Prije nekoliko dana objavljena je vijest – zapravo istraživanje novinarke BIRN-a, Nermine Kuloglije – o iscrtanim svastikama na nekoliko zgrada u Prijedoru od strane desničarskih i neonacističkih organizacija/grupa Borba 18 (Combat 18) i Krv i čast (Blood and Honour).

Među svim informacijama iz istraživanja, dvije stvari su mi zapale za oko:

“Najranije djelovanje koje su novinari BIRN-a BiH otkrili u Republici Srpskoj odnosi se na objave na forumu iz 2013. o iscrtavanju grafita u Prijedoru. Iscrtani grafiti su bili keltski križ, natpis 'Borba 18', a prekrečen je bio natpis 'Antifa PD'.” i “Desničarsko djelovanje u Prijedoru osjetili su u Centru KVART. 'Napadi su bili na nas petoro iz organizacije, od 2013. godine do 2016.- 2017.', kazao je predsjednik ovog centra, napomenuvši kako je on triput napadnut zbog svoje seksualne orijentacije.”

Zašto ove dvije? Zato što se i sam sjećam 2013. godine i borbe drugarica i drugova iz Prijedora sa nacistima/fašistima i “uličnog rata”, tj. brisanja svastika sa zidova grada u kasnim noćnim satima, organizovanje Dana bijelih traka i puno drugih, malih akcija.

No ove dvije izdvajam jer ne djeluje naci-fašizam u Prijedoru – dijelu svijeta poznatom po ratnim zločinima, logorima i slikarima, kako ga opisuje Darko Cvijetić – od 2013. godine. Djeluje on odavno, od 1992. godine. Najbolje to opisuje upravo Cvijetić u svom romanu Schindlerov lift (Buybook, 2018). Prenosim, bez intervencija, Glavu šesnaestu (str. 45 – 46):

Komšija Obrad se doselio u soliter negdje pred sam rat, s malenom djecom. Znali su ga samo oni koji su radili na bagerima u rudniku Tomašica ili Omarska. Čim je rat zagazio čizmom u haustor, Obrad je obukao uniformu i nacrtao se pred zgradom do zuba naoružan i ljut. Ali su ga vratili na radnu obavezu – da vozi bager u gradu i da uklanja srušene kuće, a to je značilo da je komšija Obrad vozeći bager srušio cijeli Stari grad, i utovario ga u kamione koji su materijal srušenih muslimanskih kuća razvozili tko zna kamo i tko zna kome. Onima koji su dežurali po gradskim punktovima, smijao se i govorio da on radi nacionalnu stvar – dok se oni zajebavaju, on uklanja nečiste zidove. Netko je jednom rekao pred soliterom, netko od komšija, da se Obrad i zove tako jer previše radi, da je ob-radan, i da će sve to netko ipak zapamtiti. (Vele i da su ga zvali tokom rata na tomašičke kopove kada su sekundarizirali ili tercijalizirali primarne masovne grobnice, i da je odlazio, radije nego na ratište i u rov). Bager i grobar i tako se začas zamijene koliko sliče riječju i licem u blatu. Komšija Obrad, dakle, vozio bager, utovarivao, istovarivao, prevozio, prenosio i ukopavao...

Ja samo vozim, gdje mi kažu, i kopam šta mi kažu, mislio je za sebe i u sebi, nisam ja kriv što sam vidio to što sam morao vidjeti, pa zaboraviti. U godinama poraća, jedne se jeseni sam Obrad javio da okreči ulazne hodnike i prilaze liftovima (marke Schindler), jer je sve izgledalo posve strašno, toliki grafiti ratne tematike i slogani puni poziva na ubijanja. I tako se za sitne novce komšija Obrad bacio na višednevno čišćenje zidova, potom krečenje sigurnom i upornom rukom, i u bijelo okrečio ulazne hodnike Crvenog solitera tako – da su se bjelini zidova divili svi koji bi ušli u nesretnu zgradurinu. A onda su klinci iz solitera uzeli Obrada na pik, na nišan, jer ih je danima tjerao i nije im davao mira dok je krečio zidove. Pa su mu počeli svaki dan ispisivati nacističke svastike po bijelim, tek okrečenim zidovima, na desetine svastika. Isprva, komšija Obrad se držao suzdržano i uporno prekrečivao namalane svastike, ali tu bitku s djecom nije mogao dobiti. Klinci su bili neumoljivi, organizirani, a i nije im trebao nikakav kreč. Svastike su se množile brže nego su premazivane, i Obrad je počeo posustajati nakon par tjedana bitke. Vozeći se liftom (marke Schindler) pričao je Mili Serdaru, onome koji je krišom nosio ćebad i hranu logorašima u Omarskoj: „Pogledaj komšija, kakvu smo omladinu odgojili, kukaste krstove crtaju po zidovima, sram da ih bude!“ Odgovorio mu časni Mile Serdar: „Nije, bolan, Obrade, to se tebi zidovi iz Starog grada svete, komšo, nema to veze sa djecom, a svastike ti ispadaju iz bagerske kašike na mlad blijedi kreč, kao nečije prestravljeno lice.“

Priča Darka Cvijetića se odlično uklapa u zapažanje Andreja Nikolaidisa da je “antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih. Pao je 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi.”

Poenta, kako ne bi opet pali na čojstvu, kako nam se ne bi ponovila 1991. godina te kako nam se svastike ne bi ukazivale po haustorima zgrade i grada u kojem živimo, je da antifašizam počinje i završava ne borbom protiv “njihovog”, nego borbom protiv “našeg” fašizma.


Minel Abaz, Prometej.ba