Kroz ovaj mjesec traje polemika između novinara Ozrena Kebe i profesora Envera Kazaza. Kronološki: Kebo je 6. marta na portalu Analiziraj.ba objavio svoj tekst BH BLOK: Koga poslušati, Envera Kazaza ili Fahrudina Radončića?, Kazaz se u tekstu Komšićev populistički sunovrat objavljenom 10. marta na portalu Prometej.ba dotakao i Kebinih pozicija, zatim Kebo odgovara tekstom Je li Avaz gdje je nekad bio, jel' se šta promijenilo? (Analiziraj.ba, 12. marta), na koji Kazaz odgovara tekstom Kebina avazovština (Prometej.ba, 13. marta). 18. marta Kebo na portalu Analiziraj.ba objavljuje tekst Tako je govorio Enver Kazaz: Jedini spas za državu je koalicija SDA-SDP, na koji Kazaz odgovara tekstom ispod (Prometej.ba, 24. marta). (Ur.)


Žao mi je Ozrena Kebe zato što pokušava držati lekcije o književnosti i njenom stilu kategorijama iz 18. stoljeća, formuliranim u malograđanskim krugovima prema kojima ona služi za učenje lijepog izražavanja i odgoj mediokriteta. Lijepa književnost i lijepi stil pojmovi su koje voli upotrebljavati ovaj simpatični novinar s namjerom da me diskreditira kao književnog znanstvenika i kritičara i pozove roditelje da ni slučajno ne upisuju bilo šta na fakultetu na kojem predajem. Bilo bi to shvatljivo da ti pojmovi nisu umrli onog časa kad je književnost raskinula s malograđanskim salonskim moralom i samostanskim modelom odgoja mladih dama. Filozofija lijepog se u međuvremenu toliko promijenila da su zasnovani modeli estetike ružnog i šokantnog, pa bi Kebu, koji je umislio da nešto zna o estetici, pod hitno trebalo poslati da se doškoluje i oslobodi stega malograđanske didaktike. Očito ga je Željko Komšić, stručnjak za estetiku baklave i drugih đakonija, naučio teoriji književnosti u istoj mjeri u kojoj mu je promašenom politikom napumpao novinarsku pamet.

Umislivši da je autoritet za bosansku malograđansku etiku, Kebo upućuje i apel za spas javnog morala od Envera Kazaza i histeriše poput ćudorednog samostanskog učitelja: „Prije nego što nastavimo, evo jedno pitanje isključivo za roditelje čije bi potomstvo upisalo nešto na Filozofskom fakultetu u Sarajevu: Da li biste dozvolili ovakvoj osobi da vam djecu podučava lijepoj književnosti?“ Jadno, jednom riječju. Fakulteti ne podučavaju lijepoj, već književnosti, i ne odgajaju – to čine osnovne i srednje škole – već obrazuju. A književnost, veleučeni Ozrene, slika čovjekov svijet u rasponu od sotonskog do anđeoskog principa, od zla do dobra, pa bi bilo fino, ako već hoćeš da budeš roditeljski savjetnik za ćudoređe i slične moralne stege, da pročitaš npr. Kamova i njegovu Psovku, može i Bodlerovu Litaniju Sotoni i cijelo Cvijeće zla, ili recimo Harmsa. Ima toga još, čitave biblioteke, a ako to vrijeđa tvoj lijepi književni ukus, preostaje boravak u filistarskim salonima i razvoj anahronog estetskog uma.

Žao mi je, kažem, Ozrena Kebe, zato što ne znam šta bi na njegove teze o lijepoj književnosti odgovorila Olja Karačić, zaboravljena spisateljica erotskih skica iz negdašnjih Dana. Zna Kebo o kakvoj se vanserijskoj erotskoj mašti radi i kakvom raskošnom stilu u opisivanju scena seksa u ratnom Sarajevu. Prava je šteta što Olja Karačić nije sabrala svoje skice u knjigu, ušla bi u povijest bosanske književnosti kao najuspješnije skriven pseudonim. Ko se skrivao iza njenih erotskih snova odgovorit će nam Ozren Kebo, jer mnogi kažu da ju je poznavao kao samog sebe, doduše, sakrivenog od javnog pogleda. Razumijem Ozrenov jad: teško je sakrivati se iza Olje i držati lekcije o ćudoređu. Kako je to moćan sudar s vlastitim dvojnikom, pardon, pseudonimom. Da se ne bi pretvorio u mentalnu eksploziju koja može razoriti urednika Analiziraj.ba,potrudit ću se da napišem esej o erotici u skicama Olje Karačić pod naslovom: Pseudonim u funkciji širenja licemjerstva u bosanskohercegovačkim medijima.

A o čemu smo ono polemizirali Kebo i ja? Iz njegovog odgovora meni može se zaključiti samo jedno: o Enveru Kazazu i njegovim stajalištima u protekloj deceniji. Ne, dakle, o promašenoj Komšićevoj politici, ni o tome da je Kebo učestvovao u propagandnoj mašineriji ovog populiste koji maše svojom ljubavlju prema baklavama i udvara se publici sklonoj orijentalnim kolačima. Kad Kebi dokažete da to jest činio, onda on kaže: nisam, Željkovog mi populizma i moga profesionalizma, i pusti mašti na volju. Nesposoban da polemizira argumentima, simpatični novinar ne može ništa drugo do širiti propagandu. Zato ga vraćam na stvar oko koje smo se sporili. Je li na portalu Analiziraj.ba objavljen tekst pod naslovom: Miloševićevski sumrak SDP-a: Kako su sarajevski gubitnici povalili tuzlanske dobitnike?Je li time na najodvratniji način dovedena u vezu Miloševićeva ratnozločinačka politika s vrlo demokratičnim unutarpartijskim odlučivanjem na sjednici Glavnog odbora SDP-a o tome hoće li ova stranka ući u koaliciju s nacionalnim strankama SDA, HDZ i SNSD? Je li Ozren Kebo optužio SDP i Našu stranku da su političke partije kompatibilne sa Radončićevim SBB-om? Je li napisao sljedeće rečenice: „Osim toga, i Naša stranka i SDP su nekako ideološki i kadrovski kompatibilni sa SBB-om. Kojović je uvijek rado viđen gost na stranicama objektivnog Avaza, a Nikšić ima neke članove za koje ni komisijski ne može utvrditi da li dolaze iz SDP-a ili SBB-a.“ Je li ponudio argumente za ove tvrdnje? Je li, nadalje, insinuirao da su neki intelektualci, među kojima i Enver Kazaz, radili posao za Radončića zato što su se protivili ulasku BH bloka u vlast s nacionalnim strankama? Je li ponudio argumente za takvu objedu? Jesu li, u konačnici, takav Kebo i njegov portal, nezavisni od političkog uticaja Željka Komšića, profesionalni i etični?

Pošto je pobjegao od odgovora na ova pitanja, neću mu ih vraćati, jer stvar je očigledna – Kebo je širio kvazipatriotsku paranoju, blatio SDP i Našu stranku, ljagao intelektualce svojim insinuacijama, a povrh svega kao urednik pustio u javnost najodvratniji mogući nadnaslov: Miloševićevski sumrak SDP-a.

A sad nekoliko kratkih odgovora simpatičnom novinaru. On me optužuje da sam bio savjetnik Sulejmana Tihića. To je neistina, jer ni u kakvom profesionalnom i poslovnom odnosu Sulejman Tihić i ja nismo bili, već drugarskom, zato što mi je taj političar bio drag zbog svojih nastojanja da sekularizira i liberalizira SDA, traga za rješenjima ustavne krize u zemlji i deviktimizira bošnjačku politiku. Zato jesmo u nekoliko navrata razgovarali o osnovama takve politike. Kebo to tumači kao poslovni odnos, insinuirajući da sam radio kao Tihićev savjetnik. Za svašta su me optuživali sarajevski novinari, za četništvo, ustaštvo, komunizam, velikosrpstvo, velikohrvatstvo, nacionalnu izdaju, ali niko nikad nije kao Kebo tvrdio da sam radio kao nečiji politički savjetnik. Nekima od tih novinara Kebo se divi, a nekima, kao gebelščićima iz Stava, postao je u polemici sa mnom otvoreni advokat. Po Kebi, isto je kad nekoga optužiš za četništvo i ustaštvo, te npr. za čeprkanje zahrđalim izviđačkim nožićem po glavama bošnjačke djece i kad se na takve svinjarije odgovori da je njihov autor mediokritet i intelektualni patuljak. Svaka čast na etici i profesionalizmu Ozrenu Kebi za ovakvu advokaturu. Divim se tom intelektualnom padu i etičkoj vratolomiji.

U više navrata analizirao sam neke od rezultata Tihićeve politike koji su zasluživali pohvale. Sjetimo se: Tihić je uspio doći do Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. godine, koji je rješavao ustavnu krizu zemlje, centralizirajući je do te mjere da je ona mogla imati jednog predsjednika, dva potpredsjednika i vladu umjesto sadašnjeg Vijeća ministara, te funkcionalne načine odlučivanja u strateškim pitanjima za zemlju. Da je taj paket usvojen, danas bi vjerovatno BiH bila članica Evropske unije. A sjetimo se također: taj paket je srušio Haris Silajdžić uz pomoć Bože Ljubića i velikog dijela tzv. nezavisnih sarajevskih medija. Pitanje za Kebu: je li magazin u kojem je tad pisao podržavao u izbornoj kampanji 2006. Silajdžića i napadao Tihića, gotovo kao izdajnika zemlje? Tihić je, nadalje, do te mjere liberalizirao i sekularizirao SDA da su članovi te partije njegovu politiku slikovito ocjenjivali: danas se i s pivom može u džamiju. Stavom da Bošnjaci moraju promijeniti prioritete svoje politike i namjesto filozofije žrtve u prvi plan staviti pitanja budućnosti, Tihić je nastojao detraumatizirati političko polje i stvoriti osnove za individualno-liberalni koncept modernog, sekularnog bošnjaštva, otvorenog za izazove budućnosti, a ne zarobljenog u autoviktimizacijske naracije. To istodobno nije značilo odricanje od pamćenja genocida i agresije na BiH, nego stvaranje političkog okvira za prevladavanje kolektivne traume. Pitanje za Kebu: jesu li mediji koji se kunu da nisu utemeljeni na avazovštini tada napadali Tihića? Jesu li ga čak optuživali da krade novac prikupljen za vlastito liječenje u ljubljanskoj bolnici od raka? Je li Tihić tada demoniziran baš kao danas SDP tobožnjim miloševićevskim sumrakom? A ne analizirati i ne podržati takvu Tihićevu politiku značilo bi izdati princip društvene odgovornosti.

Kebo me, povezujući današnju situaciju oko formiranja vlasti s onom iz 2010. godine, u svojoj propagandističkoj objedi nastoji diskreditirati, stoga što sam nakon izbora 2010. podržavao koaliciju SDA i SDP-a. Jesam, uz traženje da se u tu koaliciju uključi i tadašnji HDZ, kako ne bi u slaganju vlasti bila negirana većinska hrvatska biračka volja. Lagumdžija i Komšić su, sjetimo se, odbacili HDZ i namjesto njega u vlast uveli Lijanovićev Radom za boljitak i Đapić-Jurišićev HSP, stvorivši na toj osnovi političku krizu u Federaciji BiH, a s njom, posljedično, i onu ustavnu. Da naglasim Komšićevom današnjem propagandisti, tadašnja Tihićeva SDA bila je nešto sasvim drugo u odnosu na današnju Izetbegovićevu, baš kao što je nešto sasvim drugo današnji Nikšićev od Lagumdžijinog SDP-a. Ako to ne vidi, Kebo je slijep kod očiju, da ponovim frazem koji on napada kao vrijeđanje na fizičkoj osnovi, iako se radi o najjednostavnijoj metonimijskoj upotrebi jezika. Izetbegović je radikalizirao SDA, klerikalizirao političko polje na erdoanistički način, otvorio ponor radikalne interpretacije bošnjačkog identiteta, pa svaki ulazak u vlast sa SDA danas znači političku legitimizaciju te ideologije. To nije bio slučaj 2010. godine, jer Tihić je SDA pomjerio ulijevo od centra, baš kao što je Lagumdžija SDP pomjerio od ljevičarske ideologije u centar. Te 2010. rezultatima izbora stvorena je nada da će se jakom koalicijom moći riješiti ustavna kriza zemlje i otvoriti put u njenu evropsku budućnost, nakon što su ga zatvorili Silajdžić i Ljubić odbacivanjem Aprilskog paketa. Umjesto toga, koalicija SDA-SDP i privjesci nije pokretala proces ustavnih promjena, pa se može reći da je ona na parlamentarnoj razini vlasti bila potpuni promašaj, a da je Nikšićeva vlada bila najuspješnija federalna vlada od rata do danas. SDA je za te četiri godine razbila SDP u paramparčad. I da napomenem Kebi – baš zbog takvih strateških promašaja u početnom formiranju koalicije i promašaja na parlamentarnoj razini vlasti postao sam žestoki kritičar te koalicije. Poučen tim iskustvom, današnji SDP je odbacio ulazak u vlast sa SDA, u ideološkom smislu nezamislivo gorom strankom od one kakva je bila 2010. godine. Kako je SDA ideološki tonula, tako je SDP, nakon Lagumdžijine liderokratije i skretanja stranke udesno, ideološki preobražavao svoju politiku vraćajući se u izvjesnoj mjeri ulijevo. Istodobno, stranka je demokratizirana iznutra, oslobođena Lagumdžijinog naslijeđa i liderokratskog modela upravljanja, a nadati se da će u budućnosti postaviti osnove za potpuni povratak socijaldemokratskoj ideologiji. Podržati danas koaliciju SDA – BH blok znači samo jačati SDA i legitimirati njenu radikalnu ideologiju. Svjestan je toga i Kebo, pa i sam priznaje da on svojim stajalištima jača SDA. Zato na društvenu stvarnost, ponavljam mu opet metonimijsku formulu upotrebe jezika, gleda razrokim Izetbegović-Komšićevim pogledom.

Na koncu, Kebo mi zamjera da ne smijem kritizirati SBB i Radončića. Netačno. Sve što sam nekada pisao o toj stranci i Radončićevoj politici, baš kao i sve što sam nekada pisao o Avazu, i danas potpisujem. Ne odričem se tih stajališta. Ali, kako su se mijenjale političke okolnosti u zemlji, tako se mijenjao i SBB. Radikalizacijom i klerikalizacijom SDA, Izetbegović je otvorio prostor pragmatičnom Radončiću da liberalizira i sekularizira SBB. Da, u predizbornoj kampanji 2010. SBB je bio radikalna nacionalistička bošnjačka stranka s jakim elementima klerikalizma. Isto ono što je danas SDA. Današnji SBB se djelimice približio Tihićevoj viziji oblikovanja nacionalne bošnjačke stranke. Zato i mogu podržati ta nastojanja, a ne pisati laude Radončiću, kako me optužuje simpatični novinar. U bošnjačkom političkom duelu između Izetbegovića i Radončića, podržavam ovog drugog, ma šta o tome rekao Kebo i njegovi propagandistički krugovi. Štaviše, podržavao sam i moguću koaliciju SDP-a i SBB-a, kao protutežu Izetbegovićevoj radikalizaciji društvenog polja, ma šta o tome mislio Kebo i njegovi haveri iz tobožnjih nezavisnih medija, koji Komšiću stoje na usluzi.

Posebno mi ja žao Ozrena Kebe kad frazem piljarska logika tumači kao uvredu profesije. Tako može misliti samo zarobljenik filistarskih teza o lijepoj književnosti i lijepom stilu. Ponavljam, samo se na piljarskoj logici može zasnovati optužba da protivljenje koaliranju BH bloka sa SDA znači kompatibilnost s Radončićevim političkim interesima. A dođe mi da plačem nad tom logikom kad ona iskaze da Kebo na današnje formiranje vlasti u BiH gleda razrokim Izetbegović-Komšićevim pogledom ili da je slijep kod očiju kad ne vidi da će kontrolom srpskog i hrvatskog kluba u Domu naroda Parlamenta BiH Čović i Dodik diktirati proces donošenja zakona – tumači kao uvrede izrečene na bazi nečijih fizičkih nedostataka. E tu piljarska logika prerasta u misaoni šverc, pardon, u maštu Olje Karačić koja progovara iz urednika portala Analiziraj.ba. A na ovaj Kebin misaoni šverc mogu odgovoriti općepoznatom frazom političara koji voli baklavu kao temeljni simbol političkog identiteta: Ma, hajte molim vas.

Enver Kazaz