Posljednjeg januarskog vikenda u fokusu javnosti je bilo jedino bosanskohercegovačko primorsko mjesto. U pitanju nisu bili cijene apartmana i hrane u Neumu, već još jedni historijski pregovori o sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine, preciznije o političkom odnosu stranaka koje predstavljaju Bošnjake i Hrvate u Federaciji Bosne i Hercegovine. Epilog je očekivan, unatoč senzacionalističkim naslovima sarajevskih mainstream medija poput „Neumski pregovori se nastavljaju duboko u noć: Hotelski zidovi kriju svu težinu neslaganja“. Pregovori su izrodili veliko ništa u smislu rješavanja blokiranih političkih procesa i odleđivanja socijalnih procesa. Na sve to se odlično osvrnuo Drago Bojić u svom tekstu „Izborni zaklon“ . Naročito je važan Bojićev uvid u posljedice nepostignutog dogovora u socijalnom i političkom smislu, uvid ispunjen senzibilitetom razumijevanja pocijepanog društva kakvo je bosanskohercegovačko, kada kaže: „Bošnjački političari su zadovoljni što su propali pregovori, iako time još više izručuju hrvatski narod Čoviću, pojačavaju iseljavanje Hrvata iz Bosne, osnažuju politiku Milorada Dodika i politički se odriču velikog dijela države – Republike Srpske i zapadne Hercegovine, na koje ne mogu ni politički niti na bilo koji drugi način utjecati. Da su Hrvati brojčano nadmoćni nad Bošnjacima, jasno je da bi bošnjački političari i Bošnjaci tražili isto ono što danas traže Hrvati, svoga člana Predsjedništva i institucionalnu zaštitu kolektivnih prava u Domu naroda. I to bi bilo posve opravdano, jer bi i njima Hrvati, da su brojniji, pokušali nametnuti svoju političku volju. Kao što je opravdan i zahtjev da se ograniče ovlasti Doma naroda kako bi se otklonila mogućnost konstantnog pozivanja na vitalne nacionalne interese i blokiranja državnih institucija.“

Zbog onoga što je Bojić napisao, smatram da je suvišno vršiti dodatne uvide u političke posljedice dogovora koji je opet izostao i kakve će to efekte imati na društvo. Koristim ovaj tekst da istaknem nešto što se formiralo na margini, a to je profilisanje relativno novog političkog promišljanja u bošnjačkom političkom korpusu, promišljanja koje nije ni do apsolutnosti zaglavljeno u autoviktimizacijskom narativu i pretenziji za apsolutnom dominacijom vlastitog identiteta na području čitave Bosne i Hercegovine sa jedne strane, i neiscrpnog insistiranja na univerzalnosti vlastitih razmišljanja sa druge strane. Ono je formirano na novoj bosanskohercegovačkoj realnosti podijeljenog društva, a to je razmišljanje koje je predstavljao Elmedin Dino Konaković, predsjednik stranke Narod i Pravda.

Dino Konaković je bivši premijer Kantona Sarajevo, veliki pobunjenik unutar SDA i osoba koja je sa svojim političkim projektom, u saradnji sa Našom strankom (NS) i Socijaldemokratskom partijom (SDP), uspio totalno skinuti SDA sa vlasti u Sarajevu, što je bio povijesni trenutak unutar bh. političke scene. Istovremeno, Dino Konaković je politička ličnost kojoj izgledno nedostaje osnovno teorijsko znanje o politici i političkoj filozofiji te razumijevanje idejnog aspekta politike, što se savršeno oslikava u ideološkoj ambivalentnosti njegove stranke, koja svakodnevno klizi od klerikalne islamske desnice do umjereno konzervativnog desnog centra. Dino Konaković definitivno nije najbolji izbor za razvoj društva u Sarajevu, a ni u Bosni i Hercegovini; međutim, on je vrlo vješt i sposoban u političkoj praksi, što pokazuju i rezultati koje je stvorio do sada sa svojim partijskim kolegama.

Svoju praktičnu političku vještinu je demonstrirao i nakon neumskih pregovora. Prvobitno izgledajući kao najmanje relevantan faktor u toj čitavoj priči, on dobiva indirektne pohvale od Dragana Čovića da je nova krv koja je uspjela produžiti razgovore, nakon toga se medijski eksponira kao važan učesnik procesa i na vrhuncu svog malog pohoda gostuje na HRT-u profilišući se kao relevantan politički faktor u Bosni i Hercegovini.

Konaković je pored političke prakse pokazao i novu političku sposobnost, on je uspio namjerno ili nenamjerno otvoriti novi politički pravac razmišljanja o konstituisanju bosanskohercegovačkog društva, kojeg pomalo nevješto i zbunjujuće opisuje kao mirenje građanskog i etničkog, što na prvu izgleda kao isprazna floskula. Međutim, iza ove floskule se krije jedan vrlo interesantan model širenja bh. konsocijacije, i pored postojeća tri etnička učesnika uključivanje i četvrtog učesnika u nju.

Konsocijacijsku demokratiju kao model uređenja države u savremenu politologiju uvodi Arend Lijphart preuzimajući ga od Johanesa Altuzijusa kao model za rješavanje funkcionisanja vlasti u pluralnim i podijeljenim društvima, zasnivajući ga na setu preporuka i principa, poput: proporcionalnog sudjelovanja svih dijelova podijeljenog društva, organizovanja vlasti na principu velike koalicije, autonomije subjekata.[1] Istovremeno, ovaj model se zasniva na prepoznavanju ključnih faktora podijeljenosti društva. Bosanskohercegovačka konsocijacija je zasnovana na etnonacionalnom principu kao ključnom faktoru podjela u BiH, i takva je podijeljena na tri dijela, uslijed čega imamo kompleksne procese u formiranju vlasti u kojima su pobjedničke stranke unutar pojedinog naroda primorane da formiraju vlast jedne sa drugima. Takav model smanjuje mogućnost strankama koje imaju pretenziju da djeluju na osnovu političke ideologije, a ne na osnovu etnonacionalnog markera, da ostvare relevantne rezultate na prostoru čitave teritorije BiH.

Ono što Konaković u svom modelu prepoznaje je četvrti faktor koji dodatno uzrokuje podjelu društva, a koji nije etnonacionalni, već se radi o neetničkoj skupini individua koja se unutar svog građanskog identiteta i svih individualnih različitosti formira kao savremena i autonomna politička nacija. Radi se o skupini koju Ustav Bosne i Hercegovine prepoznaje kao Ostali, a njihova glasačka orijentacija, uvjetno rečeno, teži prema građanskim političkim strankama ili onima koje se tako načelno deklariraju. Konaković predlaže širenje bosanskohercegovačke konsocijacije i integriranje četvrtog faktora u ustavni model, kroz osiguravanje još jednog (četvrtog) člana Predsjedništva i izjednačavanja ovlasti Ostalih u Domu naroda sa tri konstitutivna naroda. Kada sam prvi put čuo za ovaj model smatrao sam ga nerelevantnim i gubitničkim, ali kako vrijeme prolazi i procesi se odvijaju isplivava njegova relevantnost i mogućnost. Suštinski, veoma bi bilo zanimljivo vidjeti proces izbora četvrtog člana Predsjedništva sa prostora čitave Bosne i Hercegovine kao jedne izborne jedinice, unutar kojeg bi za Vojina Mijatovića mogli glasati iz Sarajeva, a Predrag Kojović bi se mogao kandidovati za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Otvorio bi se proces stvaranja jedinstvenog političkog tijela u Bosni i Hercegovini kojeg nismo imali od referenduma 1992. godine. Uveo bi se građanski element u raspodjelu vlasti i moći. Iza toga se zapravo krije to„mirenje građanskog i etničkog“, iako se ne radi o mirenju, već o integriranju građanskog u dosadašnju raspodjelu moći između etniciteta.

Istovremeno bi se ukinula praksa preglasavanja prilikom izbora člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda i biranje Željka Komšića. Svima je već očito da preglasavanje dovodi do jačanja antagonizma između naroda i građana, umanjivanja mogućnosti djelovanja građanski orijentisanih političkih stranaka na području čitave Bosne i Hercegovine i homogeniziranja etnonacionalizma unutar sva tri naroda. U konačnici i do intoksikacije univerzalnih liberalnih ideja od strane bošnjačkog nacionalizma, što direktno legitimira radikalne stavove hrvatskog i srpskog nacionalizma.

Priča o konsocijaciji nije nova i pojavljivala se kao aktuelna u akademskim krugovima početkom XXI. stoljeća. Jedan od rijetkih koji otvoreno zagovara konsocijaciju je Ugo Vlaisavljević, a o njoj je i rekao: "Meni se čini uopće smiješnim treba li prihvatiti konsocijaciju ili ne. Nije pitanje hoćemo li ili nećemo, već je pitanje kakvu ćemo. Drugog izbora nema" (U. Vlaisavljević, 2006:27, Okrugli stol II). Vlaisavljević smatra da se mora podijeliti moć u državi, kako ne bi došlo do dijeljenja države.

Sa druge strane, Asim Mujkić u svom djelu „“Ostali“ – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske transformacije?“[2] upravo diskutuje pitanje pozicioniranja ostalih unutar bosanskohercegovačkog ustavnog formiranja. Međutim on u svom zaključivanju odbacuje model integrisanja četvrtog elementa u bh. konsocijaciju odbijajući ga izjednačiti sa etnonacionalnim modelom razmišljanja kojeg naziva „diktatura etniciteta“ i kroz referiranje na Weberovu tipologiju klasa gradi dijalektički odnos između Ostalih i etnonacionaliteta, kao dvije klase, one koja je potlačena (građani/ostali) i one tlačiteljske (diktatura etniciteta). Time odbacuje model konsocijacije, već zagovara revolucionarnu pobjedu građana nad etnicitetima i uspostavljanje građanskog modela države, što je pozicija na kojoj stoje stranke poput Naše stranke i SDP-a.

Mujkić problematizira i mogućnost daljeg teritorijalnog rasklapanja Bosne i Hercegovine sa ojačavanjem konsocijacije, i uopšte demokratski kapacitet konsocijacijskog modela, pa kaže da će isti zbog svog insistiranja na podjeli vlasti ohrabrivati etničko glasanje i odlučivanje, što je već utvrđena činjenica.

Sa treće strane, Šaćir Filandra također „ističe kako je konsocijacija nedemokratski model, tj. da je to model koji funkcionira u kriznim situacijama i to kao prijelazno rješenje. On smatra da izdvajanje etnokulturalnih zajednica kao uvjeta za konsocijativni model nije demokratsko, jer je to izdvajanje nastalo kao rezultat rata. Filandra, također, kritikuje i liberalni model za koga smatra da nije primjenjiv. Glavna mana tog modela je nepriznavanje kolektiviteta i njegovih prava. Filandra vjeruje da "se treba tražiti srednje rješenje, kroz kombinaciju elemenata oba modela" (Š. Filandra, 2006:73, Dani-28.07.2006.), modela konsocijacije koja se zalaže za etnokulturalnu pravdu i liberalnog modela koji priznaje pravo građanina.“[3]

Vidimo da je model kojeg je predložio Dino Konaković na pravcu onoga što govori i Šaćir Filandra, odnosno, uočila se potreba iz političke stvarnosti da podjela moći na tri etnonacionane skupine u bosanskohercegovačkoj konsocijaciji nije dovoljna, i da je tu potrebno integrirati i četvrtu neetničku političku skupinu koja de facto egzistira u Bosni i Hercegovini.

Za sada u javnosti sa sigurnosti znamo o dva prijedloga ustavno/izbornog uređenja Bosne i Hercegovine. To je prijedlog Naše stranke koji zagovara jednog predsjednika sa još manjim ovlastima, četiri funkcije koje bi popunjavali predstavnici tri etničke skupine i ostalih, jednodomni parlament u kojem bi se izgradili mehanizmi kolektivne zaštite. Drugi je prijedlog Naroda i Pravde o četvrtom članu Predsjedništva i četvrtom klubu u Domu naroda.

Relevantnost modelu Naroda i Pravde daje postojanje i zastupljenost građanskih stranaka poput Naše stranke i SDP-a, koje sa svojih 150.000 glasova u Federaciji Bosne i Hercegovine u suštini predstavljaju taj četvrti politički element. Bez njihovog insistiranja na liberalnim ustavnim modelima kao bosanskohercegovačkom idealu, prijedlog Naroda i Pravde ne bi imao smisao i utvrđenje. Zbog toga je važno da su te stranke za pregovaračkim stolovima i da otvoreno „etničkim diktaturama“ i „međunarodnim medijatorima“ iznose politički stav svojih glasača, one četvrte neetničke bosanskohercegovačke političke skupine i traže svoju zastupljenost u raspodjeli moći.

Sigurno je da naše društvo trenutno nije spremno mirnim putem da odbaci silne etnonacionalne markere i pređe preko noći u građansko uređenje države, odnosno da se napokon zbaci „diktatura etniciteta“, već se mora razmišljati o prijelaznim i dorađenim modelima konsocijacije kako bi prava svih bila ostvarena, a sudioništvo u raspodjeli moći zadovoljeno – modelima putem kojih bi se otvarali novi pravci stvaranja jedinstvenog bosanskohercegovačkog političkog tijela kao početne tačke u razbijanju „diktature etniciteta“ i širenju procesa ka građanskom uređenju Bosne i Hercegovine. Konsocijacija između tri etničke skupine i građana, kao četvrte neetničke političke skupine u BiH, bi mogla biti solidan korak naprijed u smanjivanju tenzije unutar Bosne i Hercegovine i transformaciji političkog diskursa iz narativa etničke ugroženosti u narativ praktičnih životnih potreba kakav se gradi u Sarajevu zadnjih godina.

Na kraju, smatram da je pojavljivanje koncepta iza kojeg stoji Dino Konaković zanimljivo i važno, naročito za Bošnjake i njihovo političko predstavljanje. Temelj je koji daje prostor za širenje razgovora, jačanje povjerenja unutar Bosne i Hercegovine i nadu da se bošnjački i hrvatski predstavnici mogu sporazumjeti. Prije svega prihvatajući političku naciju građana, naciju Bosanaca i Hercegovaca koja neosporno postoji u Bosni i Hercegovini i želi da se politički artikuliše, a što nije moguće ako njihovi predstavnici nisu za pregovaračkim stolovima i ako nije politički priznata od strane etničkih skupina. Ovo je svakako tek početak, ali je friška politička stranica, friškog Dine Konakovića.

Faris Šehović, Prometej.ba

[1] Bauk konsocijacije ili. – Esad Delibašić, Zeničke sveske, (http://www.zesveske.ba/05_07/0507_3_4.htm)

[2] “Ostali” – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske transformacije? – Mujkić Asim, MJESTO I ULOGA “OSTALIH” U USTAVU BOSNE I HERCEGOVINE I BUDUĆIM USTAVNIM RJEŠENJIMA ZA

BOSNU I HERCEGOVINU, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2010.

[3] Bauk konsocijacije ili. – Esad Delibašić, Zeničke sveske, (http://www.zesveske.ba/05_07/0507_3_4.htm)