Razmišljajući o hajci na Franju Šarčevića, napreskok sam prolazio kroz vlastitu mentalnu biblioteku: Počeo sam od, iz konteksta izvučenog, ali time ništa manje istinitog citata „Patriotizam je zadnje utočište hulja“ Samjuela Džonsona, stigao do „Nacionalizam je, pre svega, paranoja“ savršeno preciznog Danila Kiša, nakon čega su slijedile Izmišljanje tradicija Erika Hobsbauma i Nacija: zamišljena zajednica Benedikta Andersona. Nakon tih, lutao sam po vlastitim sjećanjima na različite eseje Kazaza, Lovrenovića, Haverića, Bojića i mnogih drugih. Sva pamet svijeta nije mi se činila od ikakve pomoći. Jednostavno, postalo mi je jasno da one koji vode hajku ne zanima istina, već manipulacija emocijama i nerijetko traumama onih koji čitaju, a koja bi nužno trebala završiti na svom logičnom cilju: bijesu i mržnji. To što je tekst Drage Bojića pod naslovom Bizarna mostarska večer, u kojem je Šarčević kao urednik izvukao uvodni citat “Mostarska promocija pokazuje da presuđeni ratni zločinac Valentin Ćorić ima brojne obožavatelje u hrvatskom narodu. Zbog toga bi, a ne zbog Ćorićeve tobože teške sudbine, Hrvati trebali „plakati i ridati“ – nad sobom“ još uvijek stajao na aktuelnoj stranici Prometeja je postalo irelavantno. Štaviše, čini se da je Šarčevićevo odbijanje pozicije hrvatskog nacionalizma ono što ponajviše smeta dirigentima hajke.

Prigodan citat mi se nije ponudio u sociološkim studijama, već u Andrićevoj Priči o vezirovom slonu: Takva je njihova mržnja! A kad se mržnja čaršije veže za jedan predmet, ona ga ne napušta nego se sve više tu usredsreduje i hvata, izmeni mu s vremenom oblik i značenje, preraste ga potpuno i postane sama sebi svrhom. Tada predmet postaje sporedan, ostane samo ime od njega, a mržnja se kristališe, raste sama iz sebe, po svojim zakonima i potrebama, i postaje moćna, domišljata i zanosna, kao neka naopaka ljubav; u svemu nalazi nove hrane i podstreka, sama stvara povode za još veću mržnju. I koga čaršija jednom zamrzi, duboko i ogorčeno, taj mora da padne, pre ili posle, pod nevidljivim a upornim i podmuklim teretom te mržnje, tome nema spasa, osim da on uništi čaršiju do temelja i čaršijske ljude u semenu. Ta njihova mržnja je slepa i gluha, samo nije nema.

Šta je tačno Šarčević izjavio što je bilo vrijedno bijesa? Primijetio je da gradonačelnica Benjamina Karić zloupotrijebila sliku sa maloljetnikom. Podsjećanja radi, Benjamina Karić izbjegla je staviti ime Mušana Topalovića Cace ili 10. brdske brigade Armije RBiH na spomen-ploču na Kazanima. Ista je okrivila za prijeteće poruke na vratima jedne katoličke porodice u Sarajevu predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića. Ista je odbila promijeniti ploču na sarajevskoj Vijećnici na kojoj i danas stoji natpis koji cijeli jedan narod proglašava (srpskim) zločincima, a ne npr. Vojsku Republike Srpske, iako joj nije teško shvatiti ovu razliku kada joj je to potrebno (Karić je odgovorila na takve tvrdnje ističući kako je hiljade sarajevskih Srba ubila Vojska RS-a jer su branili svoj grad.)

Slučaj Šarčević simptomatičan je po još nečemu. I Benjamina i on, kao i autor ovog teksta djeca su postdejtonske BiH. Kako u biološki suton odlazi ratna generacija sačinjena od veterana, civilnih žrtava rata, izbjeglica, ratnih profitera, ratnih zločinaca, trezoraša tako se formira nova koja nije iskustveno vezana za rat, već za postapokaliptično poraće koje su naslijedili. Jedni smatraju kolektivnom i univerzalnom vrijednošću kritičko preispitivanje „istina“ svih zaraćenih strana, drugi žele od rata napraviti sveto mjesto preko kojeg se ispituje podobnost i kažnjavaju oni koji sumnjom traže istinu.

Jasno je i ko učestvuje u kanonizaciji svetaca. Umjesto sjećanja na ubijene, Udruženje Bosnae-Zelene Beretke svake godine 26. oktobra odaju počast zločincu Mušanu Topaloviću, a rad ovog udruženja izdašno se finansira budžetskim novcem. Ovim se lako dokazuje da nije riječ o opasnosti od historijske relativizacije već upravo o borbi protiv nje. Zato, slika gradonačelnice sa maloljetnim djetetom u uniformi Armije BiH jeste simbol jednog beznadežno bolesnog društva kojem, bojim se, ni dragi bog više ne može pomoći.

Kenan Muminagić, Prometej.ba