„Pandorini zidovi“ (detalj), autorica: Adna Muslija (2019)

Kroz historiju, brojni su filozofi nauke u matematici i logici vidjeli temelje preciznosti i pouzdanosti kroz koje je moguće definirati i sam kriterij naučnosti, istinitost iskaza i spoznaje, odvajajući ih od nenaučnih, ili prije, prednaučnih, metafizičkih pretpostavki koje su svijet držale u zabludi još od Aristotela. Pitanje svijeta, tako, pitanje je onog opažajnog i opipljivog – svijet je empirijska materija oko nas a ne neka onostrana konstrukcija, projekcija metafizičke transcendencije. Početkom XX stoljeća, jedni od najvatrenijih zagovornika empirizma okupljeni oko tzv. Bečkog kruga, inspirirali su epistemološke pokrete – poput bihevioralizma – koji su nastojali humanističke i društvene nauke podrediti strogim, empirističkim i pozitivističkim naučnim pretpostavkama zasnovanim upravo na matematici i logici, kako bi im dali naučnost. Time su se političke, pa i društvene i humanističke nauke zarobile u kriterij naučnosti koja je eliminirala bilo kakvu mogućnost kontemplacije, promišljanja i apstraktnog rezonovanja. Uspostavljajući razliku između činjenica i vrijednosti, sve što nije vidljivo bilo je odbačeno kao besmisleno i nenaučno čime dolazi do proglasa kao što su oni o smrti političke teorije, kraju utopije, pa čak i politike.

No, pitanje matematike ne smije biti svodivo samo na strogi naučni metod logičke analize, niti je ono tek puko pitanje brojeva. Naprotiv, pitanje matematike je, prije, pitanje sposobnosti razumijevanja apstrakcija, mogućnosti njihove upotrebe i operacionalizacije.

Nadahnut matematikom i logikom, te primjenjujući njene alate kroz pitanje lingvističke analize, austrijski će filozof Ludwig Wittgenstein u svom djelu „Filozofska istraživanja“ primjetiti da na neke aspekte ljudskog djelovanja – poput filozofije – možda nije moguće primijeniti stroge analogije naučnosti iz prirodnog svijeta, međutim, to filozofiju ne lišava njene društvene uloge i značaja. Prije, on će ulogu filozofije vidjeti kao raščaravajuću, terapeutsku ljudsku aktivnost kojom uspijevamo razumjeti svijet – njome skidamo ideološke naočale, pa nam filozofija pomaže da vidimo šta stoji u pozadini problema samih društvenih praksi i njihovog značenja koje nisu nikakva ontološka datost, već prije, proizvod ljudskog djelovanja – kao društvene prakse, društvene upotrebe riječi i konteksta njihovog značenja bez kojeg ni sam jezik ne bi bio moguć.[1]

Tako je razumijevajući, Wittgenstein filozofiji daje njenu ovosvjetovnu dimenziju – u njenoj pozadini moguće je postaviti zadatak da ona mijenja svijet – što su kao njen zadatak vidjeli predstavnici kritičke teorije društva ili, uopće, Kontinentalne tradicije. Ne ulazeći u teorijske debate i sporove između njihovih predstavnika i Wittgensteinovog stajališta o filozofiji, te skepse spram pomenute teze, kasnije će ipak značajan broj u prvom redu (post)marksističkih teoretičara i teoretičarki u Wittgensteinovom razumijevanju filozofije vidjeti ne samo jednu alternativnu perspektivu u novom načinu teoretiziranja politike, nego i njenog zadatka mijenjanja svijeta. Ona je, kao raščaravajuća, ujedno i emancipatorska, jer – kako Wittgenstein zaključuje – revolucionarni momenat je u revolucioniranju sebe samog [2], a to je moguće upravo kroz filozofiju kojom čovjek radi na sebi – ona čovjeka oslobađa od određenih slika koje nas svojim značenjem, kao esencijalnim, drže zarobljenima.[3]

Uz sve zadrške i epistemološka sporenja, moglo bi se kazati kako je još od antičke Grčke pa sve do savremene nauke, u svom međuprožimanju sa filozofijom, matematika doprinijela evoluciji ljudskog mišljenja, te kasnijem pronalasku ovozemaljskog utemeljenja spoznaje neovisne od transcendentalnog autoriteta kojim se dogmu zamjenjuje skepsom, a konačnost radoznalošću i potrebom za stalnim traganjima i propitivanju. U političkom kontekstu, obezbjeđujući intelektualni trening kroz koji je moguće ovladati materijalnim svijetom oko nas, razumjeti ga i spoznati, pa na kraju – i transformirati, uviđajući da on nije ništa prirodno i trajno, već prije, kontekstualno determinirano i društveno konstruirano, omogućena je – bar u Zapadnoj civilizaciji, emancipacija od crkvene vlasti.


Čemu Wittgenstein pored našeg posdaytonskog razbora?

Britanski filozof i teoretičar kulture, poznat i pod pseudonimom k-punk, za emancipatornu politiku će kazati da ona „uvijek mora uništavati izgled nečega kao prirodnog poretka (...) baš kao što mora učiniti da se ono što se prethodno smatralo nemogućim čini dohvatljivim“.

Mural na Goldsmiths Collegeu, London. Izvor: cengizerdem.wordpress.com


Probajmo, sada, zamisliti šta bi značilo, danas, sistemski urušavati svaki domet u mogućnosti apstraktnog mišljenja, u jednoj kritičkoj kontemplaciji spram društvene zbilje na način da se ugrozi mogućnost njenog spoznajnog obuhvatanja i razumijevanja, kao i sposobnosti promisliti je izvan njenih okvira kojima se ona čini jedinom mogućom i prirodnom. Društva koja bježe od mogućnosti napretka i promjene nisu samo konzervativna društva, već su ona i reakcionarna i kontrarevolucionarna, pri čemu će iskoristiti svaki mogući potencijal da bilo kakvu društvenu tendenciju koja vodi ka progresu uguše i obesmisle u samom začetku. Drugim riječima, to su totalitarna društva. A upravo je takvo i savremeno bosanskohercegovačko društvo.

Godinama, pišem o problemu onoga što nazivam biopolitikom etnodeterminizma, o podređivanju i normalizaciji etničkog u svaku poru ljudske prakse i aktivnosti.[4] Takav sistem u svojim rukama drži najmoćniji ideološki aparat u kojem je koncentrirana najjača simbolička moć – obrazovanje. Zato, ne treba čuditi da nakon loših rezultata PISA istraživanja, prema kojima je svaki drugi petnaestogodišnji učenik u BiH funkcionalno nepismen, rezultati još jednog – TIMSS2019 istraživanja objavljenog 10. decembra ukazuju na to da su i postignuća učenika 4. razreda osnovne škole u BiH iz matematike i prirodnih nauka znatno ispod svjetskog prosjeka (vrijednost 500), pa čak i znatno niži od postignuća vršnjaka u Hrvatskoj i Srbiji.[5]


Patriotizam kao fabrika prosjeka

Loše aspekte i pogubne posljedice ovih parametara ne smije se reducirati samo na potencijalnu tržišnu nekonkurentnost mladih, već i kroz znatno šire okvire, kao degradaciju same mogućnosti anticipiranja kritičkog mišljenja, što je u društvu poput našeg siguran recept za katastrofu.

Ove posljedice i problemi teško da će stvoriti žamor pobune među roditeljima ili od same djece koji svojom šutnjom afirmiraju i prihvataju vlastito sistemsko i institucionalno zlostavljanje, dopuštajući da ih se socijalizira po matricama biološkog getoiziranja, kao prosječne, otuđene individue spremne za nadziranje i kažnjavanje u ime sigurnog posla i izvjesne materijalne egzistencije.

A i kako bi se moglo čuti bilo šta kada su morbidne manifestacije poretka vidljive u praksama kojima se studentskom centru daje ime osuđenog ratnog zločinca, a škole naziva po fašističkim kolaboracionistima ili ih se dijeli ogradom i bodljikavom žicom. Zbog toga, jedini problem koji u obrazovanju može nastati, jesu i bit će uskraćivanja bilo koje boje iz palete tzv. nacionalne grupe predmeta – posebno vjeronauka ili jezika.

Stoga, promjena materijalnih okolnosti mora da krene od promjene razumijevanja i pristupa obrazovanju; u razumijevanju obrazovanja i obrazovne paradigme kao materijalne stvari:

„Materijalističko učenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgajatelj mora biti odgajan (...) Podudarnost mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene može se shvatiti i racionalno razumjeti samo kao revolucionarna praksa.“[6]

Sve priče o potencijalnim društvenim promjenama tek su jeftini spinovi i demagoške, dobro zvučeće riječi pogodne političarima ili političkim analitičarima za popunjavanje medijskih rupa u programima, ako se u jednačinu promjene ne uzme i pitanje obrazovanja – njegovog dekodiranja potpuno drukčijim programskim kodom kojim će ono moći mijenjati sistemski algoritam, a ne on njega. Horizontalno, a ne vertikalno koncipirana hijerarhija sticanja znanja, onda bi kao zadatak mogla da ima i jačanje naše sposobnosti kritičkog mišljenja i kontemplacije, možda upravo uz pomoć matematike koja bi se shvatila šire od učionice i od računa – ne kao bauk, već kao alat u razumijevanju naše stvarnosti, kao umne akrobacije kojom bi se – kako je to primjerice definirano u dokumentu Ministarstva za javno obrazovanje Meksika definirano – poticala apstrakcija zarad olakšavanje rasuđivanja, razvijanja argumentacije i pomoći pri dokazivanju.[7]

To se, svakako, neće desiti u nadolazećoj nam 2021. godini, jer – i da hoće, ko će i ko bi odgajao odgajatelja? I kako da odgajatelj, na kraju, i sam razumije da on ipak nema niti može imati bilo kakav autoritet nad znanjem? Takva jedna intencija još je i utopijska toliko koliko je i heretična. Međutim – kako nas uči Ernst Bloch – nada je, zaista, materijalna stvar – odlučujuće je naučiti se nadanju, uočavajući njegovu razornu, emancipatorsku i transformatorsku snagu čiji rad teži uspijevanju namjesto jalovosti.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba

[1] Wittgenstein će značenje vidjeti kao društveni proizvod ljudske prakse i aktivnosti, značenje je mrtvo dok ga ne oživi ljudska upotreba spram svijeta, pa tako, ono (značenje) ne može biti neovisno i autonomno od ljudske prakse, već je njome uvjetovano (vidjeti: Wittgenstein, Ludwig. 1986. Philosophical Investigations. Oxford: Blackwell., pp. 128).

[2] Wittgenstein, Ludwig. 1998. Culture and Value. Oxford: Blackwell., pp. 51.

[3] Wittgenstein, Ludwig. 1986. Philosophical Investigations. Oxford: Blackwell., pp. 45.

[4] Hasanović, Jasmin. 2020. Biopolitika etnodeterminizma: biopolitičko konstruiranje narativa otpora. Politička misao, 57(1). DOI: https://doi.org/10.20901/pm.57.1.02.

[5] Izvještaj TIMSS istraživanja za Bosnu i Hercegovinu dostupan na: https://aposo.gov.ba/sadrzaj/uploads/TIMSS-izvje%C5%A1taj-2019-bosanski-FINAL.pdf?fbclid=IwAR2GIXrQWJxL2-Uu82hWILIRw3dlIZ4uMNImOECP4anVxb5HKUxK0ZTjpEM.

[6] https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1845/misc/teze-fojerbah.htm.

[7] Secretaría de Educatión Pública, 2006., pp. 9 prema: Sánchez, Mario Aguilar, i Morten Blomhoj. 2016. „The Role of Mathematics in Politics as an Issue for Mathematics Teaching.“ U Ernest, Paul et al. ur., Critical Mathematics Education: Theory, Praxisand Reality. pp. 255.