Foto: autor (nedjelja, 25.11.2018.)

Piše: Jasmin Hasanović, Prometej.ba

Iza nas je još jedan 25. novembar čijem se simboličkom značaju ove godine, s obzirom na njegovu sedamdesetpetu godišnjicu, posvetilo i nešto više pažnje nego prošlih godina. [1] Iako se ogoljenom 25. novembru kao Danu državnosti Bosne i Hercegovine, direktno i nedvosmisleno pokušava vratiti njegova revolucionarna sadržina, ona socijalistička i antifašistička, takva će se šok terapija u susretu sa daytonskom etnoentitetiziranom zbiljom suočiti sa sopstvenim suprotnostima. [2] Dok ga se dominantni srpski i hrvatski politički narativ odrekao – pronalazeći mu zamjenu u proslavama partikularnih (kvazi)državnosti, to sada ide u prilog trećoj strani koja u njegov prostor slobodno upisuje sopstvene političke i ideološke predstave. Jedan od dokaza „polaganja prava“ na Bosnu i Hercegovinu, 25. novembar kao Dan državnosti u sebi nosi još jednu tezu – da se on proslavlja i obilježava samo u većinski bošnjačkim dijelovima.

Glavni i odgovorni urednik Prometeja, Franjo Šarčević, na svom je Facebook statusu od prije tri dana duhovito konstatirao da je ovo po prvi put nakon dugo godina da je 25. novembar neradni dan u cijeloj Bosni i Hercegovini, s obzirom da se datum poklopio na nedjelju. Međutim, bilo je dovoljno proći kroz centar Sarajeva, ali i Zenicom, Tuzlom, Bihaćem i drugim „većinskim bošnjačkim gradovima“ – zadnjih dana ugroženih od kojekakvih postizbornih, frankenštajn koalicija koje hoće ugroziti njihov „bošnjački identitet“ – i vidjeti da su i nedjelja, ali i ponedjeljak kao produženi neradni dan bili – sasvim obični, radni dani, na kakve bi jednako naišli i u Banjoj Luci ili Mostaru. Daytonska je zastava na njihovim izlozima, kao jedina razlika, u ime praznične atmosfere samo prekrila eksploataciju radnika zarad ličnog profita i moći njihovih vlasnika – bilo da se radi o domaćim poduzetnicima ili stranim trgovačkim lancima. I upravo je ta zastava simbolom one države čiji narodi složno, jedinstveno i bratski svoj „patriotizam“ pokazuju jedino onda kada je napuštaju, kao što to čine i u ostalim „slobodnim“ postjugoslovenskim državama od Vardara do Triglava.

U javnoj borbi priznavanja 25. novembra, između njegove antifašističke zaleđine i državotvornih mitova o hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu ili njegovog negiranja, malo kome je pošlo za rukom da se uopće o ovoj problematici i zapita. Podsjećanja radi, potpisivanjem Deklaracije ZAVNOBiH-a, moderni državni identitet Bosne i Hercegovine stvorili su upravo radnici, težaci, domaćice, seljaci, učitelji, doktori, studenti, za razliku od pro-kapitalističke klase etničkih predstavnika kriminalne i mafijaške pozadine, čiji je zajednički politički cilj 90-tih godina bilo rušenje socijalizma. Ideološki apetiti išli su uz one političke, društveno je vlasništvo bilo potrebno u vanrednom stanju nacionalizirati, što se složno i desilo kako u Federaciji, tako i Republici Srpskoj u jeku ratnih dešavanja. Umjesto restruktuiranja bivših preduzeća, sahranjivanje bivšeg režima išlo je njihovim uništavanjem, privatizacijskom pljačkom i pretvorbom radnika u bratoubilačke ratnike.


Klasni karakter postdaytonske Bosne i Hercegovine

Radnici su ostali tako bez države koju su svojom antifašističkom i socijalističkom revolucijom izborili. Stoga ne čudi da 25. novembar hoće podsjetiti na stanje radnika – ne samo za Dan državnosti današnje, podstdaytonske Bosne i Hercegovine kao privatizacijskog levijatana, već i na njihov položaj u toku drugih praznika, kako onih državnih i kvazidržavnih, tako i međunarodnih – od Nove godine, pa preko – ironično ali itekako simbolično, Prvog maja. Kršenja radničkih prava, međutim, svakodnevna su praksa, iako vješto skrivana od očiju javnosti. To što, međutim, nije vidljivo, ne znači i da ne postoji. Prema studiji prof. dr. Nurke Pranjić [3], najugroženije su profesije u rudarstvu, drvnoj industriji, građevinarstvu, hemijskoj industriji i poljoprivredi, gdje radnici na radnim mjestima imaju često nerazumno visoke rizike uslijed kojih, prema ovoj studiji, petina do jedne trećine može pretrpjeti nesreće na poslu ili profesionalne bolesti godišnje. Na takvo nam stanje pažnju skrenu tek tragični slučajevi, koji epilog dobiju u danu žalosti ili kolektivnoj virtuelnoj solidarnosti, dok je, za razliku od toga, slučaj tragične pogibije dvojice radnika na gradilištu Beograda na vodi pokrenuo ozbiljne političke i pravne debate na račun trenutnog režima, pitanja investicija i sigurnosti radnika na radnim mjestima.

Nešto „manje ekstreman“ slučaj kršenja radničkih prava najplastičnije vidimo na praznike, gdje su najčešće žrtve svakako radnici u trgovini i uslužnim djelatnostima, iako ni u drugim – gore pobrojanim sektorima, situacija nije ništa bolja. Velika nezaposlenost ne tjera ni Srbe, ni Hrvate ni Bošnjake, već i Srbe i Hrvate i Bošnjake da, često i na crno – bez ikakvog osiguranja i prava, rade što je više moguće, kako bi za mizerna sredstva uspjeli završiti školovanje ili prehraniti svoju porodicu u okolnostima u kojima je siromaštvo, naročito ono radničko, u usponu – jednako kao i cijena potrošačke korpe. Oni koji imaju „sreću“ da rade na osnovu kakvih-takvih ugovora, u pravilu se radi o ugovorima na određeno vrijeme, a ništa ne ograničava privatnika da im uruči otkaz kad to on hoće, uvijek pod izgovorom neproduktivnog rada, iako često, ako ne gotovo uvijek i po nepisanom pravilu, radnici rade prekovremeno, bivajući zbog izbjegavanja zakonskih okvira privatnika često prijavljeni na znatno manji broj radnih sati. Naknade za prekovremeni rad, topli obrok, regres, godišnji i druga prava, misaona su imenica, a mobing priča za sebe.

U jeku debate čiji je ZAVNOBiH, suština se zaboravila. Radničko pitanje mora se ponovo vratiti na političku agendu, ma kako mi danas radnika htjeli razumjeti – kao onog industrijskog, proizvodnog, freelancera, radnika na čekanju ili ugovoru o djelu, nezaposlenog... Stoga, današnja fraza o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini svih njenih građana je samo šuplja floskula i otrcana parola u koju više niko ne vjeruje i koja nema nikakav mobilizacijski potencijal. Državu je potrebno podruštveniti, politički ideal koji mora da dolazi odozdo, i to ne samo u Bosni i Hercegovini, nego istovremeno i na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire. S druge strane, pitanje patriotizma postaje zaštita od prijetnji imaginarnog Drugog, borba za svoj prostor, svoj jezik, svoju religiju i druge izmaštane kategorije kao bijedni izgovor za ostvarivanje političke i ekonomske moći onih koji jednako hoće da njegovi za Dan državnosti rade (kao i za druge svoje praznike), istovremeno im zamagljujući oči da Drugi ne priznaju njegov praznik jer im je on radni dan, ali bez okačene zastave (ili drugog tvog simbola) na radnom mjestu, osim ako se ne radi o administraciji ili nekoj drugoj državnoj firmi koja nije osuđena na interes tržišta, već održavanju postdaytonskog duha. Ideologija u svom čistom primjeru u kojem je proslava državnog praznika rezervirana za visoko društvo, svodeći svjetovne manifestacije na u(slu)živanje u posljednjim danima velikih popusta.

Klasna pozadina postdaytonske Bosne i Hercegovine biva ogoljena na simboličkom primjeru njenog nezvaničnog državnog praznika – bez Zakona o državnim praznicima, koji bi ga kao takvog i definisao. Ako se u obzir uzme uska veza između etno-klasnih predstavnika i aktera privatizacije koja je u jeku ratnog, vanrednog stanja odvijana kao proces akumuliranja kapitala, patriotizam više nije samo „utočište za hulje“, on lako postaje predigrom fašizma onda kada tuđi rad nedovoljno doprinosi njihovoj političkoj i ekonomskoj moći. Stoga, ne samo da je 25. novembar negacija samog sebe u susretu sa svojom postdaytonskom realnosti zbog toga što je omogućio oživljenje onog sistema vrijednosti poraženog idejom ZAVNOBiH-a, već i zbog svoje klasne prirode koja je državu otela od društva, onih aktera koji su je svojom revolucionarnom borbom oblikovali. Drugim riječima, nije te 1943. godine borba njenih naroda dala prava na njenu kasniju podjelu duž etno-nacionalnih linija, već stvorila uslove da one u budućnosti budu prevaziđene, oblikujući Bosnu i Hercegovinu kao negaciju (mono)nacionalne države, s onu stranu „ni ni ni – i i i“.

[1] O ZAVNOBiH-u i njegovom političkom simbolizmu pisao sam u više navrata: na Prometeju „Re(tro)vizija historije: Dvadeset i peti novembar protiv ZAVNOBiH-a“ 2016. i „Valentinovo i patriotizam: S onu stranu pogrešnih alternativa borbe za državu“ 2017., te na Novom Plamenu „Januarske mimikrije“ i „Mladićeva presuđena pobjeda i avangarda fašizma“ 2017. godine.

[2] Vidjeti autorski tekst „Postdejtonske muke sa ZAVNOBiH-om“ objavljenom u Oslobođenju 25.-26. novembra 2018. godine, str. 18.

[3] Cijela studija dostupna je online na: http://radnici.ba/wp-content/uploads/2018/02/Analiza-6.pdf