Subotu poslijepodne sam provela u kinu. U Centru za kulturu u Doboju dva dana zaredom puštane su po dvije projekcije u jednom terminu: Nije loše biti čovek Dušana Kovačevića i najiščekivaniji film godine House of Gucci Ridleyja Scotta.

Pred početak prve projekcije u kinu nas je osam. Kino je zapravo sala Centra za kulturu u kojoj se igraju predstave, odražavaju božićni koncerti, Djed Mraz tu dijeli paketiće i održavaju se predizborni skupovi. Sjedimo na neudobnim stolicama bez numeracije, onima koje su se kod nas počele viđati dolaskom NGO-a i njihovih iscrpnih predavanja kako treba da nam bude bolje i kako se mi možemo organizovati i izboriti za to uz marljiv rad i volontiranje, zaboravljajući da su Jugoslaviju izgradile radničke akcije i održalo je samoupravljanje. Stolice su mobilne, lako se slože, nisu teške, nisu skupe i pogodne su za svaki prostor i priliku. Gasi se svjetlo i počinje prvi film.

Nije loše biti čovek je priča koja prati profesora klavira Milana (Vojin Ćetković) 5 godina nakon što je njegov kum, nekadašnja pop zvijezda Ranko Beli (Gordan Kičić), nestao s fatalnom pjevačicom Izabelom (Lena Kovačević) pod nerazjašnjenim okolnostima. Milan odlučuje da razriješi misteriju i konačno sazna šta se dogodilo sa Belim. Ne nalazeći podršku i razumijevanje supruge Ane (Branka Katić) i okoline, Milan razvija prijateljski odnos sa Žućom, psom lutalicom i pokušava dokazati da je zločin počinio kriminalac Moma Mrak (Andrija Milošević). Osim Ćetkovića i Kičića, uloge u filmu tumače i Srđan Žika Todorović, Milan Lane Gutović, Mira Banjac, Hristina Popović, Srđan Timarov, Nenad Jezdić.

Ovo je možda najlošiji film Dušana Kovačevića, problematičan prije svega scenaristički, ideja reinkarnacije ljudi u životinje, ambiciozna tri narativna toka od kojih niti jedan do kraja nije razrađen, sadašnjost, flešbekovi i pseća perspektiva, monotoni dijalozi, zatim rediteljsko pretjerivanje, trenutak u kojem glavnog junaka opljačkaju i pretuku, zatim se neuspjelo pokuša objesiti i onda počne oluja (ovakav niz je zaista neuvjerljiv na filmu) sa bespotrebnim specijalnim efektima i munjama. Andrija Milošević više nego neuvjerljivo tumači kriminalca Momu Mraka, a od Hristine Popoivć u ulozi doktorice sve vrijeme očekujemo inventivnost Hrvojke Horvat iz filma Posljednji Srbin u Hrvatskoj Predraga Ličine, no to se nažalost ne desi. Branka Katić je nebuntovna kao nikada do sada, Nenad Jezdić usiljen, Lane Gutović i Mira Banjac bespotrebni.

Bez obzira na sve nedostatke, Nije loše biti čovek je topla priča o dobrim ljudima i prazna sala nije kažnjavanje Kovačevića za propuste u filmu, koji je makar na račun stare slave mogao u kino da dovede više publike. To se nije desilo jer film nije pratila pompezna kampanja, niti on svojim gledanjem osigurava bilo kakav društveni status i relevantnost, kao što će to učiniti projekcija u 21.

Već nakon prvog filma leđa su mi se ukočila, ali sam odlučila ostati do kraja. Na pauzi između projekcija otišla sam popiti čaj, da bih po povratku jedva uspjela naći slobodno mjesto. Djeca su sjedila na stolicama, urlala, tipkala po mobitelima, prosipala kokice. U njihovim godinama nisam znala za Gucci. Tek poslije sam shvatila da je torbica koju sam kupila kao tinejdžerka neki Gucci dupljak za cvaju, ili kako u filmu reče stric Aldo Gucci (Al Pacino) replika, koja i tamo nekoj domaćici pričinjava zadovoljstvo da bude dijelom globalno poznatog brenda.

House of Gucci je američka biografska kriminalistička drama redatelja Ridleyja Scotta inspirisana istinitom pričom, temeljena na knjizi The House of Gucci: A Sensational Story of Murder, Madness, Glamour, and Greed autorice Sare Gay Forden, smještena u 1995. godinu. Priča prati Patriziu Reggiani (Lady Gaga), kćerku vlasnika prevozničke firme koja se zaljubljuje u Maurizija Guccija (Adam Driver), unuka rodonačelnika Guccijevog carstva i njihovu romansu koja se pretvara u borbu za kontrolu nad poznatim italijanskim modnim brendom i svim onim što takav jedan benefit nosi. U filmu takođe glume Jared Leto, Jeremy Irons, Salma Hayek i Al Pacino.

Na početku filma vidimo Maurizija, skromnog studenta prava kako se biciklom vozi ulicama Firence i sve pomalo liči na opise italijanskih gradića Elene Ferante, a onda čujemo engleski s italijanskim prizvukom, koji je na trenutke romantičan, a na trenutke neslušljiv. Kad upozna Patriziu, Mauriziov život postaje obilježen njenim odlukama i odvija se drama zbog koje je publika došla u kino; raskošan život, skupe krpice, trošenje basnoslovnih suma novca na nekretnine i automobile i Patrizijina ambicija za pozicijom prve dame porodičnog brenda. No, Maurizio je napušta zbog mlađe žene, nakon čega ona odluči da mu presudi i u tom danu u svoj dnevnik upiše Paradiso.

Iako film iskri od pretjerivanja, uspješno je ostvarenje, prije svega zbog intrigantne priče koja je bila u žiži javnosti krajem 20. vijeka, a onda i zbog dinamične radnje, značajnih lica koja tumače potomke Guccijevih, vrlo upečatljive estetike, enterijera, kostima… Nakon filma A Star is Born Lady Gaga je zavrijedila status izvanredne glumice, koji je potvrdila i ovom ulogom. House of Gucci je film za široke mase koji će zasigurno puniti kina dok ga ne zasjeni neka nova regionalna, ili globalna priča zasnovana na faktima i propasti neke druge dinastije, ili zvijezde na vrhuncu karijere.

Nisam imala namjeru pisati filmske osvrte, no ova dva filma su mi poslužili kao lakmus stanja u društvu i u kino sali koja to nije, s projektorom među stolicama koje to nisu. Kažu da su u socijalizmu pravili domove kulture i u njima organizovali različite kulturne i umjetničke aktivnosti, uključujući i kino, kako bi se narod maknuo iz kafane i vjerskih ustanova, a uz to se emancipovao, obrazovao, družio, zabavljao i dijelom upotpunio onu treću osmicu, osim rada i spavanja. Kino više nije važno mjesto susreta i emancipacije kao kina iz filma Kino otok Ivana Ramljaka, niti su prozor ka važnim ostvarenjima koje spominje Namik Kabil u romanu Amarcord.

Sve što želimo danas jeste šačica glamura i dašak raskoša, poneka skupa krpica, pa makar i na drugima, malo intrige, želje za osvetom i lažnim statusom. Kad sebi za Instagram ne možemo priuštiti Gucci torbicu, pokažimo svijetu da smo odgledali film i barem na taj način odali počast globalnom trendu. Ostalo ćemo nadomjestiti streaming servisima i surogatima za sve što nemamo.


Vanja Šunjić, Prometej.ba