"Oslovljavanje davnih riječi", zbirka kolumni fra Ivana Šarčevića, svojevrsni je hibrid publicistike, teologije i pastoralnog djelovanja. Ovaj pomalo neobičan naslov ima svoju jasnu logiku, "oslovljavanje davnih riječi" je u stvari njihovo pomicanje u kontekst svijeta koji nas okružuje, što je u principu ključ u kojemu se može čitati ova knjiga, odnosno ono što joj daje privid cjeline. Ili, da pojednostavim, čitanje davnih riječi, onih biblijskih ili evanđeoskih, ili andrićevskih, iz današnjeg konteksta. Tako fra Ivan svoju knjigu započinje poviješću bratoubojstava, fenomena koje je neobično bitan za ove prostore, ako ga shvatimo simbolički, a teško je prapovijesno biblijsko štivo, odnosno davne riječi shvaćati i "čitati" drugačije.

Probat ću smjestiti kolumne fra Ivana Šarčevića u nekakve ladice, što je nekakav uvjetni refleks svih koji se bave književnošću, na bilo koji način. U književnosti postoji nešto što se zove self-help, nešto što sve više preuzima javni prostor od ozbiljne književnosti. Dakle, s jedne strane imamo self-help, a s druge korpus "ozbiljne književnosti". Iako bi se i u korpusu "ozbiljne književnosti" moglo navesti popriličan broj "ladica", ovdje ćemo se zadržati samo na ove dvije, da bi povukli određene paralele. U religijskim tekstovima također možemo danas vidjeti jasnu podjelu na tekstove pseudoreligijskog karaktera, koje bismo mogli usporediti s onim što je self-help u svijetu pisane riječi, te one druge. Osnovna značajka self-helpa je eskapizam, odnosno bijeg od stvarnosti, učinak tog pseudoreligijskog prije svega računa na ideološko, a potom na neku vrst anestetičkog djelovanja, da se tako izrazim, gdje se spaja nespojivo: nacionalizam i religija. Bog te anestetičke religije ispražnjen je od bilo kakvog značenja, to je Bog koji nemilosrdno kažnjava, iako nam svete knjige govore i o Bogu koji prašta. Kod fra Ivana Šarčevića, a to se može vidjeti iz prve dvije kolumne, Bog je tu zbog čovjeka, i to milosrdni Bog kod kojeg nikada nije kasno za novi početak, Bog koji prašta. Svijest o Bogu možda nas ponajbolje opisuje kao individue. Ovo čak vrijedi i za ateiste, jer vjerujem da i oni imaju svoju percepciju Boga, svedivu na odnos prema etičkom i društvenoj odgovornosti. Često se u današnje vrijeme može čuti fraza kako pojedini ateisti žive "kršćanskije" od velike većine vjernika. Sve fra Ivanove tekstove povezuju dvije stvari: on u Bibliji i u religiji traži tu etičku nit, supstancu, koja je u današnjem svijetu posljednja obrana pred novim barbarstvom. Kako drugačije nazvati svijet u kojemu su dvojica najvećih moćnika današnjice, Donald Trump i Vladimir Putin, upravo to, neprosvijećeni barbari? Najveća prepreka tom "novom barbarstvu" u današnjem svijetu je papa Franjo, kao neupitni moralni autoritet. Međutim, postoji i ona Staljinova ili njegova oberkrvnika Lavrentija Berije, kojemu se također pripisuje, o broju papinih divizija. Znači, taj etički imperativ ne može funkcionirati sam po sebi. Tu dolazimo do druge bitne značajke fra Ivanovih tekstova, nešto što bismo mogli opisati jednim danas pomalo zaboravljenim pojmom: javni interes, etički refleks kao jedini društveno odgovoran čin, u kojemu je toleriranje različitosti imperativ. To najbolje možemo vidjeti iz fra Ivanovih tekstova o Isusovim učenicima, apostolima. Izraz dvanaestorica, ili dvanaest apostola, kao nešto homogeno, uvriježena je percepcija Isusovih učenika. Fra Ivan ruši taj stereotip, koji je vrlo opasan, te nam na primjeru apostola na najbolji način prezentira heterogenost te skupine. Tako u Isusovoj orbiti, da se tako izrazim, može obitavati i Nevjerni Toma, koji je paradigma likova koji su u svim političkim sustavima bili nepoželjni, a često su i stradavali, to su oni koji sumnjaju. U današnjem svijetu je teško naći neku skupinu u kojoj je u jednom skladu, harmoniji, ukomponirano toliko različitosti, što je zapravo jedan od suspensa Isusova učenja. I to je ono najvrjednije što nam fra Ivanovi članci stalno daju na uvid: oko Isusa su okupljeni carinici, bludnice, ribari, pastiri, ali i bogataši i farizeji, ili da spomenem apostola Šimuna Kananca koji je po nekima bio zelot, znači potencijalni ubojica. Svi oni žive unutar jedne skupine u jednom začuđujućem skladu koji iz današnje perspektive izgleda nestvarno, jer je naš svijet poodavno krenuo u drugu krajnost, u kruto ideološko postrojavanje u kojemu je individualnost nepoželjan i gotovo subverzivan čin. Znači, svijet je nakon dva tisućljeća krenuo unatrag, bez obzira na tehnološka čuda koja nas okružuju. Ili zahvaljujući njima?

Nastavit ću s jednom poznatom tezom, onom Danila Kiša, kako nisu opasne knjige, već je opasna "samo jedna Knjiga". Iako je Danilo Kiš prvenstveno mislio na takozvane knjige-ubojice, poput "Protokola sionskih mudraca" ili Hitlerovog "Mein Kampfa", ovo se vrlo često koristi i za svete knjige monoteističkih religija, prvenstveno za Kuran i Bibliju. Naravno, radi se o "krivim čitanjima". Ima onaj stih Johnnyja Štulića: "A i to što čitaju, krive stvari čitaju". Možemo otići još dalje, pa reći kako se danas počesto "krive stvari" krivo čitaju. Znači, nije do knjige, pogotovo svetih knjiga, već do onih koji ih "krivo čitaju": sjetimo se slučaja kada je Geert Wilders, nizozemski desničar, u predizbornoj kampanji tražio zabranu Kurana, ili slučaja suludog američkog pastora od prije nekoliko godina koji je pred televizijskim kamerama palio primjerke Kurana. Način na koji čitamo Knjige, zapravo je način na koji promatramo svijet oko sebe. Postoji kritičko ili ideološko promišljanje svijeta. Trećeg nema. Jedno uzima u obzir etičko, dok ga drugo odbacuje. Fra Ivanova knjiga daje nam zapravo i ključ čitanja svetih tekstova. Pokazuje nam kako biblijski tekstovi nisu "crno-bijeli", kakvim ih prikazuju "krivi čitači", "naši" se počesto služe najprizemnijim lukavstvima i prijevarama (slučaj Jakova i Ezava). Dakle, svijet Biblije i Evanđelja nije tako crno-bijel kako se čini. To je zapravo preslika svijeta koji vidimo oko sebe, a čija medijska slika počesto nema veze sa stvarnošću. Cijeli je niz biblijskih relacija koje možemo čitati iz današnjeg konteksta, što je, čini mi se, osnovna fra Ivanova nakana. Preko biblijskih motiva, fra Ivan progovara o borbi za slobodu koja je skopčana sa zlouporabom religije (Mojsije i Aron). O nepotizmu, o fenomenu ratnih heroja i mučenika, preko najpoznatijeg primjera iz Biblije, Makabejaca, odnosno o zlouporabama vezanih s tim. Ako je išta tema danas u BiH, ali i u regiji, onda je to ovaj fenomen. Ima ona Andrićeva kako je lako postati mučenik, ali treba živjeti.

Još jedan važan motiv koji fra Ivan provlači kroz "Oslovljavanje davnih riječi" je društvena odgovornost političkih elita. Da je iznad svih političkih paradigmi, lijevih i desnih, ili onih koje su puka politička manipulacija s jednim od ovo dvoje (ili oboje), zapravo etički princip kao posljednja obrana humaniteta pred barbarstvom i kaosom "kraja povijesti". U apokrifu "Evanđelje po Tomi" Isus je jednom prekorio učenike riječima: Vi volite stablo, a mrzite plodove, ili volite plodove, a mrzite stablo na kojemu rastu. Ova začudna rečenica, koju je po Tomi, Isus izrekao o Izraelu, odnosno Židovima, primjenjiva je na sve, Srbe, Hrvate, Bošnjake, jer ona gotovo proročki, s odmakom od gotovo dva tisućljeća, gotovo u potpunosti definira "desnu" i "lijevu" političku paradigmu. Isus ne prihvaća niti jednu od ove dvije opcije, bez obzira na one plitke revolveraške teze o Isusu kao revolucionaru ili ljevičaru, jer se on ne smatra dijelom ovozemaljskog svijeta. Na isti način promatra "stablo" i "plodove", kao dio svijeta koji je prolazan i nevažan. To je ono što nam fra Ivanova knjiga govori svakim svojim retkom, etika kao vrhunaravno načelo, etika sadržana u Isusovim riječima, etika čija lepeza nije omeđena kruto postavljenim granicama. U remek-djelu "Isusovo zadnje iskušenje" velikog grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa postoji jedna scena u kojoj Isus kao mladić odjednom shvati kako su sve ovozemaljske borbe bezvrijedne i beznačajne. U ova dva primjera je na jedan nov način preslikana ona biblijska "Bogu Božje, a caru carevo", koja se u ideološkim interpretacijama čita u potpuno pogrešnom ključu, kao poziv na podaničko pokoravanje bez obzira na posljedice.
U kolumni naslovljenoj kao Šesti Isusov "jao", fra Ivan Šarčević progovara možda o najvećem zlu današnjice, o duhovnoj lijenosti koja, pogotovo u simbiozi s tehnološkim napretkom, vodi, kako je on to nazvao na jednom mjestu, u "agoniju zajedničke nesreće".

I na kraju osvrnut ću se na članke koji obrađuju Andrićeve tekstove, što je pomalo logičan izbor, iako se na prvi pogled ne čini tako. Što povezuje Andrića i Bibliju i druge kanonske tekstove? Andrić je kod nas u BiH, poput Biblije, neka vrst općeg mjesta, odnosno univerzalna poruka koju možemo iz jednog osebujnog, andrićevskog svijeta jednostavno transferirati u sadašnjost. Posebno se to odnosi na motive koji su u Bibliji zanemareni, primjerice smijeh. Tu je zatim kolumna o fra Marku Krneti, jednom od najosebujnijih Andrićevih likova koji je paradigma odgovornog odnosa prema svojim zaduženjima, unatoč intelektualnoj inferiornosti. Zatim o Karađozu, upravitelju zloglasne "proklete avlije", koji je simbol zla koje se rađa iz straha i slijepe poslušnosti, te govori o tome kako zlo može poprimiti groteskne razmjere. Tu je, također, i jedna od najmračnijih Andrićevih priča, "Trup". Ta priča sadrži u sebi više motiva, ali je fra Ivan odabrao onaj koji mu je najbliži, o zlu koje je nastalo na zasadima vjere, priču o nemilosrdnom Vatrenom hafizu, a sličnih priča je bilo u proteklom ratu, ali i u onom prethodnom, Drugom svjetskom ratu. U remek-djelu Ivana Lovrenovića "Nestali u stoljeću" postoji priča o jednom našem "vatrenom hafizu", o dijaboličnom Miroslavu Filipoviću, odnosno Majstoroviću, bivšem fra Tomislavu. U jednoj priči u tom romanu, banjalučki župnik Branko Župčević govori o svom susretu s Miroslavom Majstorovićem, koji se dogodio u logoru Stara Gradiška za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tom prilikom Majstorović mu se "povjerio" i rekao "kako je prvi put zaklao u Jasenovcu", a ne godinu-dvije ranije u okolici Banja Luke. Lovrenović o tome piše: "Čitatelja zadužuje (misli se na Župančića, op. a.) jednim silno sugestivnim, uznemirujućim kroki-portretom zločinačkog tipa, u kojem očevidno gori opaka psihopatologija." Svaka dobra knjiga na neki je način i ukazivanje na psihopatološko, bez obzira na njegove razmjere. "Oslovljavanje davnih riječi" bez sumnje ispunjava i ovaj kriterij.

Autor: Josip Mlakić

3.2.2018.

Izlaganje održano na promociji knjige u Prozoru 23. siječnja 2018. godine.