Pred našim, istina širom zatvorenim očima, uz asistenciju međunarodnih organizacija, dešava se pogrom hiljada ljudi u pokretu, dok se rijetko ko bavi samim izvorom problema. Istovremeno, godinu dana nakon konstituiranja novog saziva Predsjedništvo Bosne i Hercegovine još uvijek nije imalo zvaničnih stranih posjeta. S druge strane, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine uspostavljalo je nove i jačalo stare susrete sa liderima poput Viktora Orbana, Vladimira Putina, Aleksandra Lukašenka, Redžepa Taipa Erdogana...


Scena prva: optimizam

Navršila se godina dana od neformiranja vlasti od posljednjih, za mnoge – pa i autoru ovog teksta od akademije do kafane – historijskih izbora na kojima se zapravo ništa historijsko nije desilo. Etnodeterministička matrica iznova je pokazala svoju dominaciju, ne samo kroz izborne rezultate, već i mogućnošću da eutanazira političke alternative koje u sebi imaju potencijala za postaviti je pred ozbiljno iskušenje. Uprkos izbornom rastu nekih ne-desnih političkih opcija, političko okruženje i dalje je ostalo predominantno desno. Društveni protesti koji su nastojali napraviti rez u tkivu bezalernativnog danas su samo atraktivna tema za domaće alternativce, te strane gostujuće istraživače društvenih i humanističkih nauka, nerijetko i umjetnike.

Privremenost Daytona koja je materijalizirana kroz ratnu etnonacionalnu akumulaciju kapitala i postratnim klijentizmom, uspijeva reproducirati stapanje prostora i vremena, tako da nam se često čini da se ništa ne pomjera. Ipak, pojedine stvari se pomjeraju.

Pomjera se stanovništvo. S jedne strane, egzodus stanovništva – ne samo iz Bosne i Hercegovine, već i susjednih nam država, počeo je zabrinjavati demografe, analitičare, statističare, sociologe... Zabrinutost je pak mnogo ozbiljnija od samih pozitivističkih aspiracija koje u njima traže trendove i parametre. Iskustvo pokazuje kako stanovništvo ne odlazi samo zbog nemogućnosti zaposlenja, već i zbog opće društvene sigurnosti i (ne)izvjesnosti. Pitanje koje gotovo pa ostaje marginalizirano u bosanskohercegovačkom javnom prostoru mitologizirane slike o radu vani, pitanje je sigurnosti radnika koji odlaze, zaštite, kako njihovih ljudskih prava, tako i na radu, sumnjivih posredovanja između poslodavaca i neinformiranog radnika i sl. I dok domaća radna snaga olako prodaje svoj rad zapadnoeuropskim poslodavcima, u matičnim ih zemljama veoma brzo zamjenjuju radnici iz trećih zemalja. U Hrvatskoj su to, već ugovorima formalizirani, radnici iz Bangladeša, Filipina i Indije, a i u Bosni i Hercegovini se već priprema teren.

Pomjera se i politika. Regresivno, ka desno. Migrantska kriza samo je ojačala fašistoidne pojave u našem postjugoslovenskom društvu koje je takve elemente moralo rehabilitirati još 90-tih godina, kako bi simbolički i materijalno demontiralo Jugoslaviju i vrijednosti na kojima je ona počivala. Pred našim, istina širom zatvorenim očima, uz asistenciju međunarodnih organizacija, dešava se pogrom hiljada ljudi u pokretu, dok se rijetko ko bavi samim izvorom problema. Istovremeno, godinu dana nakon konstituiranja novog saziva Predsjedništvo Bosne i Hercegovine još uvijek nije imalo zvaničnih stranih posjeta. S druge strane, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine uspostavljalo je nove i jačalo stare susrete sa liderima poput Viktora Orbana, Vladimira Putina, Aleksandra Lukašenka, Redžepa Taipa Erdogana... I dok se pitanje NATO-a uzima kao sporni razlog za ne-uspostavu vlasti, bar na državnoj razini, a čija argumentacija čvrsto plovi mutninama etnopolitike, simultano, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine bezbrižno se u Srbiji držalo za ruke sa Erdoganom u trenutku kada je naredio agresiju na kurdske položaje u Siriji i time izazvao gnjev članica NATO-a. Nije to mnogo zasmetalo ni dežurnom borcu protiv etnopolitike u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine da bi stao u zaštitu kurdskog otpora turskom nacionalizmu.


Scena druga: pesimizam

Despotski (za)okret vanjske politike Bosne i Hercegovine ne treba da čudi. On je samo spoljna manifestacija, nuspojava anatomije unutrašnje politike. Veze sa Zapadom i liberalnim demokratijama već su se počele umanjivati još u prošlom sazivu. Dobro je podsjetiti se Montesquieua koji u „Duhu zakona“ piše o strahu kao načelu despotske vladavine; konzerviranjem društva kao bojažljivih, neznalačkih i utučenih naroda kojima ne trebaju zakoni, strah je snaga koja drži dominaciju slabosti. On je u tkivu Daytonskog ne-vremena – on oblikuje živote kroz strah od Drugog, koliko i strah od vlastite katarze. Normalizacijom straha, bilo koji pokušaj društvenog saljevanja strave disidentski je, društvena anomalija koju je potrebno odstraniti, udaljiti, amortizirati... Da li je onda zaista vrijeme za novu-staru vlast?

Na godišnjicu od izbora, grupa mladih okupljena ispred Parlamentarne skupštine u BiH poručuje da je vrijeme. Međutim, uz sve dobre namjere, treba biti oprezan. Možda se u poludjelom društvu („It is just me, or is it getting crazier out there?“) dubokih klasnih nejednakosti, identifikacija sa klaunom koji ubija predstavnike iz samog metabolizma establišmenta prepoznaje kao iskra koja mobilizira. Maska postaje homogenizirajući objekt, deideologizirani identitet prepoznavanja koji masama potlačenih u anonimnosti daje novi politički subjektivitet za razliku od njihovog objektiviziranja od strane elite. Ali i dalje – oni su klaunovi, jokeri (joke – šala, joker – šaljivdžija) – obične šale i karikature, predmet ismijavanja i žaljenja, luđaci, nerazumna masa ili lumpenproleterijat kojim je lako upravljati i manipulirati.

U poludjelom društvu, svi žele biti klaunovi. Nije li sama ta simbolika premještanja značenja nešto što ukazuje na negaciju svakog transformativnog potencijala, identifikacija sa samim predmetom kritike koja je – u konačnici – uspješno eutanizira?

Iskustvo je pokazalo da ne. Revolti bez ideje, programa ili cilja do kraja depolitizirani, idealni su postpolitički potezi koji za cilj imaju biti ispušnim ventilom nezadovoljstva, prividom promjene, ne uočavajući da su zapravo samo njena negacija. Afektivni, tek reakcionarni događaji, drugim riječima, bez hvatanja korijena onoga što dovodi do društvene nelagode, nisu ništa do dijelom same te društvene nelagode. Stoga, nije potrebno biti dijelom nelagode protiv koje se, već nelagoda sama, strategija koju su Neue Slowenische Kunst i Laibach 80-tih godina počeli primjenjivati, a koju je Slavoj Žižek terminologijom psihoanalize nazvao nadidentifikacijom – subverzivnom afirmacijom u kojoj se objekt kritike afirmira na subverzivan način, i shvata ozbiljnije od njega samog kako bi mu otkrio skriveno naličje koje ga održava. To za jednu stranu biva komičnim, dok druga sada strahuje od projekcije vlastitog. Pitanje koje treba postaviti, a u kontekstu ove bilješke, jeste – ako idemo sa željom formiranja vlasti, ko bi se od nje zaista uplašio? Da li je vlast sama po sebi ono što treba afirmirati, pa i subverzivno, ili su to pak uslovi u kojima ona (ne)postoji? Ukoliko je ovo drugo, onda su ti uslovi skriveno naličje za dovesti u pitanje.

A nije da ga ne znamo.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba