Mural je svaka slika oslikana direktno na zidu, ili na plafonu. Najslavniji i najdugovječniji murali jesu freske. Krunski biser te umjetnosti je Da Vinčijeva "Posljednja večera". U umjetnosti, riječ mural ušla je u redovnu terminologiju početkom 20. stoljeća, gdje se održala do danas.

U posljednje vrijeme murali su postali popularni i na Balkanu. Ima tu ozbiljnih muralista, pravih umjetnika kao što su Artez iz Beograda, Lunar iz Zagreba ili Rikardo iz Sarajeva, čija su djela prešla lokalne granice i zaživjela u svijetu, a ima i onih čiji talent nije dovoljan da stoji sam za sebe, zbog čega pribjegavaju starom slikarskom triku za povećanje pažnje - slikanju poznatih ljudi.

Ono što je pri tome neobično - ili nije to više ni neobično - jeste što su murali ovih slabijih umjetnika, čiji radovi umjesto plemenitog uma izražavaju bolesne ideologije, postali puno poznatiji od umjetničkih murala. U Bosni i Hercegovini, ti loši, nacionalistički murali, skupa sa grafitima iste vrste, najviše su uzeli maha po manjim sredinama, po opustjelim selima i gradićima čije je stanovništvo bilo prisiljeno dići se u svijet trbuhom za kruhom, gdje stoje kao svjedočanstvo grča u kom tamošnje stanovništvo živi, kao epitafi jednoj promašenosti i katastrofi čije posljedice, sudeći prema politici, još zadugo neće proći.

U posljednjih nekoliko mjeseci ove jeftine, jeftinim bojama i još jeftinijim, najvjerovatnije besplatnim rukama urađene slike, dospjele su u nezapamćenu žižu javnosti, pri čemu su im autori ostali potpuno anonimni, jer to nisu slike kojima se ljudi dive, pa samim tim niko i ne mari ko ih je radio.

Najviše medijske prašine, pravu pustinjsku oluju, podigao je mural osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića na Vračaru u Beogradu. Ovih dana svjedoci smo tužnih, pomalo i komičnih dešavanja oko pretjerano uvećane đeneralske glave, izvedene u crno-bijeloj tehnici, tako da je ispala siva. Izgleda ta đeneralska glava kosturskog kolora kao da je sad izronila iz zemlje da pozdravi divne vračarske zgrade, one lijepe palate između kojih je divota šetati, da ih pozdravi i da im kaže: "Samo vi uživajte, gospodo bogataši, ja sam tu da odvedem fukaru koja vam smeta i napravim od nje nešto što će vama i lozama vašim obezbijediti da se zauvijek zadržite tu gdje ste, a sebi slavu od koje, osim suza i sužanjstva, nemam ništa."

Zdravi dio Beograda, većina koja se, zahvaljujući mađioničarskim trikovima medija, uporno predstavlja kao manjina, dao se na akciju da, kad već ne može skinuti, makar prekreči sramni mural, u čemu je nekoliko puta i uspio, ali samo za trenutak, jer odmah dođu Mladićevi simpatizeri, ili možda bolje reći fetišisti, da ga očiste, kojima je to čišćenje dojadilo tako da su sada uveli stražu. Sve skupa liči na obilježavanje teritorije kakvo srećemo među našim dragim cukama - to je ono što je u tom jadu bilo pomalo komično, a sad se već, kako se ponavlja, izvrgava u dosadu - a meni u tom svemu žao mudrog Diogena, koji sigurno nije mislio na ovakve oblike ponašanja kad je propagirao čuveni cinizam.

Eh, ako smo na veličanje ratnih zločinaca i navikli, a mi, honorarci u vječitoj potrazi za poslićima i oguglali, ima u tome svemu nešto što je posebno zabrinjavajuće, čak i za nas koji smo od-danas-do-sutra, jer to nešto nam prijeti na način iz kog bi se dalo zaključiti da će nam sutrašnji posao biti puška u ruci, sa platom u konzervama i cigaretama - sačuvaj nas bože tih cigareta, jer u potencijalnom novom ratu one neće biti fabričke, već ove iz kućne radinosti, što su kao da pušiš magareće kopito.

To nešto je ona razlika u zvaničnim odredbama i praktičnom ponašanju države Srbije prema lošem vračarskom muralu đenerala Mladića, od nepoznatog umjetnika, za kog ja mogu zamisliti kako mu je teško gledati da je djelo privuklo toliko pažnje, a njega niđe, ni na mapi što se kaže - što je umjetnik lošiji, to ga želja za slavom više mori, sramota žudi poštovanje.

Iako je stigla komunalna odredba da se mural ukloni, u Beogradu nema molerske firme koja bi se primila tog posla. Vidi svako šta se dešava, kako država, pod krinkom očuvanja javnog reda i mira, zapravo štiti mural - kad policija zavrće ruke starijim gospođama sa jajima, to je znak da će na muškarcima koji pokušaju isto raditi pendrek, a tu su onda i navijači, pa hajde stisni, riskiraj živote radnika i firmu da ukloniš jednu zidnu sliku. Ministar Vulin na Pinku otvoreno kaže, ne propustivši priliku da cmokne svog idola Vučića, da mu je mnogo više stalo do presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića (a ko li ga je izdao sudu?), nego do međunarodno priznate i poznate borkinje za ljudska prava, gospođe Nataše Kandić, što je to jasna poruka svima da mural ostaje i da je to u sadašnjoj zvaničnoj Srbiji javni red i mir, ko ga naruši ide pred lice (ne)pravde.

Sve skupa kad se sabere, i doda činjenica da se srbijanska politika pretače u bosansku, mi, mali ljudi, željni mirnog života i prirodne smrti, nemamo izbora nego da se ozbiljno uplašimo, ne više za imetak, nego sada za goli život, što nas čini depresivnim i nesretnim, a to je na korak od agresivnog, pa eto ti rata, tog zla naspram kog se i rata kredita doima kao blagodat božja.

Ja se opet uzdam u ljude, u obični narod bez razlike vjere i njihovo demokratsko pravo glasa - ne treba tu puno pameti, dovoljan je i obični, prosti razbor, da mali čovjek već sada vidi: ako do rata dođe, njemu će pripasti uloga vojnika, i on će čučati u rovu, jesti grah iz konzerve i slušati kako fijuču meci i granate, dok će organizatori sjediti u utvrdama, jesti pečenje i slušati turbofolk uživo, od pjevačice velikih grudi i prodornog vokala, s kojom se poslije nastupa može i spavati.

Zato, dogodine na izborima, mali ljudi, ako već i ne znaju ko je od kandidata pouzdano dobar, evo znaju ko je pouzdano loš, potencijalno katastrofalan, tako da se ljudi mogu držati jednostavnog pravila - glasaću za one koji na vlasti nikada nisu bili, jer oni pouzdano nemaju novaca da započnu rat, tako da će biti, umjesto ratovanjem, zauzeti krađom, kao sva politička fukara.

Boris Lalić, Prometej.ba