Navada je ljudska da kad čovjek doživi nešto teško ili primijeti patnju drugoga, onda traži načine da to razumije i opravda kako bi mogao nastaviti živjeti u miru sa sobom i drugima. Služe tomu filozofske antologije, psihološki priručnici, sociološke analize, svete knjige, tomovi književnosti i pjesništva. Elem, ova refleksija koja pokušava shvatiti konfliktnu situaciju među jednom individuom i kolektivom nema u svojoj suštini nikakve veze s Franjom Šarčevićem i gradonačelnicom Benjaminom Karić. Od antičkih davnina, naime, filozofi razlikuju uzrok i povod. Činjenica da se gradonačelnica grada kojem na svakom koraku još uvijek piše „rat“ naslikava sa djetetom u vojničkoj uniformi povodom dana neovisnosti, izglasane demokratskim referendumom 1992., a ne izvojevane ikakvom bitkom, tek je bila povod za javnu reakciju da djetetu nije mjesto u uniformi bilo koje boje. Pomahnitala masa – a masa kao svaka masa ne misli uopće, a kamoli da razlikuje povode i uzroke – strvinarski se okomila na onoga koji je iskoristio povod kako bi ukazao na stvarni uzrok opisavši ga kao „beznadežno bolesno društvo“, odnosno konstatirajući po sto hiljaditi put da rat nikad nije niti završio, da je nastavljen u glavama i putem bezbrojnih drugih sredstava.

Međutim, količina mržnje, huškanja, nepodnošljivosti, ne dopušta čovjeku da sjedne u miru sa svojim mislima i da filozofski, psihološki, sociološki ili na bilo koji drugi način još jednom zdravorazumski i logički objasni sebi i drugima uzroke kako jedno društvo ostane bez nade. Kad se nema nade onda ne vrijedi čovjeku čitav intelektualni kapacitet, povlači se čovjek sa svojim mislima u šutnju, kontemplaciju, mistiku ako hoćete, i ćuti što bi se moglo kazati, a da već nije rečeno. I sjetim se u svojoj šutnji djeteta, odjednom zaboravljenog u kolektivnom progonu jedne misleće individue, djeteta čije lice na dvije različite fotografije simbolizira dvije različite stvari, na jednoj otkrivenog i nasmiješenog lica, na drugoj prebrisanog lica, od njega se vidi samo minijaturno skrojena vojnička uniforma.

Kad mi je nedavno dopala u ruke zbirka pjesama Europa na tenku pjesnika Petra Gudelja, kad sam ošinut tada čitao poemu „U školskom dvorištu živi školski tenk“ objavljenu prvi put 1984., nisam znao da će mi se tako brzo vratiti. Još gore, nisam tada znao da će se pjesma pretvoriti u zbilju i da će jedno nevino dijete pretvoriti u krivotvorinu djeteta. Pjesma započinje ovako:


U školskom dvorištu živi školski tenk.

Čuva školu.

Djeca ga hrane iz ruke.

Djeca ga vole.


Krivotvorenje djece je kad ih pretvaraš u paradne poslušnike i učiš da stalno vreba opasnost. S prezirom se danas sjećam jednog divnog sunčanog proljetnog poslijepodneva, bio je dan otvorenih vrata lokalne vojarne u koju bi nas učiteljice vodile da skačemo po tenkovima, milujemo svojim nevinim rukama duge cijevi svakovrsnih pušaka, mitraljeza i snajpera, divimo se modelima bombi, nagaznih mina i streljivima. Učeni smo da štujemo sredstva ubijanja, učeni smo da su tu ako ih ikad zatrebamo, učeni da postanemo dionici rata koji nije naš. Tenk zadobiva antropomorfna svojstva, on postaje živ, djeca ga hrane. I što još radi tenk?


Tenk poliže maslo i marmeladu,

Ponekad pojede kruh.

Desi se, kad je gladan,

Pojede šaku.


Djeca ne žale šake,

Ponose se patrljkom:

šaka je žrtvovana za opću stvar.


Krivotvorenje djece je kad mala živa bića postaju simboli nečega što nisu u stanju razumjeti. Nije znao pjesnik Gudelj da će slikavanje s djecom vojnicima postati prihvaćena i poželjna društvena norma. Štoviše, on tako mali ima već „osjećaj za lijepo“, kako kaže javna reakcija boračkih udruga. Izopačenom logikom djeca prestaju biti djeca, oni postaju krivotvorine djece, zlorabljeni simboli. Dječak kojeg su roditelji maskirali u vojnu uniformu u tom smislu postaje norma, njegov tobožnji osjećaj postaje uzor svoj djeci. „Opća stvar“ je u ovom slučaju mit o neokaljanoj vojsci, a takve na čitavoj planeti nema, dok roditelji djecu uče da budu ponosni dok hodaju s patrljcima namjesto glave. Bizarna, a toliko stvarna i opipljiva Gudeljeva poema ide dalje:


Škola s najviše patrljaka

stiče ugled u gradu:

prelaznu zastavicu, plaketu,

a dijete specijalnu diplomu

i sliku tenka što mu je pojeo šaku.


Na čelu zaslužnih građana,

u prvomajskoj paradi,

išli roditelji s djevojčicom

kojoj je tenk

pojeo obje šake:

držali svako za svoj patrljak.


Krivotvorenje djece je kad roditelji žrtvuju vlastitu djecu na oltaru nacije i tako im oduzimaju pravo da budu djeca. Na taj se način stvara naš palanački nadrealni budalizam, lišen trunčice morala i empatije prema životima vlastite i tuđe djece. Čin koji vrijeđa sve moguće konvencije koje garantiraju prava djece – a među temeljnima je pravo na djetinjstvo lišeno rata – osudili su rijetki. Veliki samoproglašeni humanisti, antifašisti, aktivisti, ljudskopravaši, dječji pravobranitelji, nisu se pretrgli od potpore nad javnim zlostavljanjem jedne intelektualne kritike i zloupotrebe djeteta. Oni ostaju udobno skriveni iza svojih internetskih avatara, sakriveni palestinskim, ukrajinskim i tko zna kakvim sve zastavama dok tobože nariču nad sudbinom djece svijeta. Djeca im u vlastitom komšiluku istovremeno postaju simboli jedne vojske, učeni da budu vladari rata koji nije njihov i čuvari sjećanja koja nisu njihova. Nakon svih naših ratova, ljudi još uvijek žive u uvjerenju da puko odsustvo rata znači mir, zaboravljaju da se mir uči. Još uvijek vam nije jasno o čemu pričamo?


Svi su im zavidjeli,

Pljeskali, posipali cvijećem.

Djevojčicu posadili na leđa tenku,

onom što joj je pojeo šake:

klicanju, divljenju i slikanju

nije bilo kraja.


Bila s roditeljima na ručku:

kod predsjednika općine,

u Gradskoj štali.

Sutradan: sve novine donijele

njezinu sliku.


NARAVOUČENIJE: Jebešaku.


Za one koji ne znaju, naravoučenije označava poantu neke priče. Gudeljeva je poanta jasna, jebešaku, što je nevina dječja ručica u usporedbi s općom stvari. U našem slučaju, jebešaku znači i jebešdjecu, jebešživot, jebešsve. Što su dječji dignitet i pravo na odrastanje u miru u usporedbi s mitom koji hrani kolektive. Ali zato mi ljiljane, šahovnice, kraljevske orlove, zvezde i krstove, borce i branitelje, naciotvorne dogme, uzvišene simbole i „osjećaj za lijepo“ ne dirajte. Kad je Franjo sakrio na fotografiji lice djeteta u vojničkoj uniformi, nije niti znao koliko je dostojanstven potez napravio, nesvjesno naglašavajući time da se tu više uopće ne može govoriti o djetetu, nego o krivotvorini djeteta. U poremećenom umu simboli postaju stvarnost stvarnija od zbilje. U poremećenom svijetu to postaje društvena norma. Krivotvorenje djece nije ništa drugo nego krivotvorenje života – a njega se uostalom više uopće ne pita što nam nudi, skriva i otkriva u svojoj magičnoj jednoći i neponovljivosti, on je naprosto u svijetu krivotvorina postao suvišan i odstranjuje se poput kancerogenog tkiva.

Goran Stanić, Prometej.ba