Jedan od najvidljivijih simptoma destrukcije jednog društva, ili prije – jedan od glavnih uzroka destrukcije društva, jest gubitak kriterija. Oni koji bi željeli dobro jednoj zajednici i koji bi htjeli razmišljati o njezinoj dugoročnoj perspektivi, trebali bi u prvom redu inzistirati na višim kriterijima i na njihovom poštivanju. Bez toga, društvu slijedi utapanje u banalnost i prosječnost, u kojoj se najbolje snalaze oni koji su vrhunski u ambiciji, a mediokritetski u kvaliteti.

Srozavanje kriterija dovelo je između ostaloga do inflacije i samim tim i devalvacije mnogih titula koje njihovim nositeljima donose benefite te – posebno u široj javnosti – društveni ugled. Jedna od tih titula je i ona akademika. Koliko je samo akademija u Bosni i Hercegovini i kakvih je sve šarlatana – nerijetko i ne baš naročito pismenih ljudi – koji ispred svog imena ističu titulu akademika. No, ovdje nas ne zanimaju akademije poput Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, Hrvatske akademije za znanost i umjetnost, Bosanske akademije nauka i umjetnosti „Kulin ban“, i slično. Ono što bi konačno trebalo problematizirati jest najuglednija od akademija, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

20. prosinca 2022. Akademija je tajnim glasovanjem izabrala svoje nove članove. Nemam namjeru ulaziti u to da li neki od pojedinih članova svojim znanstvenim radom zaslužuju izbor; ako bih ulazio, otkrio bih zaista svašta, ali to mi ovdje nije cilj. Ono što svaki put pri izboru novih članova Akademije primjećujem, pa tako i ove godine, jest da tu nedostaje jedno ime koje više od skoro svih ostalih – na osnovu cjelokupnog znanstvenog opusa – tu zaslužuje svoje mjesto. Radi se o umirovljenome profesoru Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, matematičaru prof. dr. Muharemu Avdispahiću, počasnom doktoru londonskog Kingston univerziteta (2000) i dobitniku, pored ostaloga, Međunarodne Khwarizmi nagrade za znastvena postignuća (2007). Ako ćemo se držati znanstvenih kriterija i međunarodne relevantnosti, a ne osobnih simpatija ili ličnih relacija, vrlo je lako zaključiti – uvidom u javno dostupne biografije, bibliografije i baze podataka, te u dokumente koji su dostupni cjelokupnom akademskom osoblju Univerziteta u Sarajevu, da su u nekoliko navrata umjesto Avdispahića u Odjeljenje prirodnih i matematičkih nauka ANUBiH birane osobe koje su za jedan ili čak nekoliko nivoa ispod njegovog znanstvenog nivoa.

Na Univerzitetu u Sarajevu postoji tijelo koje se zove Savjet za nauku i umjetnost, čija polovica članova su također članovi ANUBiH. I upravo po kriterijima vrednovanja znanstvenog rada koje je donijelo to tijelo, Muharem Avdispahić samo u protekle četiri godine sâm ima gotovo dvostruko veći uspjeh od troje novoizabranih akademika iz tog odjeljenja zajedno. Prema kriterijima Savjeta, u periodu od 2018. kao godine u kojoj je izvršen prošli prijem u ANUBiH, Avdispahić je među cjelokupnim znanstveno-istraživačkim i nastavnim osobljem Univerziteta u Sarajevu (od Ekonomskog fakulteta pa do Fakulteta islamskih nauka) svake godine bio među najuspješnijima, što dodatno može biti pojačano činjenicom da je u teorijskoj matematici općenito višestruko teže proizvesti novu znanstvenu vrijednost u usporedbi s drugim oblastima i znanostima.

Međutim, Avdispahićeva kandidatura desetljećima se uporno odbija. Čuđenje je tim veće ako znamo, što je opet lako provjeriti uvidom u javno dostupne podatke, da Akademija od 2017. godine prvi put od svog osnivanja 1951. godine u sastavu ima samo jednog matematičara.

Imajući to u vidu, te znajući također za slične pojave vezane za odjeljenja društvenih i humanističkih nauka, samo od sebe se nameće pitanje: kojim se to kriterijima akademija, odnosno njezini članovi iz pojedinih odjeljenja, vode pri izboru novih članova i u kojoj se mjeri poštuju objektivni pokazatelji?

Ako se ne slijede objektivne činjenice i ustanovljeni kriteriji, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da se slijedi nešto drugo, utemeljeno na ličnim simpatijama i ličnim omrazama. Tako konstituirana akademija (čast mnogim njezinim članovima) ne može predstavljati nikakav jamac znanstveno-istraživačkog i općedruštvenog napretka, već prije garant njegove daljnje destrukcije.

Franjo Šarčević, Prometej.ba