Komercijalizacija ljudskih osjećaja kao što je ljubav više nije nikakav novum. Ona se od kupovine cvijeća i bombonjera, preko parfema, odjeće, obuće ili nakita pokazala veoma uspješnom oživljavanjem sjećanja na Sv. Valentina, navodnog zaštitnika zaljubljenih čiji je dan pogubljenja, 14. februar, postao Dan zaljubljenih, ali i jedan od praznika konzumerizma.

A zaljubljenost, taj često patetični i sladunjavi akt prekida s racionalnim ne mora isključivo biti usmjeren ka fizičkom. Može se on manifestirati prema imaginarnom, apstraktnom i metafizičkom. Zaljubljenici u državu, primjerice, patriote, u svojim statolatrijskim momentima također često gube vezu sa ratiom. Gušeći se u mutnim vodama romantičarske patetike, sakralizirajući državu, braneći je i slaveći, oni često bivaju spremni dati svoj sopstveni život, ali i uzeti tuđi u manifestacijama njenog obožavanja. Država postaje kultom, božanstvom čije obožavanje sada nužno traga za ritualnim.

Bosanskohercegovačke patriote ovo Valentinovo, kao i brojna do sada, dočekuju u bojaznosti za promjenom njene geometrije. Istini za volju, oni su svoju egzistenciju i otjelovljenje u proteklim desetljećima i legitimirali isključivo na taj način. Nakon što se utišalo grakanje devetojanuarske vrane koja je uz pomoć svojih protivnika na kraju sama sebi i stvorila publiku, valja sada pred novi praznik patetike, Prvi mart, stvoriti novu predstavu – novi ritual. Igra straha podjela duž etno-konfesionalnih linija i separatističkih tendencija tjeraju povrijeđeni ego zaljubljenog patriote s onu stranu racionalnog, u primordijalne nagone uzvraćanja udarca. U tom bolnom ljubavnom trouglu, ritualna ljubomora dovodi ljubav do granica u kojima relativizacija dozvoljenosti svega u ratu i ljubavi na slučaju Bosne i Hercegovine doseže svoju krajnju tačku.

Svako etnomapiranje Bosne i Hercegovine suprotno od njene ZAVNOBiH-ovske anatomije ne može a da ne ide s onu stranu antifašizma. Naime, u cijelom tom vrtlogu teritorijalnih tendencija nad državom koja njeguje kult imaginarnosti sopstvene bitnosti, buđenje fašističkih aveti što u sebi sadrže klice politiziranih etnoidentiteta za legitimiranje samodiferencijacije u odnosu na Drugog čini se nužnim. Etnoentitetizacija Bosne i Hercegovine tako sama po sebi oživljava ZAVNOBiH-ske suprotnosti - crne spodobe četništva, ustaštva i handžarluka.

Braneći mitove bosanskohercegovačkog patriotizma glorifikacijom njenog srednjovjekovlja, ali i rata 1992-95, te sve primjetnijom, iako još uvijek stidljivom handžarizacijom javnog prostora, zapada se u ironijski i kontradiktorni moment u kojem se ZAVNOBiH-ovska Bosna i Hercegovina brani njenim antivrijednostima. ZAVNOBiH se anulira, postaje sadržajno prazan, a njegova se simbolika puni novim elementima, gdje 25. Novembar više nije ništa drugo do Dan državnosti. Takav patriotizam na smotru četništva po Republici Srpskoj kojim se oslikava platno separatizma, odnosno na ustaške kamenice u Mostaru kojima se oslikava platno tzv. federalizma ne može odgovoriti ničim drugim do produkcijom novog fašizma. Drugim riječima, patriotizam postaje monoetnički, a monoetnički patriotizam u konačnici traži i monoetničku patriu, odnosno domovinu.

Riječ je svakako o pogrešnim alternativama!

Prinošenje revizije presude protiv Srbije i Crne Gore na prvomartovski žrtvenik svakako da je dio jedne takve borbe za Bosnu i Hercegovinu kojom se iznova mimikrira degradacija bosanskohercegovačkog društva od strane njegovih etnoelita. Bez jasnih političkih alternativa, bilo kakva kritika stapa se sa matricama postojećih diskursa dok nedostatak smjelosti nastavlja kontinuiranu produkciju političkog pasivizma, obesmišljavajući pokušaj bilo kakvog otpora.

Zaboravlja se društvo kao osnov svake države, odnosno, priroda države kao historijske kategorije koja je kao takva produkt njegove historijske nužnosti. Komercijalizacija ljudskih osjećaja ne degradira čovjeka kao pojedinca, već i samo društvo. Takva sveopća komercijalizacija ima za cilj potpuno podređivanje države interesima kapitala i slobodnog tržišta. Kao posljedica nedostatka političkih alternativa, sedmofebruarski protesti u Bosni i Hercegovini prije tri godine su umjesto socijalne pravde i jednakosti dovele famoznu Reformsku agendu iza čijeg uspjeha, parafrazirajući Waltera Benjamina, sada stoji jedna propala „revolucija“.

Drugim riječima, u shvatanju države, njenoj glorifikaciji i obožavanju, zaboravlja se njena neizostavna klasna dimenzija koja ni danas nije prevaziđena. Borba za državu, u ovom slučaju Bosnu i Hercegovinu, stoga, nije niti može biti borba istovjetnim metodama koji razaraju njen bitak. Iako je danas sveprisutna redukcija moći države kao takve, ona je još uvijek potrebna kapitalu, regulirajući mu putem zakonskih rješenja totalnu moć zarad kontrole nad svim društvenim sferama. Neoliberalna država sama je sebi, dobrovoljno, ukinula političku moć zarad multinacionalnih kompanija i transnacionalnog kapitala (Europska unija, MMF, Svjetska banka, CETA...).

Stoga, odbrana države treba da ide u smjeru da se u ovom trenutku ne dozvoli njeno samoodumiranje i potpuni transfer političke moći. Država, odnosno njene nadležnosti u momentu velikih globalnih nejednakosti koje je proizveo neoliberalizam ne smiju nestati. Možda se s današnje tačke gledišta čini da se to u dogledno vrijeme neće desiti zbog same njene potrebe parazitskom kapitalu, no takav konformizam je nedopustiv. Podruštvenjenje svojine, borba za slobodno obrazovanje, radnička prava i marginalizirane skupine, te sveopću emancipaciju povratak je političkog na lokalnom i globalnom nivou, te konačni ciljevi koji se mogu voditi jedino preko socijalne države. Tek tada država može i odumrijeti, jer više neće biti potrebna.

U lokaliziranom kontekstu, borba za Bosnu i Hercegovinu je borba protiv vladajućih klasa; onih dominantnih elita koje konstruiraju današnju bosanskohercegovačku stvarnost – etničkih, religijskih, finansijskih, pa i međunarodnih, jedino i isključivo antifašizmom, nipošto drugim fašizmom.

Autor: Jasmin Hasanović, Prometej.ba