Jedan prijatelj, moja „starija raja“, prije nekoliko godina, tek napola u šali, upozorio me – dobro se pazi, počeli su te zvati care naš, legendo, majstore, pazi ko ti je za leđima! Ko biva, kad te ovdje počnu tapšati po ramenima to znači da su oči uprte u tebe i da se motri svaki tvoj korak a sve čekajući onaj krivi kako bi uskoro postao „pali idol“, propala gradska faca i bivša legenda.

Nije to ništa neobično niti specifično samo za Mostar. Demokracija kao sustav, recimo, suštinski nije ništa drugo do vladavina prosjeka, svođenje svih ideja, smjernica na tzv. zlatnu sredinu. Na ulici, među običnim svijetom stvari su tek malo surovije, nema te sredine koja se neće potruditi da svakog svog člana svede na vlastitu mjeru, na prosjek pa ako se u nečemu posebno istakneš MOS(mahalska obavještajna služba) uložit će sve napore kako bi sačinio spisak tvojih ljudskih slabosti i mana koje će početi kolati čaršijom kao protuteža koja će te svesti na njima prihvatljivu mjeru. Ako gajiš sklonosti dobroj kapljici tvoji uspjesi, na primjer, na polju matematike bit će ispraćeni komentarima – ma šta će on/ona, pijančina obična, nije ni matematika što je bila! Ako postoje insinuacije da si tvrdica ta će osobina biti dovoljna da tvoje nogometne vještine ne budu ništa posebno.

Netko je sklon takav način tretiranja izuzetnih, istaknutih pojedinaca braniti objašnjenjima kako u tome nema zlobe nego potreba da se istaknuti pojedinac „oljudi“, jer slabosti su ono što ga čini čovjekom. Ipak, ja bih rekao da to „oljuđivanje“ jeste zlobno jer ima za cilj umanjiti pa i obezvrijediti uspjehe i uspješnog pojedinca svesti na mjeru sredine, uprosječiti ga i „pokazati mu gdje mu je mjesto“. Time se, eto, pojedincu oduzima pravo izbora vlastite pozicije pa i kroz odrastanje u takvoj sredini pokazati svakomu da je svaki trud da se izdigne iznad prosjeka svakom čovjeku uzaludan. A to je osobina neuspješnih društvenih zajednica i mediokritetskih, provincijalnih sredina. Uspješna društva su uspješna upravo zato što nagrađuju izvrsnost i trude se osigurati joj optimalne uvjete za daljnji razvoj.

Svjetski centri su to što jesu jer su otvorene sredine koje omogućavaju susret različitim idejama i trude se okupiti što više uspješnih i posebnih pojedinaca koji će tu sredinu učiniti dinamičnom i uzbudljivom. Provincija to ne trpi jer opisani način razmišljanja i ponašanja stvara atmosferu u kojoj su svi sputani i uzdržani, time i frustrirani a posljedično i zlobni te žele da i drugi dijele njihovu sudbinu. Dakako, čast izuzetcima koji se iskreno raduju tuđim uspjesima i ponose istima.

Davno je Radomir Konstantinović pisao o tome, Tarik Haverić je slične teze vezano uz Bosnu i Hercegovinu. Ja sam ih eto pojednostavio maksimalno, sveo na svima razumljivu mjeru. Vjerujem da su gore opisane situacije poznate svima a to govori u prilog tome da je BiH provincijalna rupčaga, neuspješna zemlja, neuspješnih ljudi u kojoj je svaki uspjeh plod isključivo individualnog talenta i truda. U uspješnim zemljama uspjesi su plod sustava i društvene klime.


TEŠKO JE BITI JAVNA OSOBA

Bosna i Hercegovina prije svega nema javnost. Ima tri odvojena tračerska kružooka. Osim toga ne postoji sustavan pristup u bilo kojem području ljudskog djelovanja. Pretpostavka svemu tome jeste stvaranje društva koje ima jasan smjer razvoja, jasne političke ciljeve i konsenzus oko metoda ostvarivanja tih ciljeva. U takvom okružju biti javnom osobom nije nimalo jednostavno. Pogotovu ako nisi lakrdijaš ili radikalni zagovornik određenih politika, pravi stranački vojnik i dio određene interesne klike. Biti slobodnomisleće biće u Bosni i Hercegovini je izrazito nezahvalna pozicija. Pogotovu ako šutnju smatraš nedostojnom te javnim istupima želiš barem govoriti u ime zdravog razuma a kako bi tek sačuvao puku ideju o mogućnosti postojanja istog. Ako si pak javna osoba koja komentira politička zbivanja gotovo je sigurno da ćete jedan od nacionalističkih torova proglasiti legendom, pravim čovjekom dok ćeš drugima biti idiot ili izdajnik. Status legende ćeš zadržati dok god si na liniji kritiziranja isključivo jednih ali ukoliko oštricu kritike okreneš spram nedostojnih radnji onih koji su te držali za legendu istog ćeš trena i za njih postati idiot, izdajnik, govno od čovjeka kojem treba pobiti familiju pa onda i njega skratiti za glavu.

To je zato što je BiH zemlja mržnje. Naši su politički stavovi zasnovani isključivo na animozitetu spram drugih. A ti drugo su sušto zlo dok ste ti i tvoji za zlo nesposobni a time i žrtve što vam daje pravo da pljujete zlikovce s te moralno superiorne pozicije. Ljudi su ovdje politički nepismeni, demokracija im je tek poznat pojam čiji sadržaj je duboka tajna i zbog toga smo se u postratnom dobu politički zadržali na ratnim i ratničkim pozicijama. To je nesretan slučaj do kojeg nas je dovela činjenica da u Bosni i Hercegovini nemamo drugih izuzev nacionalističkih politika a nacionalizam je ideologija bez sadržaja čiji je jedini narativ pozicija žrtve, ugroženost od strane onih drugih. Tri sukobljena nacionalizma nikako nisu dobra pretpostavka i osnova za razvoj demokracije i pluralizma jer njega ne može biti kad je politički sadržaj svih aktera potpuno isti – etnički i nacionalistički. Zbog toga se javne osobe vidi isključivo kao naše i njihove te se pojedincu oduzima pravo da bude svoj. Automatski će zato tvoje ime i prezime biti i tvoj politički sadržaj, ako govoriš drugačije od zvaničnog vladajućeg narativa onda je samo pitanje trenutka kada će s tebe vuka spasti ovčja koža.


SLUČAJ PUHALO I ŽBANIĆ

To se proteklih dana dogodilo Srđanu Puhalu, jednom od onih rijetkih javnih aktera koji pokušava u politiku uvesti kategoriju zdravog razuma. Čim je dirnuo u jedan od totema, u ovom slučaju bošnjačkog nacionalizma, doživio je pravu haku, postao je plijen u lovu na vješca, odjednom mu je izvučena i pod nos gurnuta ratna prošlost koju do nedavno nitko nije dovodio u pitanje. Dapače, Srđan je postao Srbin za pokazivanje, dokaz kako je eto i među Srbima ostao poneki normalan čovjek. Kao čovjek od znanosti smatrao je opasnim poigravanje brojkama i njihovo stavljanje u službu dnevne politike, to je svoje mišljenje iznio javno, možda pomalo nespretno, i odmah je, eto, pokazao svoje pravo, č – etničko lice. Ono što je tu problematično jeste što se opet pokazalo da se javnim osobama u Bosni i Hercegovini pokušava osporiti pravo da budu pojedinci, o politici javno možeš govoriti isključivo ukoliko si jasno, čvrsto opredijeljen u ime kojeg i protiv kojih nacionalizama govoriš. I uvijek govoriš kao pripadnik jedne od etnija, nikada kao pojedinac. To je, vjerujem, za osobu poput Puhala uvredljivo jer poznajući njegovo javno djelovanje nisam dobio dojam da nastupa kao Srbin već kao građanin, slobodnomisleći pojedinac pod imenom Srđan Puhalo.

Slično je pa još i malo gore prošla i poznata redateljica Jasmila Žbanić. Ona je izgubila status umjetničke legende, carice čijim se uspjesima ponosimo jer je „naša“ podržavajući Puhala. Odjednom je od uspješne redateljice postala umjetnička profiterka. A do jučer naš film je postao njezina lažna objektivna umjetnička istina. Da se nije usudila imati osobni stav u predmetnom slučaju ostala bi ponos nacije. No, usuđujući se na slobodu misli postala je sramota i izdajnica baš kao što je i njezin film izdajnički. Njoj se, isto kao i Puhalu, odriče pravo da bude svoja, da misli svojom glavom i javno iznosi rezultate razmišljanja. A to je u provincijskoj malograđanskoj žabokrečini kakva je Bosna i Hercegovina ne smije. Ovdje se može zauzeti stav, izabrati medijski rov i strana u medijskom ratu, običnoj neartikuliranoj halabuci i pljuvaonici. Misliti je nepoželjno. Vlastito te mišljenje može ugroziti, izdvojiti iz tora i ostaviti na vjetrometini na kojoj te mogu kamenovati uvredama i željeti ti skrou bolnu smrt.


MEDIJSKI PITBULOVI

Naročito je sramotno što hajku anonimnih komentatora podržavaju i potpiruju „medijski poslenici“ a zapravo medijski pitbulovi vladajućih struktura, njihovi posilni zaduženi za medijski odstrel nepodobnih a takvi su svi koji su „njihovi“ ali i oni koji pokušavaju biti samo svoji. To je u ovom živom pijesku od BH javne scene nedopustivo. Takva je prosto „društvena klima“ koju su kreirale nacionalističke politike. U zemlji Bosni i Hercegovini ne postoji društvo koje čine slobodni građani, misleća bića. Takvi su zaglavljeni između tri nesvjesne bezlične mase koje se nazivaju narodima.

Ako dirneš u bilo koji totem njihovog nacionalizma ta masa kreće u stampedo sa željom da te pregazi i ponizi a sve ne bi li u strahu pristao/pristala biti sveden/a na njihovu mjeru, postati amblem i eksponent njihovog nemuštog političkog režanja koje ponekad biva smijenjeno kmečanjem, onda kad se sjetimo da smo žrtva što nam je obično alibi za bezumno nasilje.


Autor: Marko Tomaš

Tekst prenosimo s portala Newipe.net - glas Roma, glas za Rome