Da bi mobilizirali srpske mase, Milošević i njegovi sljedbenici počeli su konstruirati nove ili oživljavati stare mitove koji su govorili o porijeklu i povijesti srpskog naroda kao starog i prethistorijskog, „nebeskog“ naroda. Današnji bošnjački propagandisti konstruiraju mitove o ilirskom i bogumilskom porijeklu Bošnjaka i njihovom (dvije)hiljadugodišnjem kontinuitetu kao temeljnog naroda u BiH i tu svoju podlu izmišljotinu proturaju postepeno u svijest ljudi kao istinu, čak i kroz udžbenike.

Zvanična srpska propaganda crpila je na izvorima srpske mistike po kojoj je srpski narod vječno mučeni i paćenički narod, narod-žrtva, kome je sudbina dodijelila da ga ubija i uništava tko god stigne. Bošnjačka propaganda govori o vječno mučenom bošnjačkom narodu, koji je navodno preživio 9, 11, 13 ili koliko već genocida, a da nikome ništa nažao nije učinio. Tako tzv. historičar Enver Imamović objavljuje da su još Rimljani izvršili prije 2.000 godina genocid nad Ilirima – Bošnjacima, a otada su onda konstantno vršeni genocidi, od tzv. bogumila – preteča Bošnjaka (usput, bogumili nikada nisu ni postojali u Bosni) pa do dana današnjeg!

Kako piše francuski profesor Renaud de La Brosse u istraživanju pod naslovom Politička propaganda i projekt “Svi Srbi u jednoj državi“, (kod nas objavili Dani, u ljeto 2011, pripremila Dženana Karup-Druško), 1987. godine su se najveći nacionalisti među intelektualcima smjenjivali na televiziji sa hvalospjevima prošlosti srpske nacije, dok su se novine punile feljtonima sa historijskim temama u kojima se veličala srednjovjekovna Velika Srbija, i tekstovima u kojima su nizane nepravde i napadi usmjereni protiv Srba, od kosovske bitke 1389. pa genocida koji je nad srpskim stanovništvom 1941. počinila NDH; samo jedan od mogućih primjera je činjenica da je tokom ljeta 1990. Politika, kroz svoju rubriku “Odjeci i reagovanja“, pet od njenih šest stranica posvetila člancima u kojima se navodi spisak ustaških zločina tokom Drugog svjetskog rata.


Danas, Dnevni avaz i drugi bošnjački nacionalistički mediji vrve veličanjem „slavne“ i „paćeničke“ bošnjake prošlosti, ističu genocide koji su nad njim stvarno ili u mašti počinjeni, a i kod mnogih sekularnih medija gotovo da ne prođe dan a da se ne priča o nekoj grobnici.


Srpska propaganda mahala je kostima srpskih mučenika, a bošnjačka maše kostima svojih mučenika i sudbinu nevinih ljudi iskorištava za svoje sebične nacionalno-političke ciljeve, a sve to u cilju podrivanja u svijest ljudi i njihovog “nacionalnog i vjerskog osviještenja“, kako im se „genocid ne bi ponovio“.

Srpski propagandisti kroz medije i tribine satanizirali su hrvatski, muslimanski i albanski narod, ističući zločine koje su ovi nad  Srbima počinili i namećući mitove o svojoj kolektivnoj paćeničkoj prošlosti (kao da je ovima drugima bilo bolje). Bošnjački propagandisti kopiraju ih u cijelosti. Tako je npr. Fuad Saltaga napisao dva nacionalističko-šovinistička pamfleta Anatomija srpske destruktivnosti  i Da li je genocid sudbina Bošnjaka?, i umjesto da bude zbog rasizma i fašizma izbačen sa svih fakulteta, nagrađen je titulom dekana Pravnog fakulteta!


Smail Čekić propagira preuveličani broj žrtava u zadnjem ratu (kao da je pravi broj od 67.000 ubijenih Bošnjaka naspram 26.000 Srba sitan), optužujući pritom na rasistički i fašistički način srpski narod za kolektivnu krivnju.


Mislim da nema potrebe ovdje detaljnije spominjati fašistu i nacistu Fatmira Alispahića, spomenut ćemo ga i poslije, samo je potrebno odmah istaknuti da je miljenik Rijaseta, dakle legla propagande, i da gotovo nema općine u BiH (i šire) u kojoj Bošnjaci žive a da ga hodže nisu doveli da narodu ispire mozak.

Kao što su srpski propagandisti organizirali brojne umjetničke, vjerske i druge ceremonije, u kojima se komemoriralo srpskim žrtvava kroz historiju, tako danas rade bošnjački propagandisti.


Glavna tema pravoslavne propagande bio je “preporod srpskog naroda“; glavna tema muslimanske propagande je “preporod bošnjačkog naroda“. O tome Mustafa Cerić kaza jednom konkretno (to je bilo naslovom bivšeg Avazova tjednika Global): „Vrijeme je za nacionalno buđenje Bošnjaka!“, o tome pišu svakodnevno i svi njegovi glasnogovornici (Muhamed Velić, na primjer).


mustafa genocidmann

Srpska propaganda hvalila se genocidom u Jasenovcu i drugim ustaškim logorima, kao da je to potrebno, kao da je postojao netko (dobronamjeran) tko nije znao kakav zločin se tamo desio pa je potrebno stalno o njemu pričati nakon nekoliko desetljeća i deset puta ga preuveličavati. Bošnjačka propaganda za svoj temelj ima genocid u Srebrenici, kao da postoji netko (dobronamjeran) tko ne zna što se tamo desilo, pa je potrebno lijepiti plakate po fakultetima koji trajno na to ima da podsjećaju ili taj genocid spominjati u svakoj prilici pa ma koliko možda bila i neprimjerena (ilustrativno: raspravlja se o (ne)ocjenjivanju vjeronauka u školama, a Mustafa Cerić se poziva na genocid). Na Fakultetu islamskih nauka ima čak i zaseban predmet u kojem se uči o genocidu i “genocidima“.

Srpska nacionalistička propaganda glorificirala je prošlost srpskog naroda, skidala odgovornost sa sebe zbog zločina koje su Srbi počinili nad drugima a samo veličala zločine koje su nad Srbima počinili drugi. Isto čini i bošnjačka propaganda danas: ističu se zločini nad Bošnjacima, a zaboravljaju se zločini koje su muslimani ustaše i handžari počinili u Drugom svjetskom ratu te tisuće ubijenih Hrvata i Srba od zločinaca iz njihova naroda u zadnjem ratu. Nedavna reisova podrška ratnim zločincima iz Hadžića neka bude jedna ilustracija tome.

Vrhunac licemjerja predstavlja glorifikacija Osmanskog carstva, agresorske države koja je izvršila kulturocid nad bosanskim stanovništvom nakon osvajanja i porobljavanja Bosne. Umjesto da se kao „pravi patrioti“ (ako već hoće biti zastupnici isprazne patriotske ideologije) zgražaju nad činjenicom da je Mehmed El-Fatih ubio posljednjeg bosanskog kralja i srušio bosansku državu, oni ga veličaju kao velikog čovjeka koji, po Mustafe Cerića mišljenju, predstavlja temelj državnosti BiH!  Oni štoviše veličaju osmanske osvajače i njihov sistem kao utjelovljenje pravde i poštivanja drugog! Primjerice, jedine katoličke crkve u BiH koje Turci nisu nikada srušili su mala kamena gotička crkva sv. Ive u Podmilačju i jedna drvena crkva-baraka kod Vareša, a od Gazi Husref-begova doba pa do  1853. bila je na snazi zabrana gradnje crkvi za katolike. O kakvog li divnog osmanskog perioda! Još divnije kad Mustafa Cerić kaže da je „Turska naša mati“.


U “bh-patriotizmu“ onih koji veličaju osmanlijske osvajače i porobljivače ima iskrenosti taman koliko i u “jugoslavenstvu“ Slobodana Miloševića.

Kao što je srpski nacionalni element bio potpuno klerikaliziran i pravoslaviziran, tako bošnjački propagandisti rade na doislamizaciji bošnjačkog nacionalnog elementa. Primjerice, profesor u jednoj vjerskoj školi Safet Halilović izjavljuje: „Bosne nema bez Bošnjaka. A Bošnjaka opet nema bez islama.“ Na osnovu toga proklamira se i rigidni unutrašnji fašizam spram onih Bošnjaka koji su ateisti, agnostici ili neke druge vjere. Valja spomenuti i praksu da svako obilježavanje državnih praznika ili obrane BiH u nacionalno-vjerskim krugovima počinje i završava učenjem dove/fatihe – branitelji BiH i sama BiH su perfidno islamizirani, što samo ide na ruku zastupnicima Republike Srpske i njihovim tezama o zadnjem ratu kao “vjerskom“.

Velikosrpska propaganda govorila je o idealu Velike Srbije, o tome kako je za Srbe u BiH i Hrvatskoj domovina Srbija i kako ju oni iz historijskih i drugih razloga smatraju svojom domovinom. Zato se težilo autonomijama srpskih entiteta u BiH i Hrvatskoj. Velikobošnjačka propaganda govori o Sandžaku kao nekom istorijskom dijelu Bosne (Bosna je za njih personifikacija ekskluzivne bošnjačke, islamske, države), Srbe i Crnogorce islamske vjere promeće odmah u Bošnjake i ističe – kako nedavno reče predsjednik nekakvog sandžačkog vijeća – da Bošnjaci Sandžaka iz historijskih i drugih razloga smatraju Bosnu svojom domovinom. Istodobno su prisutne jake autonomaške tendencije u Sandžaku.

Korelacija SANU 1986 – BANU 2011 je više nego očita – dovoljno je samo pročitati poruke koje BANUlije upućuju i ono što eksplicite ili implicite proklamiraju za svoje ciljeve. Kao što je SANU bio temelj novom velikosrpskom nacionalističkom projektu, tako je BANU akademska podrška velikobošnjačkom nacionalističkom projektu.

Srpska propaganda govorila je o svetoj srpskoj zemlji iza koje stoji sam Gospod Bog lično. Bošnjačka propaganda govori o svetoj bošnjačkoj zemlji zvanoj Bosna, kako to u Blagaju prošlog proljeća kaza Mustafa Cerić.


Da citiram Ziju Dizdarevića: „Nazivanjem BiH svetom sa spominjanjem božje garancije i pozivom na višemilionsko udruživanje Bošnjaka, reis šalje jasnu poruku onima što Bošnjaci i muslimani nisu.“ Tako se Cerić predstavio kao novi Milošević: govor i intonacija kao da su prepisani Miloševićevi od prije 20-ak godina.

Postoji još mnoštvo primjera koji pokazuju analogiju ovih dviju rigidnih ideologija i s vremenom ću ih bilježiti i detaljno obraditi, a ovdje ću govori još o najgorem stepenu nacionalističke propagande, a to je satanizacija i dehumanizacija drugog i “potreba“ podjele.


Navodim opet isječak iz spomenutog de La Brosseova rada: Kada je počeo rat sa Hrvatskom, pojačavala se tendencija Srba za satanizacijom hrvatskog naroda. Primjer za to naročito je emitiranje dokumentarca pod naslovom Umetnici u genocidu koji, služeći se mnoštvom svjedočanstava, pripovijeda o zvjerstvima hrvatske vlasti Ante Pavelića 1941., a sa svrhom da u kolektivnom pamćenju pobudi osjećanja progonjenosti, identično onom koje su Srbi iskusili tokom Drugom svjetskog rata, na ključnoj tezi kriminalizacije cijelog hrvatskog naroda.

 

Bošnjački nacionalisti danas primjenjuju analogne metode: radi se na propagiranju mita o vječitoj žrtvi, manipulira se Srebrenicom i kostima drugih nedužnih žrtava, kako bi se postigao efekt nacionalne kohezije i kako bi se kriminalizirao cijeli srpski narod. Iz mnoštva konkretnih primjera izdvajam sljedeći. U elitnom dijelu Sarajeva nalazi se spomenik nekolici ubijenih Sarajlija čiji spomen počinje riječima: „Na ovom mjestu su srpski zločinci...“ Sintagma srpski zločinci uvredljiva je za svakog pripadnika srpskog naroda, za tisuće Srba koji su željeli BiH i borili se za nju, koji su je stvorili 1943. i koji su građani Sarajeva, ali sam siguran da vrijeđa svakog dobronamjernog i razumnog čovjeka. Kao što je lijepo primijetio Bojan Bajić, to je kao kad bismo za nekog lopova muslimanske odnosne kršćanske vjere rekli da je Muhamedov odnosno Isusov lopov! Cilj ovakvih stvari jest da probude mržnju prema srpskom narodu i strah od svakog Srbina, da bi ga se u konačnici moglo bez grižnje savjesti eliminirati.

Kao krajnji stepen dehumanizacije dolaze teze o “urođenoj genocidnosti“. O načinu na koji je srpska propaganda razvijala tezu o urođenoj genocidnosti Hrvata opet ću govoriti iz Champagne-Ardenneova rada (u pripremi Dana).

„Među izvorima ideje o “genocidnosti“ hrvatskog naroda nalazimo rad jednog psihijatra, Srbina iz Hrvatske, Jovana Raškovića, koji će svojom knjigom Luda zemlja doprinijeti buđenju srpskog naroda i opravdati stvaranje Velike Srbije. Nijedna debata niti emisija srpske televizije posvećena problemu srpske manjine u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, nije prošla bez tog počasnog gosta i stručnjaka za ova pitanja... Inače, njegova knjiga distribuirana je 1990. u cijeloj federaciji, a pomoću medijske kampanje (u novinama i na televiziji) koja je autora predstavljala kao najvećeg naučnika i psihijatra svoga doba. Radovanu Karadžiću, njegovom studentu u oblasti grupne psihologije u Zagrebu 1988.-1989. Raškovićeva ideologija vrlo će dobro poslužiti za uzbunjivanje srpskog stanovništva u Bosni pred opasnošću od genocida što se nadvila nad Srbe, a kojom prijete bosanski muslimani.

Tu “urođenu genocidnost“ hrvatskog naroda naročito će da instrumentalizira revija Duga, u kolumni novinara i intelektualca Brane Crnčevića. Radikal Vojislav Šešelj sam će u više navrata izjaviti da su Hrvati, kao genetski kukavički narod, skloni upražnjavanju genocida. Prilikom jednog susreta sa vladikom Lukijanom u Borovu selu 1991., on je Hrvate javno nazvao “genocidnim“ i “urođeno perverznim“ narodom.“ (boldiranje izvršio F.Š.)

Kad govorimo o izvoru ideje o “urođenoj genocidnosti“ srpskog naroda, možemo spomenuti cjelokupni opus poznatog psihopata Fatmira Alispahića, koji govori o Srbima kao narodu koji je po sebi genocidan i o svakom Srbinu kao nekome tko po rođenju nosi želju za klanjem. O tome sam detaljnije pisao u članku Kratki prikaz suvremenog antisrpskog fašizma i preporučujem da se pročita. Sam po sebi, morbidni lik Alispahić ne bi zaslužio pažnju, da ga ne podržava Rijaset Islamske zajednice i da im on nije glavna zvijezda. Alispahić uživa i podršku Muhameda Filipovića, bošnjačke verzije Dobrice Ćosića, koji je jedan od glavnih “akademskih“ ideologa velikobošnjačkog nacionalističkog projekta. Jedan drugi “akademik“, Nedžad Ibrišimović, (koji se proslavio svojom analizom Derviša i smrti Meše Selimovića kao protivislamske knjige s glavnim likom Ahmedom Nurudinom kao „književnim vlahom“, a koji je u međuvremenu preselio na onaj svijet), za Fatmira Alispahića kaza da je „vitez pera“.


Dalje, već spomenuti Fuad Saltaga, profesor Pravnog fakulteta, napisao je šovinistički pamflet pod naslovom Anatomija srpske destruktivnosti, a profesor Smail Čekić govori o Srbima kao narodu koji an sich nosi genocidnost.

U sklopu srpske propagande uoči posljednjeg rata, da opet citiram spomenuti rad, „nasuprot srpskog naroda, kvalificiranog kao nevinog i pravednog, sistematski su postavljeni oni koji su uzrok njegovog vjekovnog stradalništva i koje valja zaustaviti kako ga ne bi zadesile nove nesreće.“ Tako se stvaranje srpskih paradržavnih tvorevina u Hrvatskoj i BiH (od kojih je jedino Republika Srpska preživjela kasniji rat) nametalo kao logično rješenje, kao prilika da Srbi stvore svoju nacionalnu državu kako bi se trajno obranili, kako bi spriječili novi genocid nad svojim narodom.

 

U sklopu bošnjačke propagande danas, nasuprot bošnjačkog naroda, kvalificiranog kao nevinog i pravednog, sistematski se postavljaju oni koji su uzrok njegovog vjekovnog stradalništva i koje valja zaustaviti kako ga ne bi zadesile nove nesreće. Tako se ideja stvaranja bošnjačke nacionalne države i autonomije Sandžaka nameće kao logično rješenje, kao prilika da Bošnjaci stvore nacionalnu državu kako bi se zaštitili od novog genocida. O tome otvoreno govori Mustafa Cerić, bezrezervni sljedbenik političke filozofije Alije Izetbegovića, i društvo oko njega. Kako bi se nebošnjaci proveli u toj državi, možemo vidjeti na primjeru nesrba u Republici Srpskoj! Povijest bi trebalo da je učiteljica života.

Na osnovu svega rečenog možemo dakle zaključiti: Na temelju vlastitih stradanja, njihova preuveličavanja i nepriznavanja vlastite krivice, srpski nacionalisti dehumanizirali su hrvatski i muslimanski narod i tako otvorili put ka njihovoj (i fizičkoj) eliminaciji. Satanizirajući i dehumanizirajući srpski narod danas, bošnjački nacionalisti otvaraju put za njegovu eliminaciju, s ciljem stvaranja svoje nacionalne države i „udruživanja na različite načine“, kako je to novoosnovani BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti) kao akademija i njezini članovi pojedinačno već proklamirali.

Da li će doći do realizacije ovih velikobošnjačkih ideja? Po svemu sudeći neće. Bošnjački narod u većini prepoznaje ideologe opisanog nacionalističkog projekta kao demagoge koji mu donose samo zlo i koji su spremni da ga zarad osobnih ambicija i interesa dovedu u još veću konfrontaciju sa susjedima. Tu možemo reći da je bitna razlika između srpskog slučaja prije dva desetljeća i bošnjačkog danas. Zato mislim da neće doći, kako sada stvari stoje, ni do konkretnog pokušaja realizacije tih ideja, a ako i dođe opće okolnosti  zasigurno neće dopustiti  da se ostvare, samo će bošnjačkom narodu donijeti nemjerljivu štetu. Ali, Zlo nikad ne spava – bolje je da se s ovakvim stavovima i ideologijama obračunavamo odmah, dok ne bi bilo kasno!


Franjo Šarčević

Prvotna verzija članka objavljena je prije pola godine