Izvor slike: Financial Times

Sredinom prošlog stoljeća mislilo se da je (politička) teorija mrtva – da nema šta da ponudi i da se bavi bespotrebnim filozofiranjem i teoretiziranjem. Danas pak, pod skutom politologije i njenog vječitog nastojanja da se „ponauči“, u ljubavnom trouglu između pozitivizma s jedne te tržišnog determinizma i profesionalizacije s druge strane, ona se jednako doima mrtvom. Pa ipak, moguće je to što se intelektualna gimnastika odvijala u stanju reproduciranja istosti – ma koliko bili potresni ili dinamični, događaji poput finansijske krize 2008. godine, ljudi u pokretu, brojnih alter- i anti-globalističkih pokreta, Brexit ili Trump – jesu zagolicali političku teoriju s novim nabačajima, ali – i to tek sad vidimo – nisu u praksi otvorili stanje vanrednosti, stanje u kojem moramo spojiti praktično djelovanje sa teorijom. Drugim riječima, nisu „ubrzali historijski proces“, ma kako da tu frazu shvatimo.

Sva teorija nastajala je u periodima kriza i društvenih prevrata – između novih i starih oblika društvenosti.

Očigledno je da smo otpočeli da živimo u jednom socijalnom i političkom eksperimentu koji sažima polja djelovanja sa nastojanjima da razumijemo stanje u kojem smo se našli. Bez da ulazim u kalkulacije poput onih na koji će to način poremetiti privredu, ekonomske ili geopolitičke odnose, kako se politikom samoizolacije i cijelim konceptom #stayhome uprkos njihove praktičnosti, pragmatičnosti i preventivnosti, ogoljeva klasna struktura u kojoj se danas nalazimo – od pitanja javnog zdravstva, do toga koliko je nekima mogućnost samoizolacije luksuz – cilj ovog osvrta prije je skrenuti pažnju na dva istovjetna i kontradiktorna procesa koja se odvijaju. Prvi je proces jačanja autoritanih tendencija, a drugi je otvaranje novih oblika djelovanja i društvenosti.

*

Iz lokalnog ugla gledano, uočljivo je kako se borba protiv koronavirusa veoma brzo pretvorila u borbu protiv naroda. Policijski sat, duge cijevi, sekuritarizacija društva i ohrabrivanje građana da prijavljuju druge okrenuli su priču sa epidemiološkog, na čisto političko pitanje. Slabe institucije, državne podjednako kao i one javnog zdravstva, jedini odgovor vide u ozbiljenju svojih mokrih totalitarnih snova koje su namaštali u godinama reproduciranja intenzivnog statusa quo svih ovih godina daytonske realnosti. Konačno, stvorena je prilika da se igra rata – naravno – onoga koji mnogo toga ne može promijeniti niti ugroziti društveni i politički ambijent koji im pogoduje. Svakako da se i u ovim trenucima nađe vremena da se reaguje po već poznatim matricama – ko šta smije ili ne smije sa granicama, ko je ugrozio ustavni poredak, a ko nije... Iza toga svega klasni interes biva vidljiv jače nego ikad prije, policijski sat ne gleda naciju, već potčinjenost, on trenira represiju, ojačava policiju i vojsku, stvara se suverenitet tamo gdje ga nema, iscrtava se nova geometrija moći. Nije bitno jesi li „njihov“ ili „naš“ dok god si potčinjen.

Iza takvih represivnih igrarija, svakako, krije se neefikasan sistem koji ti igrači nisu uspjeli izgraditi, niti ga uspijevaju održati. Navođenje primjera bilo bi samo gubljenje vremena, jer svakako čitaocu ovih redova oni padaju na pamet u ovim trenucima i misaono reda jedan za drugim. U svemu tome, uočena je još jedna tendencija – patriotizam se zarazio. Nestao je. Kako nema virtuelne konstrukcije antagonizama na etničko-vjerskim relacijama, nema zaštitnika naroda, danonoćnih patriota i čuvara države. Nestali su, jer su ustuknuli pred stvarnom prijetnjom, onom na koju ne mogu utjecati, onu koja nije kreirana zarad održavanja njihovog društvenog položaja sve ove godine. U toj prijetnji leže mogućnosti. One nisu samo lokalne, bosanskohercegovačke – već su globalne, zbog ekonomije, trgovine, ali u najvišoj mjeri – tehnologije i digitalnih dobara. U stanju zatvorenosti i pod mjerama koje uskraćuju fizičku prisnost i socijalizaciju, jedini prostor takve slobode ostaje prostor digitalnog kojeg, pod nuždom „ubrzavanja historijskih procesa“, konačno, počinjemo koristiti i doživljavati ozbiljnije od razonode i zabave.

* *

Nikad nam bliži nije bio Marxov opći intelekt, ta priča o strojevima, tehnologiji i proizvodnim snagama koji su organi ljudskog mozga koje je stvorila ljudska ruka i koji djeluju kao snažne sile emancipacije u službama mnoštva (ovdje „radničku klasu“, namjerno, mijenjam sa konceptom „mnoštva“). Zatvorenost i karantenizacija nam pokazuju dvije stvari – globalna samoizolacija, kao najperverznija epizoda bespoštednog individualizma, ostaje jedinom mjerom koja se nudi. Ostati kući nije ništa drugo do politika kojima se pojedinac hoće učiniti odgovornim za svoju sudbinu i svoje zdravlje, to je povik čijom se glasnošću prikriva sistemski problem tržišno orijentirane degradacije javnog zdravstva. S druge strane, globalna karantenizacija društva nam osvjetljava kako se brojne stvari koje smo do sada predeterminirano razumijevali ovisnima o tržišnoj logici mogu misliti drukčije. One mogu postati opće, društveno dobro. Digitalni prostori afirmiraju, možda i ponajviše danas, nove oblike javnog dobra koje ide s onu stranu tržišta i kapitala. Samoorganizacija postaje ključna. Vidjeli smo to sa mladima koji štampaju dijelove za maske pomoću 3D printera, nove oblike edukacije putem interneta, otvaranja baza podataka (istina, u limitiranom vremenskom razdoblju) i još mnogo toga, opet, ne ulazeći u problem koliko se svim tim opet i opet osvjetljavaju klasni odnosi i šira (ne)dostupnost „organa ljudskog mozga“.

Pitanje koje treba postaviti jeste koliko su alternativni oblici društvenosti koje valovi krize izbacuju na obalu dugoročno i odživi? Da li njima možemo graditi novo društvo i novi poredak?

Tržište se grčevito bori. Ono pokazuje svoju nemoć samoregulacije, njemu damping cijena nije dovoljan, ono u pandemiji traži injekciju države, bilo da se govori o globalnoj razini ili dolazi od federalnog premijera koji, u trenucima kada države poput Španije (trećeg žarišta koronavirusa u svijetu trenutno) nacionaliziraju privatne bolnice i medicinske ustanove, traži smanjenje plata javnim ustanovama (dakle, među njima i zdravstvenim ustanovama) zarad očuvanja privatnog sektora od kojeg – ne smije se to negirati – ovisi sudbina radništva danas, a s tim i ekonomije, društvenog blagostanja i same ljudske egzistencije. Sama prekarizacija rada dovela je u pitanje egzistenciju miliona. Tržište je u sprezi za represivnim instrumentima neoliberalne, post-društvene i post-humane države. Zato možemo očekivati jake udare da se takav poredak održi i očuva, mogu se očekivati novi tehnološki hibridi s tom namjerom – nadzorni kapitalizam već odavno ne predstavlja nikakav sci-fi. Privatne kompanije jednako pokazuju svoju moć – one tuže samoorganizovane proizvodnje za opće dobro ili u drugoj krajnosti hoće pokazati svoje ljudsko lice, nabavkom osnovnih sredstava za liječenje javnim bolnicama, dok istovremeno, izrabljuju svoje radnike sa svakodnevnim kršenjem osnovnih radničkih prava – od godišnjeg odmora, prava na sindikalno organiziranje, radno vrijeme... a o bijednosti plaće da se i ne govori.

Ma koliko ga se trudilo održati, krhkost trenutnog kapitalističkog poretka postaje sve češća. Njegovo održanje samo je privremeno, ono će samo intenzivnije nastaviti producirati ove kontradiktornosti.

* * *

Međutim, ove su dijagnoze odavno jasne i mogu se nabrajati za tri toma neke knjige. Ili četiri. To više ne smije biti cilj sam po sebi. Praktična teorija treba krenuti od drugog pitanja – šta nam je činiti danas u trenucima kada smo zatvoreni i prepušteni sebi samima sa „oruđem emancipacije“ u našim rukama dok nam ispod prozora maršira stvarnost koju je potrebno hakirati. Praksa mora producirati novo znanje oslobođeno od investicija kapitala u njegovoj proizvodnji, ono mora biti podruštvljenjeno, a djelovanje podjednako globalno i lokalno, analogno i virtuelno, sada i tamo. Postpandemijsko stanje nastupit će brzo. Kakvo će biti, ovisi o nama – nama koje je jednako potrebno hakirati u duhu dobrog i starog Spinoze – u borbi protiv dogmatizma, nezrelosti, sujevjerja, negativnih iona, transcendentne determiniranosti... u ime razuma, ali i kritike.

Piše: Jasmin Hasanović, Prometej.ba