Vatikan je ovlastio biskupa L. Blaira da ispita i sredi stanje i on uvjetuje: "Ako sestre misle da je učiteljstvo Crkve spremno pregovarati tako da biskupi predstavljaju jednu a sestre drugu stranu, takav dijalog Sveta stolica ne može prihvatiti. Ako se pak misli na poduku da sestre prihvate učenje Crkve, onda takav dijalog možemo prihvatiti“. Predsjednica Konferencije s. P. Farrell na to kaže: „Pitanje je može li se biti katolik i postavljati otvorena pitanja… Ovakav stav Kongregacije za nauk vjere ne dopušta dijalog… Nas boli kako Vatikan postupa s nekim sestrama… Mi ćemo se držati svoga integriteta i od toga nećemo odustati“. Konferencija redovnica SAD predstavlja više od 60.000 časnih sestara i američko je javno mnijenje mahom uz njih.


Radi se o sukobu karizme i moći. Učiteljstvo se Crkve osjeća pokroviteljem načela prirodnog i božanskog prava koja su iznad zakona kao što je zaštita života i onda podlegne iskušenju da tu poziciju pretvori u moć te autoritarno diktira odluke ne samo u Crkvi, nego i parlamentima i vladama. Koliko god društvene vlasti uvažavale ta načela i Crkvu, brzo osjete da ti diktati nemaju veze sa životom. Pogreška je u metodi, u odnosu duhovnosti i djelovanja: nijedna se duhovnost ne smije nametati, nego se verificira iz perspektive najnemoćnijih, tj. u parlament se ulazi iz perspektive najpotrebitijih. Isus je djelovao i govorio upravo iz te perspektive slabih i obespravljenih kao što to čine i američke sestre, brojni redovnici i proroci čitava svijeta i sve povijesti.


Crkva je apostolska, to znači da učiteljstvo vodi Crkvu i da su svi članovi Crkve dužni slušati i pokoravati mu se. To bi se apostolstvo Crkve moralo ostvarivati evanđeoskom logikom, međutim kako Crkva inercijom svijeta ide od zajednice prema instituciji, učiteljstvo podliježe iskušenju moći. Osobito u vremenima krize vjere i Crkve kao danas, u Crkvi s jedne strane rastu obrambene i restauratorske snage, a s druge se strane bude snažni mehanizmi obnove religioznog života, povratka na izvore kada nastaju novi pokreti, redovi i reformatori. Taj sukob institucionalne statičnosti i obnoviteljske dinamičnosti zapravo je blagoslovljeni sukob ako se život shvati kao stalno rješenje sukoba. Nemoguć je život Crkve bez toga sukoba, samo je pitanje mudrosti menadžmenta sukoba. Najgori izlazi su poltronsko i izdajničko odricanje od svoga integriteta ili pak konfrontacija. Mudro je da obnovitelji ostaju u Crkvi i kada nisu shvaćeni, kada su nepravedno osuđeni i odbačeni. Jednostavno to je sudbina proroka i dio nasljedovanja Isusa Krista koje uključuje i svjedočenje.


Unutrašnjeg dijaloga u nas u Crkvi praktički nema. Mnogi biskupi u Hrvatskoj i BiH postaju društveni problem jer njihovi istupi više reflektiraju razne ideologije nego evanđelje, onda ne djeluju kao apostolski animatori zajednica vjere pa su najodgovorniji za suvremeno produbljenje krize vjere i Crkve. A za taj biskupski kolaps opet su odgovorni teolozi i župnici; umjesto proročke teologije u nas teologija uglavnom bježi iz života, na primjer predlaže se uvođenje „josipologije“ u studij teologije, a župnici u čijim se župama odvija sav život Crkve izgubili su svaki subjektivitet. Ukoliko netko pokuša svjetlom evanđelja kritički analizirati stanje u Crkvi, biva marginaliziran, difamiran, isključen, poltronske starlete počnu svoj udvorički ples, problem sa američkim proročkim sestrama degutantno svode na skraćene suknje, a onda obranaški napadaju medije koji to sve zapažaju i izvještavaju.


*Tekst uz dozvolu autora prenosimo iz novog broja Svjetla riječi, studeni 2012.