Na današnji dan prije 70 godina pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Poglavnika dra Ante Pavelića, proglasio je uspostavu Nezavisne Države Hrvatske na svim hrvatskim povijesnim i etničkim prostorima. Taj nadnevak je za hrvatski narod jedan od najsretnijih i najslavijih dana u njegovoj novijoj povijesti.

(Fra Andrija Nikić, klerik)

Klerikalizam predstavlja upliv religijskih autoriteta, sveštenih lica ili teologa u gotovo sve aspekte javnog ili političkog života, te njihovu nasilnu kontrolu nad svim aspektima života pojedinca, od slobode savjesti i mišljenja, pa do biranja bračnog druga, reprodukcije i odgoja djece. Klerikalizam u Bosni i Hercegovini čak i za ateiste ostaje neizbježnim aspektom nacionalno-narodnosnog identiteta, budući da su klerici primarni re-produktori nacionalnih ideologija, da u njihovom kreiranju i održavanju imaju apsolutan monopol. Klerik bosanskohercegovačkog čovjeka „rezerviše“ po samome rođenju, klerikalna „nauka“, ma koliko zabašurena u raznolike konstruisane „tradicije“ predstavlja zastave oko kojih se većina saplemenika ima okupljati; klerikalna filozofija ga predodređuje u svakom njegovom aktu, od WC-a do politike.

Vjerovao ili ne u klerikalnu nauku, makar je posve odbacivao i na nju pljuvao, stanovnik Bosne i Hercegovine, zbog društvene povlašćenosti i ekonomske moći klerika, ostaje njihov bespoštedni rob, bilo kao zaluđenik ispranog mozga, ili psihički izmrcvarena žrtva.

Bosanskohercegovački klerik, pri tome, ni jednu od svojih usluga ne ostavlja nenaplaćenom. Sopstveno sluđivanje masa će uvijek platiti redovito i u gotovu. Pri tome je i klerik sa dna kleričke ljestvice, a koji raspolaže udobnim stanom i pristojnim voznim parkom, svoj svetački status obezbijedio dijeleći milostinju od svoga viška. Dok se gosti po raznim banketima i konferencijama međukleričkih vijeća, dok oko vlasništva nad apartmanima, zgradama i dvorcima stvara nacionalno pitanje, njegova mu je pastva s dna društvene ljestvice zahvalna jer ju je u javnoj kuhinji počastio konzervom. A ne grize se svetačka ruka koja te hrani. Ne psuje se hrana koja te drži dovoljno živim da bi se molio klerikovom božanstvu i održavao firmu za proizvodnju kleričke kulture u pogonu.

Klerika na životu održava glupost koju proizvodi propovijedajući slijepu vjeru u nešto što niko nikada nije vidio. Klerikova firma proizvodi „ništa“ od „nema ničega“. Sirovina neiscrpna, tražnja garantovano obezbijeđena u državnom aparatu, a profit izjednačiv sa uspješnim „rješenjem“ nacionalnog pitanja. Kada klerik odgovori da dokazi o nepostojanju „nema ničega“ također ne postoje, onda je samo potrebno utvrditi ko izvlači krajnju finansijsku korist iz slijepoga vjerovanja u „nema ničega“ kako bi svaka rasprava postala besmislena.


Klerik je u Bosni i Hercegovini postao mjera svega. Bez kleričkog blagoslova i kleričke simbolike nema uspješne političke kampanje. O svakom pitanju u BiH, klerik mora javno iznijeti svoje mišljenje, svoje zapažanje, svoj sud, svoju uputu, svoje besplodno moraliziranje. Klerika se konsultuje o svemu, svi pomno prate njegove izjave i o njima kasnije na dugo i na široko diskutuju. Mediji i ostatak javnog prostora puni su klerika.

Štoviše, svaka politička opcija, svaki medij ponegdje „iskamči“ svoga klerika, kako bi svojoj stranačkoj/uređivačkoj politici dali klerikalnu dimenziju i potvrdu, kako bi se biračima/čitaocima ponudilo ponešto od kleričkog kvasca. Svi klerici, pa čak i onda kada se međusobno na krv i nož napadaju, ekskomuniciraju i proglašavaju nacionalnim izdajnicima/radikalima/šovinistima i dalje djeluju u okvirima iste firme i igraju po njenim pravilima. Svi u Bosni i Hercegovini imaju svoga omiljenog klerika: od rigidnih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih šovena, pa do socijaldemokrata i liberala. Dok je za nacionalističke šovene većinska grupa klerika zapravo osnovni proizvođač identiteta, dotle ekonomski desničari poručuju da i oni klerike za trku imaju.

Klerik bilo koje od navedenih opcija je u Bosni i Hercegovini životinja zaštićenija od meksičke hodajuće ribice. Iako je jasno da je antišovinistička i antifašistička grupacija klerika progresivnija, a time i napredna, to nam govori samo o naprednom razmišljanju određenih ljudi u okviru klera, ali ne o naprednosti i opravdanosti koncepta klera i klerikalizma samih po sebi. Klerikalizam se ne može reformisati, jer sam po sebi kočnica bilo kakvim reformama. Iluzorno je, prema tome, očekivati da će neka vrsta naprednog klera dokinuti nacionalni ekskluzivizam u BiH, kada klerikalizam sav svoj potencijal gradi na upravo tom svome izvornom ideološkom proizvodu. Drugim riječima kako preživjeti bez reproduciranja suštinski „samo oko sebe okupljačke“ ideologije?


Klerikalizam u BiH, dakle nikada neće prestati biti izvorom šovinizma. Vjerska aristokratija, koja nastanjuje vile, dvore i rezidencije, nastaviće sa kreiranjem polu-zombija, kojima će na rukoljub nuditi svoje, poput debrecinera, debele prste. I dalje će braniti „krv“, „tradiciju“, „vjeru“, „svetu zemlju“ i sve druge svoje izmišljotine koje su pripisali narodima BiH i proglasili ih neprolaznim nacionalnim težnjama. Antišovenske snage u kleru će, uprkos svojim dobrim namjerama, u postojećem poretku, i protiv svoje volje, ostati samo paravanom i maglom iza koje se krije istinska izrabljivačka, prevarantska i pokvarena priroda klerikalizma, odnosno klero-nacionalizma.

Oslobođen od šovinizma, kler bi se, u novom i racionalnom društvenom, eventualno mogao transformisati u grupe građana s neprikosnovenim pravom vjere u onostrano. Iz toga, međutim, ne bi trebale proizlaziti nikakve posebne društvene privilegije, baš kao što ne proizlaze iz drugih zanimacija, hobija i vjerovanja. Za sada je, međutim, jasno kako stvar stoje.

Klerikalizam, odnosno kleronacionalizam potvrđuje psihoanalitički stav da religija nudi nadomjestak zadovoljenja i oslobođenja i to samo u mašti, umjesto zbiljskog zadovoljena i oslobođenja.

„Oslobađajući“ narode BiH ovoga svijeta, klerikalizam te narode zapravo „oslobađa“ svoga stvarnoga interesa: jedne od drugih.

Radiosarajevo.ba