Formiranje Socijaldemokratskog pokreta najavljeno za 9. maj od grupe propalih političara koje predvode Ivo Komšić, Zlatko Lagumdžija i Miro Lazović dokaz je da su želja za moći i vlašću, te klijentizam i karijerizam osnovni motivi ove političke organizacije koju veliki dio javnosti s pravom ironično naziva Pokret socijaldemokratske akcije, skraćeno PSDA. Naravno, veze inicijatora za formiranje ovog pokreta sa SDA su višestruke i lako dokazive, a trenutak objelodanjivanja inicijative jasno ukazuje da je osnovni cilj pokreta razbiti BH blok i u što većoj mjeri destruirati SDP. Kad je riječ o vezama inicijatora pokreta sa Izetbegovićevom SDA, treba se vratiti nekoliko mjeseci unazad i podsjetiti na istupe Mire Lazovića, Ive Komšića i Zlatka Lagumdžije u kojima je SDP napadan zbog odbijanja da koalira sa Izetbegovićevom SDA, a onda i BH blok zato što je donio odluku da neće formirati vlast sa nacionalnim strankama. Ti oštri i kontinuirani napadi išli su čak dotle da je u tekstu Miloševićevski sumrak SDP-a: kako su sarajevski gubitnici povalili tuzlanske dobitnike Ivo Komšić, predsjednik Inicijativnog odbora Socijaldemokratskog pokreta, doveo u direktnu vezu SDP, čiji je član, s Miloševićevom ratnozločinačkom politikom. Istodobno, Komšić je u drugom tekstu objavljenom na portalu Analiziraj.ba zahtijevao od BH bloka da podrži njegovog prezimenjaka Željka i ne ostavi ga samog na dužnosti člana Predsjedništva BiH. Tako je prema njegovim stajalištima BH blok morao žrtvovati svoju ideološku platformu i političke principe za račun interesa SDA i Komšićevog populizma, kvazipatriotske naracije i propagandistički zasnovane paranoje od tobože skorog raspada države.

Podsjetimo, da bi prikrio stvarne interese ulaska u vlast sa SDA i političko legitimiranje Izetbegovićevog modela bošnjačkog nacionalizma, predsjednik DF-a je uz pomoć medijske mašine širio strah od raspada zemlje predstavljajući se kao njen zakleti branitelj i neko ko daleko bolje vidi skore budućnosne opasnosti po zemlju od svih političkih partija skupa. Komšić i njegovi propagandisti uspoređivali su sadašnje političko stanje s onim iz 1992. i manje-više otvoreno najavljivali, maltene sutrašnju, ratnu opasnost.

Na identičan način i Miro Lazović je istupao u javnosti optužujući SDP da je neodgovoran prema svetoj patriotskoj obavezi koju, prema njegovom propagandističkom mišljenju, imaju Komšić i Izetbegović. Treći član Inicijativnog odbora, Zlatko Lagumdžija, također je napadao vrh SDP-a za nedostatak državotvorne svijesti i patriotske dužnosti. Naravno, Lagumdžija nije u tim napadima bio propagandist kao Lazović i Ivo Komšić, već je u skladu sa svojom enormnom sujetom, optužio ljude iz SDP-a da su neobrazovani, da ih je on izmislio i instalirao u vrh SDP-a, te da su to mahom mediokriteti koji ne mogu pojmiti složenost bosanskohercegovačkih političkih odnosa.

Takva propagandna djelatnost maskirala je u javnosti ključni interes Bakira Izetbegovića – razbijanje BH bloka kao najbolje političke ideje u BiH od rata na ovamo i zasigurno one ideje koja bi u budućnosti neprestano pobjeđivala kriminogenu, nepotističku, klijentilističku i nacionalističku SDA. Tako su današnji inicijatori osnivanja Socijaldemokratskog pokreta, ideje koju su pokrali od već postojećeg Savjeta socijaldemokratskog pokreta, koji je i postavio osnove za formiranje BH bloka, od izbora do danas bili, u stvari, idealni instrumenti politike Bakira Izetbegovića, pravi njegovi jataci u SDP-u.

Svoju inicijativu duet Komšić-Lazović obrazlaže jeftinom tezom da je njihov cilj ujediniti SDP, DF i Građanski savez kojeg vode Emir Suljagić i Reuf Bajrović. Pri tom, u njihovim istupima nema niti jedne socijaldemokratske ideje, već je u prvom planu populistički patriotizam uz isprazne političke fraze i očiglednu manipulativnu igru. Naravno, od Lazovića i Komšića ne može se očekivati nikakva socijaldemokratska ideologija, jer je oni nisu nikad ni imali, baš kao ni njihov šef Zlatko Lagumdžija. Njih trojica su politiku uvijek prakticirali kao borbu za ličnu korist, razbijali i ranije SDP, a Lagumdžija je kao liderokrata i tehnokrata gotovo uništio ovu stranku. Na drugoj strani, Lazović i Komšić su na populističkom talasu patriotizma samo pothranjivali i legitimirali bošnjački nacionalizam, strogo pazeći da nikad ne kritikuju SDA. Kako, onda, od ovog trojca očekivati ideološku obnovu socijaldemokratije, sudar sa ovdašnjim tajkunskim modelom kapitalizma, zalaganje za radnička prava i društvo socijalne pravednosti, kad u njihovoj dosadašnjoj politici nikad toga nije bilo i kad su Komšić i Lazović već odavno postali ikebane u Izetbegovićevim rukama.

Ako je već na prvi pogled jasno da njihova manipulacija može donijeti korist samo Izetbegoviću i Željku Komšiću, pitanje je čime su Lazović, Komšić i Lagumdžija motivirani da idu na štetu vlastite političke partije. Naravno, odgovor nije teško naslutiti ako se zna karakter ovdašnje politike i sve vrste njene moći: ekonomska, finansijska, ideološka, kadrovska, te umijeće proizvodnje krize. Ali, osnovno pitanje cijele ujdurme koju su pokrenuli Lagumdžija i društvo jeste: zašto bi oni koji vode SDP pristali da na svoja pleća natovare teret izdaje socijaldemokratskih ideoloških i političkih načela, BH bloka, vizije multietničke i građanske države što ih je izveo Željko Komšić, te njegov DF i Građanski savez koalicijom sa SDA. Podsjetimo, pritisak na SDP i Našu stranku da kao BH blok koaliraju sa Izetbegovićevom strankom trajao je nekoliko mjeseci, a ove dvije stranke odbijanjem te koalicije dokazale su svoju političku moralnost, principijelnost, ideološku utemeljenost u socijaldemokratiji i socijalnom liberalizmu, te odanost viziji multietničke i građanske države. One su sačuvale BH blok kao politiku nade, a Željko Komšić je tu nadu izdao i odlučio se da napusti BH blok zbog nekoliko vlastodržačkih fotelja. Danas mu Bakir Izetbegović u svojim kalkulacijama da uvuče Radončića u vlast otvoreno pokazuje da je samo lutak u njegovim rukama i puko političko vlasništvo. Teret izdaje socijaldemokratije moraju, jasno je, nositi Komšić, DF, Građanski savez i svi oni koji su zagovarali koaliciju sa SDA. Pa, dakle, i Lagumdžija, i Lazović, i Ivo Komšić kao jataci SDA u SDP-u.

Nadalje, kako Lagumdžija i društvo misle da je moguće ujediniti partiju na vlasti, tj. DF, s onom u opoziciji, SDP-om? Takvo ujedinjenje značilo bi da SDP izda sve svoje principe, poništi odluke svih svojih organa o odbijanju koalicije sa SDA i na koncu ubije BH blok. Istodobno s tim, SDP, koji je na zadnjim izborima dobio za oko pedeset procenata veću podršku birača, zato što su oni prepoznali vrijednost njegove unutrašnje demokratizacije i novih programskih osnova, izgubio bi naklonost biračkog tijela zarad toga što bi ujedinjenjem sa izdajnicima iz DF-a i Građanskog saveza izdao osnove svoje opozicione politike, a samim tim bi se odrekao i perspektive daljnjeg sigurnog rasta. Na toj osnovi jasno je da Lagumdžija i društvo pozivaju SDP da izvrši samoubistvo na političkoj sceni, a i samoubistvo BH bloka, što znači i samoubistvo svake ozbiljne opozicione politike vladajućoj SDA. A to bi bio siguran uvod u troetničku podjelu BiH i stvaranje tri jaka etnička režima od kojih bi svaki završio u autokratskom obrascu vlasti kakav primjenjuju Dodik u Republici Srpskoj i Čović u kantonima sa hrvatskom etničkom većinom. Drugim riječima, Lagumdžija i društvo - nakon što su ubili socijaldemokratiju u SDP-u, koju je Nikšić vratio, destruirali njegov demokratski kapacitet liderokratskim načinom vođenja stranke, a taj kapacitet je Nikšić obnovio unutrašnjom demokratizacijom stranke, - danas nastoje postati grobarima SDP-a i BH bloka, kako bi otvorili put Bakiru Izetbegoviću za autokratsku vlast nad Bošnjacima.

Na drugoj strani, Lagumdžijino društvo svojim pristajanjem uz Bakira Izetbegovića i Željka Komšića izravno legitimira i bošnjački nacionalizam te bošnjakocentričnu viziju BiH, kojom se u osnovi poništava ona multietnička. Lagumdžija viziju multietničke BiH za vrijeme svoje duge liderokratske vladavine u SDP-u nikad nije razvio, a kamoli operacionalizirao. Ivo Komšić i Miro Lazović čitavu svoju političku karijeru ostvarili su kao ikebane, u ratu u rukama Alije Izetbegovića, a u miru u rukama njegovog sina. I ako bi im se za politiku u ratu i mogla odati neka priznanja iz perspektive onih koji zastupaju jaka patriotska stajališta u politici, s napomenom da je patriotizam u pravilu u različitim vrstama saveza s nacionalizmom, za njihovu politiku u miru može se reći da je bila u osnovi karijeristička i klijentistička. Pothranjivana ratnim zaslugama, ta je politika u bošnjačkom emocionalističkom patriotizmu stvorila modelsku sliku idealnog etničkog drugog koji stoji na braniku odbrane BiH. U političkoj praksi, pak, ona je napuštala viziju multietničke BiH u onoj mjeri u kojoj se dodvoravala SDA-u. Zato ovaj duet i jest pjevao po notama iz Izetbegovićevog kabineta, nikad ne kritikujući njegovu politiku.

Stoga za SDP nije dilema prihvatiti ili ne poziv za ujedinjenje sa DF-om, jer je tim ujedinjenjem Željko Komšić u zadnje dvije godine samo manipulirao, lažno se predstavljajući u javnosti kao njegov zagovarač, a u praksi sve je radio da do ujedinjenja nikad ne dođe, već šta učiniti sa onima koji nastoje SDP destruirati iznutra i prisiliti ga da se ujedinjenjem sa DF-om proda Izetbegovićevoj SDA. Podsjetimo, Komšić je deklarativno tražio ujedinjenje sa SDP-om, a u medijima stalno optuživao njegov vrh za tobožnji kriminal. Isto tako, Komšić je bez konsultacija sa SDP-om najavio kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, tražeći od SDP-a da za istu poziciju nikog ne kandidira. A onda je, kao biber po pilavu, u maju prošle godine, kad političke partije formiraju kandidatske liste i vrše uveliko programske pripreme za izbore, Komšić predložio ujedinjenje sa SDP-om znajući da je ono neostvarivo u takvom vremenskom tjesnacu. Nakon svega, Komšić je ušao u BH blok i napustio ga napadajući Nikšića, Kojovića i njihove stranke za izdaju zemlje. Kako, dakle, vjerovati Komšiću, kojemu je stvarni praktični cilj uništenje BH bloka i savez sa Bakirom Izetbegovićem? Također, kako SDP može vjerovati Lazoviću, Lagumdžiji i Ivi Komšiću koji optužuju svoju stranku za nedostatak državotvorne odgovornosti? A kao vrhunac licemjerstva njihove ujdurme vrijedi navesti jedan primjer: Miro Lazović se zalaže za ujedinjenje socijaldemokratskih partija, a u Općinskom vijeću Centar Sarajevo glasa po nalogu SDA da se uništi park Hastahana, jedna od rijetkih javnih površina, izgradnjom zgrade Narodne banke BiH. Mogao bi se navesti čitav niz ovakvih praktičnih dokaza da su Ivo Komšić i Miro Lazović jataci SDA u redovima SDP-a, a Lagumdžija njihov idejni vođa. Zato formiraju Socijaldemokratski pokret kao sredstvo borbe SDA protiv SDP-a i BH bloka. On će, naravno, uz medijsku mašinu proizvoditi buku i bijes u javnosti, ali time neće uništiti najbolju političku ideju od rata naovamo u BiH – BH blok. Naprotiv, samo će ga jačati, jer se odmah na početku Lazovićeva, Lagmudžijina i organizacija Ive Komšića pokazala kao obična manipulacija. Naime, nju je od trideset članova Inicijativnog odbora odbacilo već njih sedam (Dževad Bečirević, Nuko Grebović, Ernest Imamović, Igor Kamočaji, Lidija Korać, Senka Nožica i Alen Tucaković) saopštivši da su njihova imena u tom odboru zloupotrijebljena. Sama činjenica da sedmoro ljudi tvrdi da je njihovim imenima manipulirano, pokazuje da su predlagači i vođe inicijative obični politički spletkaroši i grobari socijaldemokratije.

Autor: Enver Kazaz

Prometej.ba