Pečat izgubljen u smogu i geopolitika svemira
U trenutku u kojem Sarajlije u smogu i bez budžeta čitaju vijest da je Bosna i Hercegovina odustala od “invazije na Mjesec”, Elon Musk najavljuje mogućnost naseljavanja Marsa do 2050. godine
Izvor ilustracije: weizmann.ca
Pitanje svemira postalo je legitimno politološko pitanje još tokom Hladnog rata i Reaganovog koncepta ratova zvijezda, kao možda najparadigmatičnijijeg primjera u međunarodnim odnosima za šire narodne mase. Od tada, uz rapidan razvoj tehnologije, militarizacija svemira i ideja njegove kontrole od svjetskih sila nikada nije prestala. Godine 2006., u okviru američkog programa za istraživanje svemira – VSE (Vision for Space Exploration) potpisanog dvije godine ranije, Sjedinjene Države su za vrijeme administracije Georga W. Busha prvi put formalno dobile Nacionalnu svemirsku politiku (National Space Policy), koja je otvorila put ne samo militarizaciji svemira, već i izjednačavanju sopstvenih nacionalnih interesa sa djelovanjem u svemiru. Tako se kao ciljevi svemirske politike Sjedinjenih Država navode istraživanje i korištenje svemira u mirnodopske svrhe, no istovremeno, ti su mirnodopski motivi podređeni ostvarivanju, odnosno, očuvanju američkih nacionalnih interesa. To daje prostor američkim sigurnosnim agencijama na djelovanje u svemiru. S druge strane, jednostrano odbijajući zahtjev za suverenitetom bilo koje nacije u svemiru, one normativno podređuju prostor svemira kao prostor američkog suvereniteta, s tim istovremeno odbijajući i svako “ograničenje osnovnog prava SAD-a na djelovanje i uzimanje podataka u svemiru”[1]. Vidljivo je to iz šeste tačke ovog dokumenta:
\
SAD će se suprotstaviti razvoju novih pravnih režima i novih restrikcija koje ciljaju da SAD-u zabrane ili ograniče pristup i korištenje svemira. Prijedlozi sporazuma ili restrikcija kontrole naoružanja ne smiju onemogućiti SAD u provođenju istraživanja, razvoju, testiranju, operacijama i drugim aktivnostima u svemiru.
/
Očekivano, godinu dana poslije, Kina je 2007. godine uspješno testirala svoje anti-satelitsko oružje, uz namjeru da do 2030. godine postane svemirska supersila. Sa naslijeđem sovjetskih svemirskih resursa i infrastrukture, Rusija je također u svemirskoj igri. Prema pisanju IPD-a, ona navodno već razvija hipersonične sisteme naoružanja koji bi mogli da stignu do Zemljine orbite kako bi potencijalno ugrozili američke satelite.[2] Evidentno opadanje unipolarne moći Sjedinjenih država još od 11. septembra 2001. godine, te razvoj globalne kapitalističke paradigme, otvaraju realizmu u međunarodnim odnosima i svemir kao novi, neistraženi prostor unutar kojeg svjetske sile mogu oblikovati multipolarni poredak na planeti Zemlji, transferujući ”ovozemaljske interese“ u geopolitiku svemira (po cijenu terminološkog oksimorona ove kovanice).
Finansijska kriza 2008. godine koja je na trenutak destabilizirala takav, neoliberalni poredak, posljedično je na površinu izbacila desne populiste koji su sa Trumpovom pobjedom i Brexitom počeli sve ozbiljnije puniti prostor gubitka legitimiteta neoliberanog političkog establishmenta. Međutim, novi konzervativni lideri, sažimući iskustva pobune nad političkom otuđenošću građana, uz retrogradne političke vrijednosti uspijevaju obezbijediti legitimitet narodne podrške snažnijoj nacionalnoj državi u službi bogataša (šta je uostalom Trump?), dok uzroke krize ostavljaju netaknutima. Drugim riječima, lažna alternativa desnog populizma samo mijenja igrače, ne i igru i njena pravila. Vidljivo je to u kontekstu nove Nacionalne svemirske politike Donalda Trumpa. Na temeljima Bushove svemirske politike koja je ohrabrila korištenje komercijalnog i poduzetničkog sektora, naravno, u skladu sa nacionalnom sigurnošću, Trump dodatno ojačava i podstiče komercijalizaciju svemira. Predsjedničkim memorandumom [3] poznatim i pod nazivom Space Policy Directive-1 s kraja 2017. godine, Trump navodi kako će Sjedinjene Države:
/
Voditi inovativan i održiv program istraživanja s komercijalnim i međunarodnim partnerima (kurziv J.H.) kako bi se omogućilo ljudsko širenje u cijelom solarnom sustavu i na Zemlju vratilo znanje i mogućnosti. Počevši od misija izvan zemaljske orbite, Sjedinjene Države predvodit će povratak ljudi na Mjesec na višegodišnje istraživanje(...) a potom i ljudske misije na Mars i druge destinacije.[4]
Bijela kuća je tako ovlastila NASA-u da radi na povratku Amerikanaca na Mjesec u narednih pet godina, što dokazuje i izjava NASA-inog administratora Jima Bridenstinea iz marta 2019. godine.[5] Toj je izjavi prethodio još jedan Trumpov predsjednički memorandum, onaj iz maja 2018. godine, u kojem Trump pojednostavljuje propise o komercijalnoj upotrebi svemira, obvezujući se da propisi koje je izvršna vlast usvojila potiču ekonomski rast, minimiziraju, između ostalog neizvjesnost za investitore i privatnu industriju, te štite interese nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i vanjske politike, istovremeno ohrabrujući američko liderstvo u svemirskoj trgovini.[6] Preplitanje američkog komercijalnog interesa, te vojne hegemonije posredstvom svemira, neupitno, ide u korist investitorima poput Elona Muska ili Jeffa Bezosa, gdje će ovakva dimenzija onoga što poznajemo kao javno-privatno partnerstvo značajno determinirati cjelokupni život na Zemlji. A to već i čini. Jer, pitanje svemira, ma koliko nama izgledalo futuristički, već se politizira i militarizira, ono je stvarnost koja egzistira. Iako smo geopolitička periferija, ono nije toliko apstraktno niti je udaljeno od nas – digitalna era utiče na preispitivanje osnovnih koncepata međunarodnih (pa i međuljudskih) odnosa, sigurnosti, geopolitike i geostrategije.
Svemir i (post)digitalno doba – a gdje je pečat?
Nisu samo dronovi i bespilotne letjelice postale stvarnost, već se ono što Shoshana Zuboff u svojoj najnovijoj knjizi naziva nadzornim kapitalizmom,[7] u svom Foucautovski čistom biopolitičkom obliku, odvija upravo posredstvom komercijalnog korištenja svemira. Prijenos, prikupljanje i upotreba informacija i podataka, komunikacija, nauka, ekonomija, transport, ali i unutrašnja i vanjska politika nacionalnih država posredovani su i uvjetovani svemirskim tehnologijama. Ove tehnologije više nisu - ili su sve manje - u isključivom vlasništvu i kontroli samih nacionalnih država ili međunarodnih vladinih organizacija poput UN-a, već su u rukama privatnih korporacija. Bivajući u isključivoj službi kapitala, profita i komercijalnog interesa, nove tehnologije koje se razvijaju – poput Big Data-e, vještačke inteligencije ili nadzora, mogu utjecati na nacionalnu sigurnost, preoblikujući temeljna načela politike i sigurnosti, kao i uloge državnih i nedržavnih aktera u međunarodnim odnosima. A o pitanju demokratije da se i ne govori.
Da li je onda smiješno Bosnu i Hercegovinu, uopće, dovoditi u kontekst savremenih globalnih svemirskih ili tehnoloških rasprava? Na ovo se pitanje može odgovoriti iz ugla jednake dileme koja se tiče ekologije. Ekološka pitanja u Bosni i Hercegovini, u političkom kontekstu u kojem se nalazimo, itekako mogu djelovati marginalna, apstraktna i beznačajna. Međutim, pitanja ekologije, pa tako i svemira, u konkretan egzistencijalni i živući prostor ljudskog bivstvovanja materijalizirana su kapitalizmom. Sarajevo se, istina, često gušilo u smogu. No, kako u razgovoru za Fenu uočava historičarka Aida Ličina Ramić, značaj prinicipa samoupravljanja u vrijeme bivše države, doprinijelo je proaktivnoj okolišnoj politici, te zaštiti i borbi protiv zagađenja.[8] Danas, iako se problem smoga traži u ložištima i automobilima, jedan od bitnih uzroka na koje upozorava struka svakako je bespravna i neplanska gradnja, te zakonska rješenja koja bosanskohercegovačkom, licenciranom postkonfliktnom i tranzicionom društvu, izuzetno trebaju. U interesu sticanja dobiti i punjenja budžeta, lokalnim je vlastima, dakako, jednostavnije isključivati zastarjela vozila iz saobraćaja ili građanima kupiti zaštitne maske, nego spriječiti urbicid i pooštriti – a za početak uopće i uvesti kriterije za novogradnju. Lokalne borbe za javni prostor, veoma se brzo u stilu dominirajućeg narativa, okrenu u isprazne priče o patriotizmu – gdje je, primjerice, državotvorniji interes graditi zgradu centralne banke nauštrb dječijeg igrališta i parkovske površine. Naročito ako su investitori i njihovi zagovornici dokazane i istinske patriote.
Oko takvog jednog patriotizma, a koji je u svom tekstu Komšić u Bugarskoj [9] sjajno dekonstruirao Tarik Haverić, saga se vodi i na razini Kantona Sarajevo i pucanja skupštinske većine kao kolateralne štete profesionalnih patriota. Ovdje se bližim tačci s kojom hoću povezati, naizgled nespojivo – gotovo pa sarkastičnu i naizgled ciničnu vijest kako se Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine obavezala da neće okupirati Mjesec ni druga nebeska tijela [10], sa aktuelnim političkim sukobom – ili sukobima, koji, ako ih se čita pažljivije, sve više dobijaju svjetonazorski naboj. Bosanskohercegovački parlamentarci, očekivano, daleko da su upoznati sa geopolitikom svemira, makar i u ovom suženom i taksativnom navođenju kako je to učinjeno u ovom članku, što se jasno vidi iz ankete Radija Slobodne Europe.[11] Ugovor o principima kojima se uređuje djelovanje zemalja u istraživanju i korištenju svemira koji je ratificiralo najviše državno zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine, zapravo podrazumijeva dokumente UN-ovog Komiteta za miroljubivu upotrebu svemira, koji definiraju da Mjesec, kao i druga nebeska tijela ne mogu biti predmet nacionalnog prisvajanja, korištenja ili okupacije, dok istraživanje svemira mora biti za dobrobit čovječanstva i u interesu svih, zabranjujući postavljanje nuklearnog ili nekog drugog oružja za masovno uništenje u Zemljinu orbitu, na druga nebeska tijela ili u svemir.
Uprkos tome, Sjedinjene Države – koje su potpisnice ovih Ugovora, zajedno sa Rusijom i Kinom, iznova dokazuju fragilnost institucija poput UN-a, te da su stvari u praksi postale nešto drukčije. To ne znači da borba za svemir kao javno dobro – izvan geopolitičkih i tržišnih interesa – treba biti marginalizirana. Ona nije futurizam, već je izuzetno bitna karika u okviru novih tendencija u međunarodnim odnosima. Da su bosanskohercegovački parlamentarci bili upućeniji u kontekst – da li bi glasali drukčije? Da li bi se, po cijenu Muskovih ili nečijih drugih, potencijalnih svemirskih i cyber investicija te prednosti periferije i jeftine radne snage koju imamo, kako je to, nadasve patriotski, onomad u parlamentarnim klupama kao našu stratešku prednost potencirao socijaldemokratski kandidat za Predsjedništvo BiH iz reda bošnjačkog naroda, Bosna i Hercegovina čuvala kao siguran prostor za ulaganje s onu stranu međunarodnog prava i rada na tuđim vanjskopolitičkim interesima? Ovu dilemu dodatno ohrabruje najava predsjednika Trumpa Pentagonu i američkom Ministarstvu odbrane 2018. godine na uspostavu svemirskih snaga kao dijela američke vojske.[12] Takva bi utrka, u konačnici i mimo međunarodnog prava (kao da je ono i bitno) mogla – po uzoru na hladnoratovsku polarizaciju – uvući i druge države koje se oslanjaju na saveznike s glavnim svjetskim silama – što Bosna i Hercegovina svakako namjerava, s obzirom da joj je vanjska politika, isključivo oslonjena na EU-NATO integracije, te da izvan toga, gotovo pa i nema vanjskopolitičkog plana niti cilja.
Marksistička geopolitika i teorija međunarodnih odnosa, koje se zadnjih godina sve više razvijaju, upozoravaju na nove odnose moći između centra i periferije, nove oblike dominacije nad malim zemljama zarad interesa onih moćnijih, ali i ekonomskog poretka globalnog kapitalizma koji se sjedinjuje sa svim tim faktorima. Pitanje bosanskohercegovačke perifernosti, te uopće malih i manjih država u međunarodnom poretku pitanja su koja moraju biti postavljena na novim temeljima. Proces globalizacije, jednako kao i digitalizacije, koliko stvara emancipatorni prostor, toliko je zapravo maskiran naracijom o njemu – dok god se tu ne radi o slobodnom i javnom prostoru, već kriptopolitičkom prostoru velikih sila i komercijalnih interesa. Digitalno, međutim, može pružiti šansu onim manjim, jednako koliko i postaviti zadatak novog čitanja politike. U epistemološkom duhu interpretacionizma, ovdje se iznova pokazuje kako ne postoji predeterminirani, stvarni svijet neovisan od značenja, pa i konteksta, niti možemo govoriti o neutralnoj nauci i naučnim istraživanjima – svemira u prvom redu – lišenih političkog i ekonomskog determinizma i odnosa moći. Bosna i Hercegovina, uprkos svojim etnopolitičkim razdjelnicama i toksičnim političkim okruženjem retrogradnosti i isključivanja, jednako je dio takvog svijeta, kao što je takav svijet – analogno i digitalno, prisutan u njoj.
A pečat? Možda je sreća pa je on, u ovakvim okolnostima, ipak, ostao analogan.
Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba
[1] https://fas.org/irp/offdocs/nspd/space.html
[2] https://intpolicydigest.org/2018/07/08/space-insecurity-implications-for-non-spacefaring-states/
[3] Institucija Predsjedničkog memoranduma vrsta je direktive koju izdaje predsjednik Sjedinjenih Država za upravljanje radnjama, praksama i politikama različitih odjela i agencija koji se nalaze pod izvršnom granom vlasti Sjedinjenih Država. Predsjednički memorandum ima snagu zakona i obično se koristi za delegiranje zadataka, usmjeravanje određenih vladinih agencija da nešto poduzmu ili za pokretanje regulatornog postupka.
Vidjeti više na: https://abcnews.go.com/Politics/video/difference-executive-order-presidential-memorandum-45045628
[5] https://www.nasa.gov/press-release/nasa-administrator-statement-on-return-to-moon-in-next-five-years
[7] Zuboff, Shoshana. 2019. The Age of Surveillance Capitalism: The Fight for a Human Future at the New Frontier of Power. New York: Public Affairs.
[9] http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i-znanost/tarik-haveric-komsic-u-bugarskoj-4233
[10] https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/bih-se-obavezala-da-nece-okupirati-mjesec-524281
[11] https://www.slobodnaevropa.org/a/bih-mesec-nebeska-tela/30381440.html
[12] https://www.theatlantic.com/science/archive/2020/01/space-force-trump/604951/