Krnja Vlada Federacije BiH ubrzano šalje u Parlament novi Zakon o radu za četvrtak 30. 7. 2015. godine. U utorak ujutro Savez samostalnih sindikata najavljuje prosvjede. Pripreme su bile ekspresno brze jer vremena i nije bilo. Planiram kako sam i ranije obećao o svom trošku krenuti za Sarajevo, ali spletom sretnih okolnosti dobijem priliku ići busom Sindikata komunalne privrede iz Tuzle.

U srijedu dok su pripreme u punom jeku vijesti se polako šire. Prva je ohrabrujuća: dolazak je najavilo 13 autobusa rudara. Osjetio sam se ponosno; ipak nije umro onaj radnički duh, duh solidarnosti u Bosni i Hercegovini. Rudari nisu nikad izdali pravu stvar. Bosna je i rudarska! [http://www.prometej.ba/clanak/povijest/sretno-bosna-je-i-rudarska-1685]

Istu večer neki korisnik „Moamer“ na Klixu piše komentar: „Cire im Novalicu da ih sutra cekamo ispred predsjednistva. Sve je spremno za tamburanje. Spremno je sve samo nek se pojave.“ Tu večer nisam dobro spavao. Ne iz straha, već iz bijesa i ogorčenja! Stranački poltroni, možda plaćenici, možda budale sami od sebe, po forumima i portalima razvili su takvu agitaciju kao da ćemo sutra ići u Sarajevo da pljačkamo i otimamo, a ne da se borimo za prava radnika, za njihova prava. Objavio sam na facebooku komentar: „Hajde da vidimo koja će se to grupica SDA-ovskih seronja usudit provocirat 650 tuzlanskih rudara, u lice ih nazvati'budžetlijama'.“ Naravno, nisu se ni pojavili. Bio je to samo pokušaj zastrašivanja radnika. Osim takve agitacije, prijevoznicima je prijećeno da ne smiju dati autobuse sindikatima. Transturist je otkazao ugovorene vožnje u zadnjem trenutku. Sindikati su do srijede navečer imali problema s organiziranjem prijevoza. Tuzlu je spasila firma „Road“ sa svojim autobusima.

Svi smo se osjetili ponosni što idemo. Ohrabrivala je vijest da je krenulo i 13 autobusa rudara. Termoelektrana Tuzla skupila je 2 busa, što je po općem mišljenju premalo s obzirom na, kako neko reče, 2.000 radnika

Četvrtak ujutro, dogovoren je polazak ispred BKC-a u Tuzli u 6:30. Polako se skupljamo. Pričam sa sindikalistima iz obrazovanja, jedna gospođa se žali kako je razočarana: „Sindikat ima preko 2.300 članova, a ide nas 28. Ako mi ne možemo 500 ljudi skupit, bolje da i ne idemo.“ Iz Sindikata komunalne privrede skupilo se 86 ljudi. Do kraja ispred BKC-a kreće 7 autobusa. Sindikat komunalne privrede je svojim članovima podijelilo dnevnice od 25 maraka. Iako sam na njihovom spisku, naravno dnevnicu ne uzimam. Niti sam njihov radnik niti plaćam sindikat.

Svi smo se osjetili ponosni što idemo. Ohrabrivala je vijest da je krenulo i 13 autobusa rudara. Termoelektrana Tuzla skupila je 2 busa, što je po općem mišljenju premalo s obzirom na, kako neko reče, 2.000 radnika. Zborno mjesto pred Sarajevom bila je „Bešlićeva pumpa“. Naš bus je stigao među prvima. Ubrzo su pristigli i ostali da dočekamo policijsku pratnju i uđemo u Sarajevo. Opće oduševljenje izazvao je dolazak 5 autobusa Sindikata hemije i nemetala, ili kako je svima poznatije - DITA! Iza njih u koloni pristigli su rudari. Naježio sam se vidjevši scenu. Možda prvi put od rata bili smo ljudi prije svega ostalog. Sami, ali zajedno, u borbi za prava ljudi, nečeg realnog, a ne u borbi za imaginarne kategorije vjere i nacije. Od njih se niko kruha najeo nije.

Za samo 2 dana sindikat je uspio organizirati najveći prosvjed od rata. Samo iz Tuzle krenulo je oko 30 autobusa sa preko 1.300 ljudi. Optimizam je bio jak. Formirali smo kolonu na Ciglanama i pod policijskom pratnjom krenuli u Sarajevo. Neki građani su gledali, jedna djevojka uzvratila je na moje mahanje jer nas je gledala, ali je većina ljudi jednostavno okretala glavu ili se ponašala kao da nas ne vidi. U međuvremenu se pojavila vijest da je policija u Semizovcu zadržala još 25 autobusa. Autobus sindikata Gradske uprave Tuzla se pokvario putem, a jedan naš bus imao je manji udes.

Iz buseva smo izašli na Vilsonovom šetalištu. Razvile su se sindikalne zastave, počelo je pištanje i vuvuzele. Polako smo formirali nepreglednu kolonu i krenuli. Na čelu kolone nalazila se ponosna rudarska crno-zelena zastava sa dva čekića.

Rudarska zastava na čelu kolone prosvjednika

Građanstvo je bilo potpuno nezainteresirano. Par starijih ljudi nas je gledalo s terasa. Iz prepunih kafića usput jedva smo i koji pogled dobili. Nije nam smetalo. Ponosno smo marširali na Parlament Federacije. Spletom okolnosti našao sam se na čelu nepregledne kolone. Svi smo bili uvjereni da nas ima više nego ikad. Neopisiva je bila scena i ponos koji smo osjećali dolazeći do Skenderije gdje nas je čekalo još veće mnoštvo, dok su nam okupljeni sindikalisti i građani aplaudirali i mahali, uz zvuke pištaljki i vuvuzela, dok se vijore sindikalne i rudarske zastave. Mislim da nitko nije ostao ravnodušan. Ponosno se mogla podići stisnuta lijeva pesnica u stari ljevičarski pozdrav.

Ulica ispred Parlamenta bila je prepuna i započeli su govori sindikalnih vođa. Govorilo se o opasnostima novog Zakona o radu, rušenju radničkih prava, kriminalu, pljačkaškoj privatizaciji, bahatosti i drskosti vlasti i Fadila Novalića osobno. Zatraženo je obaranje novog Zakona o radu i ostavka vlade. U međuvremenu sam sa svojim sindikalistima s kojima sam i došao otišao na kavu u neke obližnje kafiće. Policija nas je bez problema propustila. Usput smo čuli djevojku kako se dere na mobitel (valjda zbog buke) „Jebem i mater, probudili su me“, na što je gospođa iz naše grupe dobacila „Jebem ti ja te guzove debele.“ Uistinu prelijepe djevojke i savršeno građeni momci po kafićima bili su potpuno nezainteresirani za masu od 10.000 ljudi koja je prosvjedovala par stotina metara od njih, boreći se i za njihove kolektivne ugovore. Urezala mi se scena neke zgodne djevojke s cigaretom u ruci koja ležerno ispija koktel dok se u blizini čuje zahtjev za stavljanje radničkih potraživanja na prvo, a ne zadnje mjesto u stečajnom postupku.

Za nekih 20 minuta vratili smo se na prosvjed. I odmah mi je bilo jasno da stvari ne idu dobrim putem. Neko je držao govor i poručivao: „Jebemo im mater. Jebemo im mater hiljadu puta.“ Masa je i dalje bila ogromna i zauzela je cijelu ulicu, a pristizalo je još ljudi. Ono što sam odmah primijetio je razlika od februarskih paljevina. Nije bilo alkohola, nije bilo divljanja i urlanja. Prosvjednici su čak i smeće uredno skupljali i odlagali u i oko prepunih kanti za smeće. Ubrzo je ustanovljeno da su ipak svi autobusi stigli u Sarajevo, a gradska uprava Tuzla prebacila se redovnom linijom Tuzla-Sarajevo.

Ono na što svi, ali svi, možemo biti ponosni jest što su došli sindikati iz cijele Bosne i Hercegovine. Prosvjed je bio ljudski i nisu nas pocijepali nacionalno. Uz TTU, DITA, Energoinvest, komunalnu privredu Tuzle, Sarajeva, Zenice..., BH Telekoma, došli su sindikati i radnici Hrvatskih pošta Mostar, Elektroprivrede Hrvatske Zajednice Herceg Bosne, sindikalisti i radnici iz Republike Srspke na čelu sa svojim vođama koje su govorile i dobile gromoglasne aplauze. Negdje u masi viorila se zastava Posavskog kantona sa šahovnicom i ljiljanom.

Prosvjednici iz Sindkikata Hrvatske pošte Mostar

I onda je počelo urušavanje svega. Sindikat je počeo davati vladi i parlamentu ultimatume od 15 minuta i pola sata. Nakon svakog isteklog ultimatuma, slijedio je novi još oštriji. Jedan sindikalist javno je objavio da će se spalit ako se ukinu kolektivni ugovori. Vlada i parlament vrlo su mudro radili. Otezali su, razvlačili, proglašavali pauzu za pauzom. Sve to ljude je umaralo i iritiralo. Sindikalni govori su završili, sa zvučnika se orila Dubioza kolektiv, a ljudi su se počeli RAZILAZITI. Pretvorili su prosvjed u izlet u Sarajevo. Do kraja možda nije ostala ni 1/4 prvotno okupljenih. Okupljeni su ostali samo najuporniji i najradikalniji sindikalisti i radnici. Situacija je postajala mučno napeta. Više puta je prijećeno napadom na parlament. U jednom trenutku sam mislio da će bit svašta. Počelo je skandiranje „Lopovi, lopovi, lopovi“, neko je navijao one sirene za uzbunu, a specijalci su stavili šljemove i formirali kordon. Ipak, stanje se smirilo.

Otišao sam na ručak sa svojim vođama sindikata u restoran u Domu sindikata. Restoran je bio pun. Pročula se vijest da je neko dao novi ultimatum od 15 minuta nakon kojeg će uslijedit napad na Parlament. Prijateljici s kojom sam bio u kontaktu svo vrijeme poslao sam poruku: „Ovi se zajebavaju - Senad zasro tamo, valja nam jurišat.“ Nakon ručka svi smo platili svoje jelo svojim novcem. Naša grupa je otišla, a ja sam sačekao gospođe s kojima sam bio svo vrijeme da završe jelo pa ćemo nazad zajedno. Bezobrazno je, jadno, ogavno i neoprostivo što su SVI svoje jelo sami plaćali, uključujući i mene studenta, dok su njih dvije, zaposlene, platile sindikalnim parama!!! uz riječi „Boli me briga, moram jest.“ Svi moramo jest! I oni koji plaće nisu primili 5 godina pa su opet došli! Pa opet nisu jeli o tuđem trošku!

Rudar - jedan među mnogim rudarima prosvjednicima

Putem nazad smo se počeli mimoilazit s dijelom mase. Ako sam dobro shvatio taj isti Senad od malo prije pozvao je ljude da blokiraju saobraćaj. Pridružili smo se šačici od možda ni 100 ljudi i zaustavili promet ispred Doma sindikata. Pokušao sam ih bezuspješno uvjeriti da se to ne radi. Pridružila nam se neka gospođa iz Sarajeva i savjetovala kako cijeli grad da zatvorimo, koje raskrsnice treba blokirati. Vječno sam zahvalan i divim se ljudima poput te gospođe koju su spremni žrtvovat svoju svakodnevnicu i nazovi „normalan život“ za opće dobro. Jedini uspjeh bio je što sam nagovorio ljude da propuste nekog momka s djevojčicom u autu. Kada je grupa pošla blokirati raskrsnicu mi smo se odvojili i vratili pred Parlament.

Saznali smo da se konačno došlo do druge točke dnevnog reda, Zakona o radu, oko 15:00, na sjednici koja je počela u 11:00. Prva točka dnevnog reda bilo je usvajanje dnevnog reda. Ovo najbolje pokazuje svu apsurdnost i drskost. Sindikalisti su pozvali predstavnike GRAS-a i komunalne privrede Sarajeva na dogovor. Govorilo se među ljudima o blokadi grada, zatvaranju vode i zaustavljanju javnog saobraćaja. Zgrozila me ideja. Krivi ili ne za ovakvu vlast, građani nisu zaslužili da im se zatvori voda zbog prosvjeda! Neko od sindikalista s govornice je poručio: „Jesu li oni svjesni šta se dešava!“ i bio je potpuno upravu. Tenzije su bile na vrhuncu. Specijalne policijske snage pokušale su deblokirati promet na što su sindikalci pozvali okupljene u hladovini ispred Skenderije da podrže kolege na cesti. Što se tamo događalo, ne znam. Ispred parlamenta, iako napeto, ni papir nije bačen na policajce. Ljudi su sa specijalcima koji su se „nalaktili“ na štitove razgovarali, čak bez vrijeđanja. Njihovi zapovjednici bili su ispred kordona. Sindikalisti su pozvali sve u „Marš na Sarajevo“ i generalni štrajk u Federaciji. Jedino što je ličilo na naciju bile su zastave Republike BiH, ali to niti je koga zanimalo niti je tko gledao na način kako se inače gleda. Zastava s ljiljanima viorila se kao podrška govorima sindikalista iz Hercegovine i Republike Srpske.

I onda su stvari neobjašnjivo i nepotrebno, u pogrešno vrijeme, eskalirale. Neko od sindikalista je izašao za govornicu i pozvao nas da „Mirno prekinemo sjednicu. Nemojte da se brukamo, da bude paljenja i razbijanja.“ Pozvao je policajce da nas propuste. Svom sindikalisti sam objasnio kako mogu razbit kordon, na isti način kako je Pir razbio rimske legije- falangama. Barjacima zastava kao kopljima udarat po štitovima dok ih se ne razmakne. Kada se prođe kordon policajci će se predat jer su opkoljeni. Kao povjesničar znam to. Masa je tad navalila na ogradu koju specijalci nisu ni pokušali braniti. „Ne može se razbit policijska ograda, imaju dolje ona postolja.“ „Može, može, sad ćeš da vidiš.“ Iznenadilo me kako su stariji ljudi iskusni i odlučni u ratovanju s policijom. Prijateljici šaljem poruku: „Evo sranja.“ Povukao sam se nazad jer u nasilju nisam htio učestvovati. Masa je stvarno začas pokidala spone između ograda i nasrnula na kordon specijalne policije. Ljudi su pozivali ostale u napad. Počelo je naguravanje. Falangi se na sreću nisu sjetili. Nakon minut ili dva naguravanje je prestalo. Ubrzo je domarširalo policijsko pojačanje, a nekom je pozlilo te je intervenirala hitna pomoć. I jedno i drugo je propušteno bez problema. Za 10 minuta nije bilo ni potrebe za kordonom. Specijalci i radnici su ponovo razgovarali. Neki su se šalili i smijali. Kordon nije ni bio više potreban.

Tako „ispuhanoj“ masi saopćena je vijest kako je novi Zakon o radu usvojen. Sindikalisti su poručili da će održati „Odbor“ i odlučit šta dalje. I onda se neko sjetio zabit posljednji klin u lijes ovih prosvjeda. Izašao je za govornicu i rekao da ti i ti sindikati (nisam čuo koji), traže smjenu Ismeta Bajramovića (predsjednika Saveza Samostalnih sindikata). Začuo se aplauz i zvižduci možda ¼ okupljenih. Ostali, kao i ja sam, bili su u potpunom šoku. Svako tko je ikad išta vodio zna da je usred borbe bolja i najgora komanda od duple. Slučajno sretnem sindikalistu obrazovanja iz Tuzle u masi: „Šta je ovo druže? Šta bi sa sindikata?“ „Ako znaš ti, znam i ja...“ I tu je bio kraj. Ljudi su krenuli prema autobusima i pošli kućama. Sindikat je razbijen i potpuno krahirao. Osobno, mislim da ovo nije urađeno po nalogu, već iz uvjerenja. Svi se mi slažemo da Ismet Bajramović ne radi posao dobro i da prima plaću bezveze. Ali ne sad! NE sad ljudi!

I tako je sindikalni prosvjed protiv Zakona o radu postao prosvjed protiv sindikata. S teme se skrenulo čemu su kumovali dani propagande o Ismetu Bajramoviću, „budžetlijama“, politici, strankama, svemu, osim o novom Zakonu o radu.

Nakon prosvjeda našao sam se s prijateljicom, prošetali smo gradom i gledali savršeno bezbrižna lica ljudi blaženo nezainteresiranih za bilo šta, pa tako i za svoje kolektivne ugovore tog dana oborene, radnike i sindikaliste koji su kretali kućama poraženi i slomljene volje. Sad mi na pamet pada citat iz Harry Pottera: „Sunce se naziralo iza horizonta: nad Harryem se prostirala čista, bezbojna nebeska praznina, ne mareći ni za njega niti za njegovu patnju."“ Samo što ovdje ne da nije marila „nebeska praznina“ već nisu marili ljudi.

Hladno pivo, pjesma „Firma“:

„kako smo pali bez ispaljenog metka

na staru foru novog početka

taj dan kad su ispred firme stale crne limuzine

i rekli: Bog, domovina, nacija

svi na pod ovo je privatizacija!

Napravite mjesta za obitelji dvjesta!“