Djeca vjeruju svojim učiteljima, ona nikad ne dovode u sumnju ono što im je njihov autoritet rekao. I to je, vjerojatno, uredu jer mora postojati neka osoba koja je pouzdana, kojoj vjerujemo i koja će nam dati osnovne informacije o svijetu oko nas.


Problem nastaje u kasnijoj dobi, kada se na starije generacije učenika više ne bi trebao primjenjivati isti način obrazovanja. Ako je osnovna škola bila mjesto u kojoj su učenici dobili svoje osnovno obrazovanje, srednje škole, a posebno fakulteti (!), ne bi trebali biti mjesta gdje se učenike i studente doživljava kao praznu ploču (tabula rasa) koje njihovi profesori trebaju ispuniti informacijama.


Kod ovih se generacija prilikom davanja novih znanja treba poticati i propitivanje tih istih spoznaja, kao i onih ranije stečenih. To se, nažalost, u našem obrazovanju veoma rijetko događa.
Uzevši u obzir totalitarnu prirodu prethodnih sistema, kao i naslijeđenu totalitarnu svijest današnjih političkih elita, razumljivo je zašto se taj segment našeg obrazovanja izostavlja. Obrazovne institucije su, nažalost, zajedno s medijima, vjerskim zajednicama i pseudointelektualnom akademskom elitom u službi političkih elita i održanja trenutnog stanja stvari.


Tako je glavna crta našeg obrazovanja ona dogmatska – bespogovorno prihvatanje serviranih 'činjenica', umjesto poticanje na promišljanje i preispitivanje istih – zdravi skepticizam koji je osnov svakog znanstvenog promišljanja.


Vratimo se sad na 'ispravne' i 'neispravne' riječi s početka teksta.


Pravopis i pravogovor hrvatskog jezika smo učili u školi, a pravila smo prihvatili bez razmišljanja. Tako su nas učili da je ispravno 'tisuća', a neispravno 'hiljada', ispravno je 'kava', a neispravno 'kafa', 'dakanje' je neispravno, pa se kaže 'Idem učiti/raditi/jesti/spavati', a nikako se ne može reći 'Idem da učim/da radim/da jedem/da spavam' jer to je - srpski. Od 'prisutan' je ljepše kad si 'nazočan', a ako već 'nisi nazočan', onda je bolje da si 'izočan'. Hrvatski je 'dom' i u njemu živi 'kućanica', a u Srba je 'kuća' i u njoj živi 'domaćica'. (Preskočit ćemo pitanje kako se u hrvatskom jeziku zove muška 'kućanica'.)


Bili smo tako prisiljeni učiti more pravila iz debelih pravopisnih priručnika, a taman kada bismo naučili jedna, uskoro bi stigla obavijest da određeni pravopis više nije u upotrebi (ili uporabi?) i da sad trebamo pravopisati i pravogovoriti po novome pravopisu i pravogovoru, što znači da imamo naučiti nova pravila, koja su valjda 'pravilnija' od onih prijašnjih.


Stalno mijenjanje pravopisnih pravila od 1990-ih pa na ovamo stvorilo je kod govornika hrvatskog jezika strah i neugodu od pisanja i govorenja svog maternjeg jezika. Ljudi su postali opsjednuti time što je pravilno a što nepravilno u njihovom jeziku. Glavna odlika svakog novog pravopisa hrvatskog jezika bila je postizanje što veće razlikovne (disjunktivne) norme od pravopisne norme srpskog jezika. Upravo zato bilo je životno važno što bolje usvojiti hrvatski novogovor da vas ne bi netko na ulici, ne daj Bože, zamijenio za kakvog Srbina.


U uvjetima društvene paranoje kakva je vladala tih '90-ih, a koja vlada i danas, iako u manjoj mjeri, određena pitanja nije oportuno postavljati. Tako se ne dovodi u pitanje autoritet hrvatskih jezikoslovaca koji određuju pravopisna pravila, bez obzira što je riječ o istim ljudima koji su ih određivali i u onom vremenu prije 1990. godine. Ako biste to učinili postoji opasnost da vas se proglasi lošim Hrvatom, izrodom, izdajicom, prodanom dušom, 'crvenim', komunjarom, jugonostalgičarem, zagovaračem ponovnog bratstva i jedinstva... itd.


Takve reakcije posljedica su totalitarne svijesti, koja se opet gradi dogmatskim sustavom obrazovanja. Postavljati pitanja i izražavati sumnju u dobivene odgovore, najgora je hereza. Zato heretike valja odstraniti od pravovjernih.


Kad bi se kojim slučajem, nekom heretičkom urotom ili intervencijom više sile, izvršila reforma obrazovnog sustava iz kojeg bi se izbacio dogmatizam, a poticalo razvijanje kritičke svijesti kod učenika i studenata, kad-tad bi netko među njima postavio jedno prilično logično pitanje, a ono bi glasilo:


Ako je osnovna funkcija jezika komunikacija, i ako ljudi uspješno komuniciraju koristeći pritom 'neispravne' riječi, po čemu su onda te riječi neispravne kad ispunjavaju svoju funkciju?


I tu bi znanstvena znatiželja započela, i učenik bi potražio lingvističku literaturu koja bi mu mogla dati odgovor na to pitanje.


Iščitavajući tako lingvističku literaturu otkrio bi da postoje preskriptivni i deskriptivni pravopis, te da je preskritivni pravopis onaj u kojem netko preskribira (propisuje) pravopisne norme (pravila), a da je deskriptivni pravopis onaj koji ne propisuje nego opisuje (lat. describere) kako govore govornici tog jezika. Deskriptivni pravopisi za jezični standard uzimaju one riječi i izraze koje većina govornika tog jezika koristi. Sa stajališta jezične deskripcije ne postoje 'ispravne' i 'neispravne' riječi, postoje samo one koje su standardne i nestandardne. Za jezični standard se uzimaju riječi koje većina govornika koristi kako bi se lakše ostvarivala uspješna komunikacija, a nestandardne riječi su one riječi koje manji broj govornika tog jezika koristi, npr. riječi karakteristične za neki manji dijalekt.


Tada bi se taj isti učenik zapitao zašto je hrvatski pravopis preskriptivan kad su većina pravopisa deskriptivni? Kome pripada jezik – njegovim govornicima ili šačici kompromitiranih akademika koji su služili i onaj i ovaj režim?


Čak i da zanemarimo da je riječ o istim ljudima koji su se za komoditet akademskog položaja do 1990-ih zastupali jedan pogled na jezik, a od 1990-ih drugi, sasvim oprečan pogled na jezik, moramo postaviti pitanje: Na osnovu kojih kriterija naši uvaženi jezikoslovci donose odluke koje riječi su više, koje manje, a koje nisu nikako hrvatske?


Obzirom da je lingvistika znanstvena disciplina, onda bi valjda trebali postojati i znanstveni kriteriji na osnovu kojih se donose pravopisna pravila u hrvatskom jeziku? Međutim, ako se učenik iz ovog teksta opet baci na iščitavanje literature, uočit će da takvi kriteriji uopće ne postoje već da je riječ o samovolji jezikoslovaca koji između dvije ili više hrvatskih riječi odlučuju koja riječ će biti dio hrvatske pravopisne norme. Dakle, argument zašto je jedna hrvatska riječ 'ispravna', a druga 'neispravna' (pa je se odmah proglasi i srpskom) je: „Zato što ja tako kažem!“ Ne postoji validno lingvističko objašnjenje zašto je, primjerice, oblik 'obožavatelj' pravilniji od 'obožavalac' ili zašto je 'tisuća' hrvatskija riječ od 'hiljade'.


Zamislite samo kad bi se takav 'znanstveni argument' primjenio i u biologiji pa da neki biolog odredi da je slijepi miš ptica, a kit da je riba, jer eto, on tako kaže.


Jezično nasilje kompromitiranih pravopisaca prestaje kad se razbiju svi mitovi koji su nam obrazovanjem nametnuti u zadnjih 20-ak godina. Tako treba da shvatimo da su sve riječi koje Hrvati koriste kad pričaju svoj jezik - hrvatske riječi. Sve riječi koje su nekad iz drugih jezika ušle u leksik našeg jezika su naše riječi. Ovdje bih posebno htio naglasiti turcizme (orijentalizme) čija se upotreba brani nama bosanskohercegovačkim Hrvatima jer su one, tobože, tuđice, nehrvatske, jezični otpad koji valja zamijeniti prikladnom hrvatskijom novotvorenicom.

Mnogi turcizmi (orijentalizmi) su ušli u hrvatski standardni jezik (čarapa, jastuk, boja, bubreg, limun, badem, majmun, šal, pamuk, sapun, itd.), a i oni koji nisu ušli u hrvatski jezični standard, a koje mi bh. Hrvati koristimo u svom organskom govoru su, također, (i) hrvatske riječi, samo nestandardne. Isto vrijedi i za tobožnje 'srbizme' kao i druge riječi koje su Hrvati koristili i koriste, a koje se sad odbacuju i proglašavaju nehrvatskim.


I zato, kad me netko tko zna da sam student hrvatskog jezika upita: „Je li se hrvatski kaže obožavalac ili obožavatelj?“, obično odgovorim: „Kaže.“


| N.Z. | Prometej.ba | 23.01.2013.