Napustite svaku nadu, vi koji ste krenuli čitati ovaj tekst. Ovi su reci oslobođeni usiljenog optimizma, patetične vedrine duha, tiranije pozitive i bljutavih motivacijskih izreka. Dobrodošli u kraljevstvo negativnosti, siguran prostor za sve one koji više nemaju dovoljno ni energije ni života za prenemaganja i opresivni optimizam. Duboko udahnite. Dopustite pesimizmu da struji kroz vas. Taaako je. Povežite se s isfrustriranim goblinom kojeg godinama skrivate u najsjenovitijim zakutcima svoje unutrašnjosti. Pustite ga na svjetlo. Prigrlite napokon, bez ispričavanja i grižnje savjesti, cinizam, nihilizam i spektakularnu toksičnost svake vrste. Ponavljajte za mnom: “Čaša je slomljena.”

Kraj je blizu.

U Zagorju kažemo “se je prešlo k vragu”. Izraz je to kojem nedostaje težine - još je moja baka to govorila, a vrlo vjerojatno i baka njene bake. Kada su vremena u kojima živimo burna, uvijek se čini kao da zaista jest sve otišlo k vragu, često nepovratno. No, je li ovo (pokazuje rukom neodređeno oko sebe), napokon - to? Godina 2023. samo što nije skončala i mnogima, vjerujem, neće nedostajati. Većina nas je istraumatizirana obavezama i preživljavanjem, kapitalizmom, neograničenim pristupom informacijama, tehnologijom općenito, čekanjem u redovima, cijenom čvaraka i maslinovog ulja, ratovima, svakodnevnim nasiljem, boleštinama i raznovrsnim drugim pošastima. Dani su nam puni polomljenih tijela i duha, suza, bijesa i ovog prokletog ljeta koje nam se zubima drži za grkljane, pakosnog sunca koje nikako da se vrati u pakao iz kojeg je došlo.

Odrasli život u 21. stoljeću nije toliko guranje stijene uzbrdo, koliko prikolica puna ječma. Zamislite sljedeće: stojite u prikolici opremljeni dječjom kanticom za pijesak, netko ili nešto sipa ječam u prikolicu, vi ga bez prestanka grabite i izbacujete van, no on i dalje bjesomučno pristiže, u količinama i brzinom koje vam ne dopuštaju da prikolicu ikada ispraznite, ona se uporno puni ječmom koji vam je sad do koljena, sad do struka, sad do... Pritom, za sve vas koji niste sa sela: ječam svrbi.

Ljudi s ovih prostora navikli su na gotovo sve - i smrt i siromaštvo, i što je, kada sagledamo širu sliku, kada pomislimo na stalnost i nepromjenjivost ljudskog postojanja na Zemlji - još jedna recesija, još jedna pandemija, još jedan rat? “Nigdar ni bilo da ni nekak bilo,” zar ne, da se vratimo još malo Zagorcima (ajde, i Krleži). Mnogi od nas su još uvijek pomalo kao Mujo u onom starom vicu, u slučaju apokalipse pakiramo kofere i put Njemačke. Osim onog mučnog osjećaja koji škaklja negdje na međi svijesti i podsvijesti da je nešto ovaj put drugačije. Kamo mislite pobjeći i gdje se sakriti ako nigdje ne bude sigurno?

Prije petnaestak godina još sam se mogla rugati američkim prepperima koji se spremaju za kraj svijeta kakvog poznajemo, bilo ih je tako lako nazivati paranoicima i luđacima. U međuvremenu sam rodila, pogledala dovoljno postapokalipičnih filmova, snijeg nije pao za Božić cijelo desetljeće, Noć vještica dočekala sam u kratkim rukavima, a rat se vratio na moj kontinent i u njemu umiru djeca koja zastrašujuće nalikuju mome djetetu.

I što sada, kada povrh nasilja i neimaštine imamo i okoliš koji postaje sve negostoljubiviji, koji će u najboljem slučaju biti iznimno neugodan za život, a u najgorem već izaziva dodatne migracije, nedostatak resursa i još više nasilja? Možda je to najjednostavnije sročio britanski pisac Matthew Todd govoreći o klimatskoj krizi i koliko je frustrirajuće biti svjestan opasnosti koja nam prijeti, dok svi oko tebe ili nemaju pojma što se događa ili ih nije briga: “To je kao da ste suputnik u autu čiji je vozač pod utjecajem alkohola”. Taj nedostatak kontrole je ono najgore - životi ljudi koje volim su u opasnosti i nema te papirnate slamke i odricanja od šljokica koji će ih spasiti.

Ljetos sam pričala s ocem o dramatičnim promjenama svijeta oko nas, a on je izrazio zabrinutost jer vjeruje da moja braća i ja nemamo dovoljno vještina za preživljavanje. Vjerojatno je u pravu. Pitanje, je naravno, što će točno trebati preživjeti? Kvizove o tome kolike su mi šanse preživjeti zombi apokalipsu ne rješavam, nejasno mi je zašto bi to ikome bio cilj. (Ako volite ovu tematiku, obavezno pogledajte “Posljednji od nas”. Pripremite se samo da više nikad nećete pogledati šampinjon na isti način.) No, što je sa svim ostalim sumornim opcijama? Kako će svijet izgledati za tridesetak godina? Hoće li naša djeca živjeti u manje uzbudljivoj inačici Pobješnjelog Maxa? Vjerujem da se mnogi roditelji bore s istim osjećajima. Volimo svoju djecu više od ičega, no duboko u sebi znamo da smo šupci što smo ih doveli na svijet kojem prijeti skorašnji kolaps civilizacije. Hoće li nam moći oprostiti agoniju koja ih čeka?

Sav taj nagomilani stres se očekivano negativno odrazio na naše mentalno zdravlje. Znate kako ljudi imaju poriv usporiti i promatrati kada se dogodi kakva nesreća? Zahvaljujući internetu, nikad više ne morate svrnuti pogled. Neprestan doomscrolling slomio bi bilo koga za kratko vrijeme i dok je najzdravija verzija sebe, gdje neće sada kada smo (blagorečeno) načeti. Laki je malo labilan, drugim riječima. Moj osobni vrhunac emocionalne uznemirenosti dogodio se početkom prošle godine s prvim danima rata u Ukrajini. Odjednom sam počela intenzivno razmišljati što bih napravila da bombe počnu padati na grad u kojem živim. Španjolska je možda daleko od Rusije, ali tko će ga znati, a još se ovdje održava i skupština NATO-a. Podzemna nam je blizu za skloniti se, to je dobro. Iako je ovo Mediteran i temperature gotovo nikada ne padaju ispod deset stupnjeva, ne može malo dijete spavati na hladnoći, ipak je veljača, treba joj skafander. Kupila sam dva jer balkanska mater. Kupila sam i džepnu svjetiljku u Lidlu. Vjerojatno bi bila dobra ideja spakirati neki ruksak s najosnovnijim, mnogi prijatelji i članovi obitelji uveli su torbe za hitne slučajeve nakon onih potresa na sjeveru Hrvatske. Kako ćemo napustiti grad? Javni prijevoz zasigurno neće raditi, auto nemamo. U kojem smjeru uopće ići? Svakako se treba odmaknuti što dalje od potencijalnih ciljeva, trebalo bi saznati gdje se nalaze sve vojne zgrade, čisto da znamo ići u suprotnom smjeru, tko zna gdje bi se mogla saznati ta informacija, možda da probam nazvati… Moj sugovornik (bolje rečeno slušatelj mog: monologa? sloma živaca?), osoba koja ima iskustva s opsadama, nije bio impresioniran mojim planom. “Da, najbolje u ovom trenutku bilo bi da nazoveš ministarstvo obrane i tim svojim ruskim naglaskom pitaš gdje im se nalazi oružje i vojne postrojbe.”

Ruksak nikad nisam spakirala, skafandere nije nijednom obukla, svjetiljka je vrlo brzo postala igračka. Život ide dalje. Studeni je i dvadeset i šest stupnjeva Celzijusa. Ovisno o danu, plačem naizmjence na vijesti iz Gaze i pogromu koji je Hamas izvršio početkom listopada. Rat u Ukrajini još uvijek traje, rijetki ga se sjete. Umorni od suosjećanja, obamrli od količine tragedija koje jednostavno nemamo kapaciteta probaviti, guramo dalje.

Ranije ove godine znanstvenici su ostali zbunjeni kada se masivna crna rupa koju su pratili pomaknula za nevjerojatnih devedeset stupnjeva, sada je usmjerena direktno prema Zemlji. Napokon neka dobra vijest.

Matea Šimić, Prometej.ba