Krenimo od predlaganja Bogića Bogićevića kao gradonačelnika Sarajeva o čemu je već ranije pisao Franjo Šarčević, a čiji bi potencijalni izbor predstavljao ništa drugo do šminkanje mrtvog tijela. Drugim riječima, Bogićevićem bi se mahalo kao zastavom nekog Sarajeva kojeg više nema – njegovom mitskom slikom uspostavljenom, koje li ironije, u mraku istog onog mrskog komunističkog jednoumlja, čijeg se nasljeđa hoće odreći. Ono je danas svedeno tek na postojanje triju sakralnih objekata u radijusu od 100 metara, kojima se hoće pomiriti paradoks između postojanja i iščezavanja mitske slike Sarajeva – istovremeno ignorirajući njeno nepodudaranje sa stvarnosti. Istovremeno, simboli sjećanja na takvo jedno Sarajevo umiru pred našim očima zaraženi od koronavirusa, kolabirajući zajedno sa zdravstvenim sistemom –učvršćenim u tom istom mraku komunističkog jednoumlja – dok mi naše posljednje snage utiskujemo u sirene automobila i ceremonijalno se nadmećemo ko će više poštovati veliko ime Bogića Bogićevićeva tako što ćemo, bespoštedno i drsko izraziti nepoštovanje spram njegove vlastite odluke i volje da on, sasvim opravdano, ne želi biti dijelom jedne takve priče. Bogićeviću je jasno – on je priča bez sadržaja – njegov izbor tek prikriva potrebu za mitom.

Iza ove priče stoji tek ime i prezime. A iza njega – dobro ušminkana laž. Višak koji otkriva manjak – manjak koji je postao jasan onog trenutka kada je počelo sa bespoštednom licitacijom imenima za novog gradonačelnika, pri čemu je jedini uslov bila njegova (ili njena) nacionalna pripadnost, tj. da ne bude iz reda istog naroda kao predsjedavajući Gradskog vijeća, a po mogućnosti – Srbin ili Srpkinja. Od Srbina po svaku cijenu, danas smo ostali u paradoksu da u rukovodstvu Grada Sarajeva, zapravo, nemamo ni jednog Srbina – ni u gradonačenici iz reda ostalih, koja svojim nacionalnim (ne)izjašnjavanjem savršeno parodira potrebi etnodeterminiranja i ove institucije, kao ni u dogradonačelnicima iz redova bošnjačkog, odnosno, hrvatskog naroda.

Ni prethodni kandidat, niti novoizabrana gradonačelnica Grada Sarajeva – uprkos reduciranim nadležnostima same te institucije, osim imena i biografije nisu ponudili, niti im je i ponuđena bilo kakva konkretna urbanistička i komunalna politika sa kojom bi javno izašli te njene elemente programski zagovarali u naredne četiri godine. Njihov izbor, tako, nije nikakav garant nekog racionalnijeg i transparentnjeg urbanog planiranja, socijalnijeg budžeta Grada u korist zaštite zelenih površina, bolje kolaboracije gradskih općina u službi bolje komunalne slike grada, studentski naklonjenijeg Sarajeva sa javnim čitaonicama i boljim javnim prijevozom... I to govori o kakvoj se poziciji radi i na šta je ona svedena.

Da li onda imamo razloga gledati optimistično. Imamo. Problem leži u činjenici da je Kanton Sarajevo uzeo neke od ovlasti Grada Sarajeva, pa bi tako, historijska prilika na gradonačelnici Karić bila da, zajedno sa partnerima u Vladi Kantona Sarajevo, nastupi po odluci Ustavnog suda kako bi se Gradu vratile njegove komunalne ingerencije na osnovu kojih bismo mogli, u budućnosti, očekivati i ozbiljniji pristup za ovo mjesto.

Pa, iako Gradu kao instituciji nedostaje urbanističkih inicijativa i zelenije, transparentnije i komunalnije, participatorne lokalne politike, to ne znači da u Sarajevu nema udruženja i pojedinaca i pojedinki koji takve principe afirmiraju i za njih se bore. Probajmo samo zamisliti da se gradonačelnička pozicija, kojim slučajem, ponudila nekome iz, primjerice, Asocijacije za kulturu i umjetnost – CRVENA koja se godinama bavi političkim praksama usmjerenim na stvaranju i održavanju uslova za progresivnu društvenu promjenu kroz, između ostalog, razvijanje samoupravnih kapaciteta i organizacijskih veza i sposobnosti u društvu, proizvodnjom i upravljanjem prirodnim i društvenim resursima, političkog odlučivanja i svakodnevnog života...

Dakle, jedno Sarajevo izvan konstruirane mitske slike o njemu je moguće. Ali, ono počiva na prevazilaženju i napuštanju svih onih vrijednosti koje održavaju koruptivni društveni i politički sistem na kojem se naša cjelokupna postsocijalistička stvarnost održava. Štaviše, značio bi i rušenje osnovnih elemenata tog samog mita – njegovim oprostorenjem do apsurda bi se dovela i potreba mahanja njegovim multikulturalizmom. Jer, ne samo da multikulturni gradovi (pa i države) nisu nikakav svjetski fenomen već stoljećima, nego u bosanskohercegovačkom kontekstu iza takve jedne predstave, zapravo, latentno stoji misao o bosankohercegovačkom društvu kao istinski, prije podijeljenom nego kohezijskom društvu, društvu kojem slika raznolikosti Sarajeva, pored čuda, treba predstavljati i primjer mogućnosti.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba