U jednoj od sezona sarajevske "Top liste nadrealista" iz 80-ih godina postojala je urnebesna rubrika koja se zvala "Kucamo na vrata zaboravljenih asova". Tekst koji slijedi na neki je način kontrapunkt toj rubrici. O čemu se radi? Za kratko vrijeme pročitao sam najnovije romane Milana Kundere ("Praznik beznačajnosti") i Umberta Eca ("Nulti broj"), te pogledao najnoviji, osmi film Quentina Tarantina ("Mrska osmorka"). Tako da bi ovaj tekst trebao biti nekakav "Kucamo na vrata nezaboravnih asova". U prvi mah htio sam u ovaj niz uključiti i roman "Purity" Johnatana Frenzena, međutim nisam. Ide mi pomalo na živce nasilno stvaranje živućeg klasika od jednog, doduše izvrsnog pisca. Ipak, iz moje perspektive, Frenzen će se morati potruditi kako bi ušao u odabrano društvo Eca, Kundere i Tarantina.


Umberto Eco, Nulti broj

Prije izlaska ovog romana napisao sam kako je "Praško groblje" najlošiji Ecov roman, međutim moram se korigirati: ipak je to "Nulti broj". Radi se prije o gruboj skici za roman, nego li o romanu, pogotovo romanu jednog velikog pisca kakav je nesumnjivo Umberto Eco. U Expressu je Goran Gavranović napisao tekst o "Nultom broju" s kojim se gotovo u potpunosti slažem. Među ostalim, povukao je paralelu između Eca i Dan Browna. Taj detalj mi se čini najvažnijim. Uz Danila Kiša i njegovu pripovijetku "Knjiga kraljeva i budala" iz "Enciklopedije mrtvih", Eco će ostati zapamćen po genijalnoj dekonstrukciji teorija zavjere koju je proveo u svom romanu "Foucaultovo njihalo". U njemu Eco na sjajan način, na više stotina stranica, konstruira i slaže raznorazne teorije zavjere povezane s templarskim redom, da bi ih na genijalan način razbio u prah na nekoliko kartica teksta.

Teorije zavjeru su svojevrsna Ecova opsesija. U romanu "Praško groblje" pisac nas vodi kroz "radionice" opskurnih teorija zavjere. Možda bi ovaj roman u mom književnom imaginariju zauzimao mnogo bolje mjesto, da nije genijalne Kišove pripovijetke koja rekonstruira genezu "Knjige sionskih mudraca", jedne od najpoznatijih "knjiga ubojica".

U "Nultom broju" Eco se vraća teorijama zavjere. Ovaj put obrađuje smrt, odnosno "lažnu smrt" Benita Mussolinija. Čini to smrtno ozbiljan, bez ironijskog odmaka, odnosno bilo kakve naznake "kako se šali". Stoga je usporedba s Dan Brownom sasvim opravdana, što je za pisca poput Eca ravno porazu, odnosno bilo bi puno bolje da ova knjiga nikada nije objavljena.

*

(Izvor: novaknjiga.com)


Milan Kundera, Praznik beznačajnosti (roman)

Moram priznati kako neusporedivo više volim Kunderine romane iz "češkog" perioda, iako je njegov posljednji, "francuski" roman "Praznik beznačajnosti" odlična knjiga. Doduše, možda sam donekle subjektivan, jer sam jedan od onih koji svake godine iščekuje hoće li Kundera već jednom dobiti davno zasluženu Nobelovu nagradu za književnost. (Ili barem Ismail Kadare, drugi od dvojice mojih vječitih kandidata.)

Radi se o kratkom romanu fragmentarne strukture. Likovi u njemu su bezidejni, dezorijentirani, pomalo nalik na utvare koje žive svoje (ne)živote po nekoj čudovišnoj inerciji, poput likova Michela Houellebecqa.

Za razliku od Ecove knjige, Kunderina je sjajno napisana. Ima tu i fleševa koji nas podsjete na ranog Kunderu, a koji su pomalo neprirodno tkivo u jednom "francuskom" romanu. Takva je anegdota o 24 jarebice koja je, navodno, objavljena u knjizi "Sjećanja Nikite Hruščova". Radi se o detalju koji sjajno preklapa neke od osnovnih Kunderinih motiva: strah, smijeh, šalu, istinu i (ili) laž. Radi se o sljedećem: Staljin je uskom krugu svojih suradnika ispričao anegdotu o lovu na jarebice. Tijekom lova naišao je na stablo na kojemu su bile 24 jarebice, a on je u pušci imao samo dvanaest metaka. Staljin je ubio dvanaest jarebica, otišao po metke, vratio se i ubio preostalih dvanaest ptica. Zatim uslijedi groteskna raspravo o istini i laži u Staljinovoj priči, da bi se ispostavilo kako se Staljin zapravo šalio, odnosno ispričao im tipičnu "lovačku priču". Međutim, ako znamo koliko je u tom svijetu koji Kundera opisuje u svojim ranim romanima "šala" skopčana s tragičnim, fatalnim, odnosno sa strahom, Staljinova anegdota pomalo ledi krv u žilama, iako je sasvim benigna. To je Kundera iz najboljih dana. Međutim, tu postoji jedna kvaka: teško je naime sličnu priču smjestiti u današnje vrijeme, neuvjerljiva je, nevjerodostojna. Koga još danas zanima Hruščov, Staljin i, kovačevski rečeno, "vrijeme koje se udaljava"? Ali i istina i laž, jer živimo u vremenu kada se gube granice između ovo dvoje, ili su se već odavno izgubile. Ali je, ipak, ljekovito ponekad podsjetiti na njega, a Kundera to sjajno radi.


Quentin Tarantino, Mrska osmorka (dugometražni igrani film)

"Mrska osmorka" osmi je po redu dugometražni igrani film Quentina Tarantina. Do ovog filma Tarantino je za mene prije svega bio sjajan pripovjedač, jedan od najboljih u povijesti filma. O tome najbolje svjedoči činjenica kako u kompletnom njegovom opusu ne postoji dosadno mjesto. Prilikom gledanja "Mrske osmorke" nametnula mi se usporedba s romanom "Krvavi meridijani" američkog pisca Cormaca McCarthyja koji se najčešće opisuje kao roman o nastanku Amerike, odnosno o naciji koja je rođena iz zločina ogromnih razmjera. To je jedan od najbrutalnijih romana uopće, a takav je i Tarantinov film. Ali i alegorijski potencijal u obje priče, s tim da je McCarthy svoju priču obojio mitološkim sumaglicama, "krvavim večernjim rumenilom na zapadu", dok je Tarantino čvrsto na zemlji, ali također uz ogromne količine krvi.

Također, u ovom filmu nema onih karakterističnih, nakićenih i neponovljivih Tarantinovih dijaloga, poput rasprave o Madoninoj pjesmi "Like A Virgin" u uvodnom dijelu "Reservoir Dogsa", o majonezi na hamburgerima u "Pulp Fictionu" ili tirada o mlijeku gestapovca Hansa Lande (glumi ga Christof Waltz) u filmu "Inglorious Basterds". Jedini sličan dijalog u "Mrskoj osmorci" je onaj između crnog sjevernjačkog bojnika Warrena (izvrsni Samuel L. Jackson) i južnjačkog generala, koji je, za razliku od ovih koje sam spomenuo, potpuno u funkciji filma. Zapravo je centralno mjesto "Mrske osmorke", te daje novu dimenziju "rađanja nacije". Radi se o rasnoj segregaciji.

Druga paralela koja mi se nametnula je veza između vođe Domerquove bande i sudca Holdena iz "Krvavih meridijana", te između Daisy, sestre vođe bande (sjajna i dijabolična Jennifer Jason Leigh), i neimenovanog dječaka idiota vječito zamazanog izmetom kojega sudac Holden vodi sa sobom, i to je jedino biće prema kojemu ovaj ima nešto što bismo mogli nazvati ljudskim emocijama. Sličan je odnos brata i sestre iz Tarantinovog filma.

Jedna od ključnih scena filma je ona u kojoj bojnik Warren poziva brata da iziđe iz podruma ili će pucati u njegovu sestru. I on, na naše iznenađenje, iziđe. Taj je detalj potpuno netipičan za Tarantina.

"Mrska osmorka" je jedan potpuno drugačiji Tarantino i vestern koji će možda jednom stajati uz bok prekretničkih vesterna poput "U 3 i 10 za Yumu" Delmera Davisa, snimljenog prema priči Elmorea Leonarda, i "Unfogivena" Clinta Eastwooda. I, usudit ću se reći, najbolji Tarantinov film dosada. Ako bismo sve prethodne njegove filmove, među ostalim, mogli okarakterizirati i kao pomalo eskapističke, ovaj to nije nijednim svojim kadrom.

Autor: Josip Mlakić za zagrebački Express (tiskano izdanje), 16.01.2016. Ustupljeno portalu Prometej.ba