Adna Muslija (2018)

Nakon brojnih i neizvjesnih epizoda predizborne sapunice, konačno se čini izvjesnim da će se ovogodišnji lokalni izbori u Bosni i Hercegovini, ipak, održati. Za razliku od susjedne Srbije u kojoj pandemija nije bila izgovor za njihovo (ne)održavanje, u Bosni i Hercegovini je potpuno obrnut slučaj: vlast se na sve načine trudi(la) odgoditi izbore uz pronalazak pravog izgovora – od problema budžetiranja, pa do onog najnovijeg, skladištenja.

To može, svakako, biti indikator da biti vlast u kriznim vremenima, u ovom slučaju u vremenu pandemije, nije jednostavno. Nije da brojne afere, malverzacije, tromost i nespremnost samog poretka te sveopći kolaps zdravstvenog sektora nisu pogađale i susjede, međutim, ma koliko to možda čudno izgledalo, u našem je kontestu mnogo teže postići onu razinu apsolutizma i despotizma da se izbori provedu na takav način da „vlast uvijek pobijedi“, kao što to primjer Vučićeve Srbije pokazuje i ovaj put. Umjesto „vječitog pobjeđivanja vlasti“ egzistiraju druge vrste stalnog ponavljanja istog – predominantno, desničarsko i konzervativno okruženje na jednoj strani, te deideologizirane, odnosno, monoideološke – klijentelističke stranke postdaytonske konsocijacijske etnokratije na drugoj strani.


Prvo isto: konzervativni duh (u online prostoru)

Izbori 2018. godine najbolje su pokazali da promjene jesu moguće (tek u okvirima istog: fragmentacijom kadrovskih struktura zbog ličnih animoziteta i unutrašnjih sukoba unutar postojećih, mainstream političkih stranaka stvorene su nove – i povukle svoju klijentelu), ali ne i izvodive (dugoročno gledano: okruženje je i dalje ostalo i ostaje predominantno konzervativno, koaliciona djelovanja uništila su svaku mogućnost jasnog ideološkog pozicioniranja, mainstream desničari i dalje su nezaobilazan faktor).[1]

S obzirom na epidemiološku situaciju, održavanje lokalnih izbora bit će podređeno odlukama nadležnih organa (čitati – kriznih štabova), što postavlja pitanje na koji način će se provoditi predizborna kampanja i kako će ona izgledati bez masovnih skupova, scenskog i svakog drugog, oku ugodnog, a prije neugodnog, spektakla? Ako probamo da nekako zanemarimo politiziranost kriznih štabova (jer, šator i maline!), ostaje nam slijediti zaključak kako će se kampanja pomjeriti u virtuelno, digitalno sučelje internetskih bespuća.

Međutim, ona se već odavno odvija u digitalnom prostoru. Krenimo redom.

Svakako da će se, nakon što se izmakne i posljednja slamka spasa za neodržavanje izbora, u zadnjem času krenuti u spašavanje postojećih i dobijanje novih pozicija moći. A kada nema ideoloških razlika, jedini način na koji se predizborna kampanja može voditi jeste na principu ad hominem kampanje, što je slučaj već nekoliko godina unazad – a što online prostor umnogome olakšava. Uzmimo samo nekoliko primjera. Za razliku od offline svijeta omeđenog zakonskim propisima i jasnim pravilima koja ograničavaju trajanje zvanične, formalne izborne kampanje – u online prostoru ona nije vremenski ograničena, te često izmiče mogućosti zakonske regulacije. Ma koliko se vodile teorijske i praktične, političke i pravne rasprave o mogućnosti kontrole interneta – takve alternative treba uzeti s rezervom i ne dozvoliti da u jednom trenutku internetu bude, iz ma kojeg razloga, ukinuta njegova prvobitna namjera, a to je biti javnim dobrom – što globalni korporacijski interesi već dobrim dijelom i narušavaju.

S obzirom da se online kampanja vodi posredstvom tzv. anonimne javnosti, ili drugim riječima – brojnim stranačkim botovima (lažnim nalozima na portalima, društvenim mrežama i/li forumima), afirmacija i jačanje političke jednako kao i medijske i informacijske pismenosti, predstavljali bi adekvatnu alternativu „kontroli interneta“ od samih njegovih korisnika.

Međutim, jednako tako, internet pruža mogućnost za nametanje nekih drugih, novih tema u fokus javnosti. Takvu strategiju lako mogu iskoristiti oni politički subjekti kojima bi neke nove teme pogodovale za dobijanje podrške, jednako koliko se spinovanjem tema mogu koristiti i oni koji hoće održati političku atmosferu u dominantnim narativima. Zato je značajno poznavati internet kulturu koja se rapidno mijenja, širi i usavršava. Gotovo je anahrono povezivati internet kampanju tek sa zvaničnim profilima političara i političarki na društvenim mrežama ili njihovim rogobatnim, dugačkim i jednosmjernim saopćenjima koja će rijetko ko čitati od početka do kraja. Internet kultura, a što je vrijeme pandemije posebno osvijetlilo, traži kraće forme – pa se političke poruke, suptilno ili eksplicitno, sve više smještaju u meme-ove, elemente kulture putem kojih se različite (montirane) fotografije i videa sa popratnim tekstom, često satirični i komični, rapidno šire virtuelnim prostorima.

Na ovom je mjestu zato potrebno i jako važno razbiti mit o tome da premještanje kampanje u online prostor pogoduje mlađim generacijama na način da će time ojačati neke nove, progresivne snage nauštrb onih konzervativnih (uzmimo samo primjer Twittera, kao staništa alt-right-a). Ad hominem kampanja na internetu zapravo je samo odraz materijalnih okolnosti vanjskog, offline svijeta. Nezaobilazan je fakt da živimo u okolnostima u kojima se društvo putem etnonacionalnih nastavnih planova i programa već 25 godina socijalizira u podijeljenosti. Mlađe su generacije zato, često u svojim stavovima i konzervativnije od svojih roditelja – jednako kao što mainstream nacionalne stranke dobrim dijelom kontroliraju civilno društvo kroz brojne religijske, kulturne, obrazovne ili studentske organizacije kojima nije cilj promjena društvenih okolnosti u kojima se egzistira, već naprotiv, njihovo očuvanje. Konzervacija društva te vrste ispod radara ubrzava jačanje regionalnih antagonizama, kao i onih između urbanih i ruralnih dijelova, stvarajući u svojoj pozadini, tek latentno, materijalne okolnosti za moguću pojavu ideološkog pluralizma koji još uvijek ne može da izbije u prvi plan. Zbog toga, pravo pitanje je: ako bi online kampanja i pogodovala mlađim i progresivnim generacijama, da li one imaju zaista za koga glasati? Čuvene projektne i NGO-ovske floskule o „jačanju svijesti mladih da glasaju“ obične su komercijalne gluposti koje ne sagledavaju stvarne okolnosti političkog i društvenog konteksta – one ne nude promjenu, već cementiraju istosti u toksičnost njihovih širih, razumije se, štetnih posljedica.


Drugo isto: deideologizacija

Predizborne kampanje u offline prostoru (hotelskim, kongresnim i kino salama, šatorima i tendama) mjesta su privida. Gotovo je svakome jasno da na njih, većinom, dolaze glasači a ne birači – članovi i simpatizeri određene stranke; da se autobusi pune da bi išli na skupove stranke u druge gradove, stvarajući sliku o moćnosti i masovnosti te političke opcije.[2]

Stvarna je kampanja, međutim, odavno izmještena. Ona se vodi kontinuirano, jačanjem i stvaranjem lojalne partijske klijentele koja se egzistencijalno obezbjeđuje institucijom tzv. partijskog posjedovanja, odnosno, kontrolom javnih ustanova od strane političkih opcija, kao poligon zapošljavanja svojih kadrova – kako bi sebi obezbijedili cirkulaciju političke i društvene moći, jednako kao i široku kadrovsku bazu čija egzistencija, dugoročno, ovisi od političke opcije kojoj pripadaju. Učlanjivanje u političke partije, kao i kruženje kadrova iz naizgled „nepomirljivih tabora“ u druge, govori o jasnom nedostatku ideološkog pluralizma zbog kojeg u postdaytonskim okolnostima političke stranke služe kao svojevrsni posrednici u zapošljavanju i interesne organizacije, prije nego političke organizacije koje za cilj imaju osvajanje vlasti zarad provedbe svojih političkih programa.

Sve to omogućava da se kampanja odvija po ugostiteljskim objektima, nude se usluge, glasovi, poslovi... Osnivanje novih političkih opcija, zbog kojih smo lideri demokratskog pluralizma, u suštini se događa ili zbog već pomenutih, internih i ličnih raskola, ili služi mainstream političkim partijama i pojedincima koji ih osnivaju kako bi se obezbijedila kontrola biračkih mjesta (naravno – njihovom prodajom drugim političkim opcijama), pa je stoga postalo jako teško očekivati da bilo koji subjekt može olako stati u kraj sistemskom kriminalu, jer se i sami održavaju pomoću njega, jednako koliko je postalo teško vjerovati u dobronamjernost i iskrenu želju nekog novog (i prekonoćnog!) političkog aktera da zaista radi na promjeni političkih i materijalnih okolnosti unutar kojih se nalazimo. Ali, ne samo to. Povezanost privatnog sektora sa određenim političkim opcijama jednako je simptomatičan fenomen. Time poduzetnici, ne samo da obezbjeđuju sebi i svom kapitalu povlašten status u zajednici, već jednako tako, obezbjeđuju i političkom akteru sigurne glasače – svoje radnike, koji baš i nemaju nekog izbora djelovati suprotno tome, niti imaju jak i nezavisan sindikat da ih štiti. Na kraju, nemaju ni svoju političku opciju, ali zato imaju znatan broj onih nezaposlenih koji jedva čekaju na takve disidentske poteze neposlušnosti radnika spram vlasnika u kojima vide svoju priliku da dobiju posao na tome, moguće upražnjenom mjestu.


Kako razbiti krug?

Zbog čega bi onda borba oko (ne)održavanja izbora bila indikator da se vlast boji promjena, ako se one ne mogu dogoditi?

Postoje, zapravo, dva scenarija. Prvi scenarij jeste da će se povećati izlaznost birača zbog nezadovoljstva postojećim – te da će se, moguće, glasati za one koji su bili u opozicionim pozicijama, kako bi se trenutna vlast kaznila. A veoma lako, građani mogu da izađu i u revoltu te ponište svoje listiće, što nas vodi situaciji jednakoj sa potencijalnim, drugim scenarijem u kojem bi izlaznost bila manja, što u konačnici pogoduje klijenteli postojećeg, koja ionako jest vjerno glasačko tijelo iz jednog izbornog ciklusa u drugi.

Ono na šta nas izbori iz 2018. godine također podsjećaju, jeste procenat od 47% apstinenata, kao i 6% onih koji su poništili listiće. Ukoliko bi se ovim moglo, smjelo, zaključiti kako se tih 53% birača ne identificira ni sa jednom postojećom političkom opcijom, ili pak ima nepovjerenje u njih – onda prilika, dugoročno, leži u prvom scenariju. S obzirom da u postojećoj realnosti misliti izvan konzervativnog, očito, nije moguće, kao ni ideološki pluralno, nove predizborne koalicije koje nastaju i u programskim opredjeljenjima to dokazuju – vodeći se tržišnom logikom ostvarivanja najveće zajedničke dobiti – u konačnici mogu dovesti do promjena struktura moći, tj. onih kadrovskih struktura koje bi oslabile zaštitnike etnonacionalne paradigme koja unutar sebe ne dozvoljava ideološki pluralizam. S druge strane, pluralnost takvih koalicija u svojim svjetonazorskim okvirima po nekim pitanjima omogućila bi da se neka pitanja u pravom smislu te riječi politiziraju. Odumiranje mitova o svjetonazorskoj čistoći nekih „alternativnih“ političkih aktera – kako zbog nespojivih koaliranja, tako i već pomenute liberalizacije kruženja kadrova između naizgled „nepomirljivih tabora“, oslobađa ranije privatizirane političke pozicije da sada zaista počnu puniti ideološkim sadržajem.

No – i ovdje treba biti oprezan. Ne samo da dominirajući narativi svako odstupanje vraćaju u njihove parametre, pa će svaki izlet u kontra-hegemonijsko biti smatran napadom na narod, naciju, državu, religiju, pljuvanje po žrtvama i stajanje na stranu neprijateljskog Drugog, nego je i fakt da se ovakve prakse većinom događaju samo u „jednom dijelu Bosne i Hercegovine“. Nedostatak demokratske i participativne inicijative na sve tri strane dugoročni je problem koji ide u prilog cementiranju postojećeg.

Lokalni izbori i municipalizam uopće, epicentri su demokratije i demokratskog odlučivanja. Tih 53% birača, jednako, moguće da nemaju povjerenje u izbore procese kao takve, što je također legitimna pretpostavka. Jačanje demokratskog treba, stoga, da se odvija kontinuirano, a razina općine ili mjesnih zajednica su najneposredniji izrazi pariticipativnosti građana. Novo političko stoga je moguće tražiti u novim oblicima borbi – onih ekoloških (od Hastahane, preko Foče i Neretvice, do Kruščice i Trgovske gore), kako i radničkih (Goražde, Tešanj, Doboj, Široki Brijeg). One neće riješiti probleme s kojima se suočavamo, ali će uz sve veću represivnost vlasti, ojačati demokratske potencijale društva, koji zajedno sa organizacijom i agitacijom moraju voditi i ka edukaciji jer demokratija ne počinje i završava samo u biranju. Jedino tako, moguće je zamisliti neke nove 2013. ili 2014. koji neće tek olako vaporizirati u nedostatku jasnih, političkih zahtjeva ili optužbama da su anti-ovi ili kontra-oni.

Taj proces nije prekonoćan i on ne okončava u nekakvoj eshatološkoj konačnosti izgradnje potpunog narodnog ili demokratskog inkluziviteta ili vječnog mira. Štaviše: mi danas živimo tek u mitu jednog oblika konačnosti koju nudi dominantna hegemonska pozicija. Potrebno je zato povratiti političko izlaskom iz apolitičnosti trenutnog – skidanjem ideoloških naočala kojima se odnosi moći, dominacije i eksploatacije zamagljuju normalnošću i zdravorazumskim, ukidajući svaki pluralizam koji mu se može suprotstaviti. Ako nas je pandemija nečemu naučila, to prije da nas je posjetila da ne postoji normalnost osim one koju stalno konstruiramo mi sami, ona koja dijalektički nastaje i jednako tako nestaje. Zato, budimo realni, tražimo ono heretično – sadašnjost straha razbija krug stalnog ponavljanja istog kroz anticipaciju filozofije nade.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba


[1] O ovom fenomenu sam govorio u gostovanju u Dnevniku 3 Federalne TV, 19. 8. 2020. godine - http://www.federalna.ba/bhs/vijest/330903/predizborna-kampanja-u-vrijeme-pandemije, a u nešto konkretnijem formatu ga predstavio na slučaju Goražda u tekstu „Sveopšta partitokratija i mit o Goraždu kao privrednom čudu“ objavljenom na portalu Preokret, 21. 8. 2020. godine: https://preokret.info/index.php/2020/08/21/jasmin-hasanovic-sveopsta-partitokratija-i-mit-o-gorazdu-kao-privrednom-cudu/

[2] Istina, bude i„ubačenih elemenata“ iz drugih stranaka.