Sjedeći u jednoj od sarajevskih ljetnih bašti, prinuđen sam zbog njihove glasnosti i blizine auditivno intervenirati u razgovor nekolicine turista iz Sjedinjenih Država i Kanade koji borave u posjeti Bosni i Hercegovini. Razmjenjujući impresije i savjete šta posjetiti, gotovo pa poetikom slučaja zastajem na tekstualnoj razglednici grada koja mi se nudi čitajući tekst jednog domaćeg autora, a u kojem se kao druga stvar po kojoj je Sarajevo poznato, uz Olimpijske igre, navodi rat. Ako se i pitalo zbog čega turisti i putnici dobro-namjernici, bar oni sa Zapada, i dalje imaju percepciju o ovom prostoru kao mjestu u kojem sukob još traje, očito je da 25 godina poslije nismo ni sebi samima uspjeli producirati bilo kakav novi, afirmirajući narativ koji bi opravdao našu suverenu političku i društvenu egzistenciju. Otkrivam, turisti nisu turisti – tu su istraživački. Bave se ratom. Zajedno sa nama.

Polemokratski (polemos – rat, cratos – moć) mentalitet ne jede svoju djecu, on ih mori, guši i usisava u sebe, a zatim bljuje ižvakane, lišene sadržine i osjećaja za vlastitim individualitetom. Oni počinju ovisiti o njemu, u njemu patološki vide jedini smisao i zaštitu, ali i sva opravdanja za svoje neuspjehe, dok svako ozbiljnije otrježnjenje u potpunosti ruši njegovu bit i radikalno ga dovodi do apsurda. Nažalost, ono ne uništava i sam mentalitet, već ga samo prostorno udaljava od sebe. Pražnjenje polemokratskog, drugim riječima, nije usmjereno spram njegove biti, već onoga čime se hrani. Nije li tragičnost Krajine između onih koji dolaze i onih koji iz nje odlaze, zapravo mjesto na kojem se do kraja iluminira ono o čemu još niko, uronjen u mantru tranzicijskog, postjugoslovenskog ili postsocijalističkog nije spreman priznati? Nije li zapravo ta mantra tranzicijskog, svjesna afirmacija kretanja ka globalnoj hegemonskoj poziciji, (auto)kolonijalizam sam po sebi?

U svojoj knjizi „Imaginarni Balkan“ bugarska autorica Marija Todorova podsjeća na percepciju spram Balkana koja je vladala početkom XX stoljeća, u zenitu kolonijalizma, gdje su se pojmovi „balkanizacija“ i „balkanizam“ namjesto geografske odrednice normalizirale kao Schimpfwörter, ružne i pežorativne kategorizacije. Da bi se Europa mogla osloboditi vlastitog, stoljetnog naslijeđa rata, takav se njen identitet morao potisnuti kreiranjem apstraktnog simbola nasilja kao objekta potisnutog sepstva u koji bi se odložio sav njen mrak. Stoga je Balkan trebalo europeizirati, podjednako kao što se Istok već ranije orijentalizirao, zanemarujući pri tome, u oba slučaja, njihov već postojeći kolonijalni objektivitet kojima ih se subjektivizira. Njegova simbolička, ali i praktična uloga je ista – on se potvrđuje kao krajnost, simboličkom granicom Istoka i Zapada koju konstruiraju odnosi moći sve više spajajući iskustvenosti, a udaljavajući prostore.

Sažimanjem prostora na takvim mjestima stapaju se naizgled različite društvene konstrukcije onih koji se na njemu nalaze, bivajući isto uslovljene ili doživljene jednakim društvenim i političkim relacijama moći. Rasizam zato postaje ključnom determinantom razlikovanja i distrakcije – zahvaljujući njemu imamo senzibilitet spram jednih i antagonizam prema drugim, ali ne i ono zbog čega su njihovi prostori objedinjeni na mjestima nepripadanja. Na ovom se mjestu nalazi i prelomna tačka zbog koje je potrebno upozoriti na autokolonijalizam, kao najopasniju manifestaciju kolonijalnog. Autokolonijalizam je sami narativ kolonizatora, njegova lokalizirana ideološka normalizacija kojom se potvrđuje nemogućnost i konstruira objektivitet koji ne može biti prevladan do izvanjskom desubjektivizacijom.

Neoliberalni stav spram samoupravnog socijalizma, kao neuspjelog ekonomskog poretka propalog režima bio je ključan etnopolitičkom projektu u dekompozicioniranju socijalizma i uspostavi mononacionalnih država. Ekonomska tranzicija, tako, išla je uz rame sa ratovima, pa onda i ne iznenađuje da njihovo naslijeđe čini neizostavan legitimacijski faktor etnopolitičkom establishmentu za očuvanjem uslova prvobitnog akumuliranja kapitala. Kako logosu tržišta demokratije i nisu najsretniji politički habitusi, etnodeterminizam je postao njihovim partnerom, a polemokratska logika koja producira autokolonijalizam toliko jaka da ni po cijenu žrtava ne preže od svog kompradorskog karaktera umjesto pronalaženja novih narativa koji bi radikalno obesmislili postojeće i od postjugoslovenskog prostora ratova i vječne mržnje osmislili afirmativni prostor mogućnosti.

Stogodišnjica kraja Prvog svjetskog rata, simbolično obilježena u Sarajevu manifestacijom „Sarajevo, Heart of Europe“ producirala je takvu jednu manifestaciju (auto)kolonijalnih narativa; pod pokroviteljstvom Europske unije, Sarajevo je stavljeno u fokus fin de siècla kao mjesta koje je ratovima počelo i zaključilo XX stoljeće. Konstruiranjem ideje o pomirenju Balkana u okvirima Europske unije, u potpunosti zamagljuje njegov kolonijalni objektivitet kao naslijeđa čestih razdjelnica i katalizatora sukoba među narodima, ali ignorira i gotovo pola stoljeća egzistencije jugoslovenskog transnacionalnog i socijalističkog koncepta zajedništva. Takva prešućivanja, normalizirajući ideološke kategorije kao hegemonske, opasno reduciraju mogućnosti zamišljanja alternativnih koncepata unutar samog tog prostora koji će prekinuti regresivnost začaranog kruga, ne prostornim udaljavanjem od njega, već subvertiranjem njegove vlastite sadržine. A takva jedna zamisao ne obuhvata samo Balkan, ona mora obuhvatiti podjednako i Europu – njena sudbina moguća je samo internacionalno.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba