u-sarajevu-zelimo-promjenu-kompletnog-sistema-drustva/358255

[5] https://bhrt.ba/sarajevski-banjalucki-i-mostarski-studenti-protiv-imenovanja-mlinarevic-za-veleposlanicu

[6] Tako se, primjerice dovodi u pitanje poznavanje ambasadora u Bosni i Hercegovini od strane studenata autora zajedničkog saopćenja, a kojima – bar je takav slučaj na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu – zahvaljujući angažmanu pojedinih profesorica i profesora, veći dio nastave iz diplomatije drže upravo bivši i/li sadašnji bosanskohercegovački ambasadori.

[7] Ili se mislilo na povećanje školarina uopće, što, nije bilo moguće, s obzirom da su fakulteti individualno određivali cijene svoje školarine. Kako takvih nastojanja nije bilo na Fakultetu političkih nauka, studenti nisu mogli ni protestirati protiv toga, već solidarno podržati druge kolegice i kolege.

[8] Vidjeti, primjerice, odgovor Omladinske novinske agencije u Bosni i Hercegovini na optužbe o njihovom rušenju institucija države Bosne i Hercegovine kroz proteste.