Ovaj tjedan se na Kupresu i u Dubrovniku održavaju ljetni kamp i škola čije su najave prošli tjedan izazvale dijametralno suprotne reakcije u ionako polariziranom shvaćanju i življenju katoličanstva među hrvatskim vjernicima, s ove ili one strane granice. I nema ništa čudnoga niti zabrinjavajućeg u diskutiranju i ponekad pooštrenom dijalogiziranju. Dapače, pluralizacija društva donosi u isto vrijeme i pluralizaciju teološkog diskursa te se kao i kroz čitavu povijest, u ovom slučaju katoličke teologije, po tome pitanju formiraju naizgled dva tabora: onaj konzervativni koji čuva tradicionalne vrednote i onaj progresivni koji tumači te vrednote u svjetlu društvenih promjena. Upravo zbog toga, ono što čini ove reakcije vrijednima pažnje nije istančanost njihove argumentacije niti teološki doprinos u skladu s vremenom, već je to njihov sadržaj koji kao da dolazi iz dobrog satiričkog štiva i koji opasno podsjeća na atmosferu katoličkog anti-modernizma s kraja 19. stoljeća, koji se nije mogao pomiriti sa znanstvenim i intelektualnim napretkom sve do 1960-ih i Drugog Vatikanskog Koncila.

Tako se biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić u otvorenom pismu osokolio na biskupa dubrovačkog Matu Uzinića zbog gostovanja feminističke teologinje Tine Beattie na Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku pod pokroviteljstvom dubrovačke biskupije. Tobože zabrinut zbog moralnih stavova ove teologinje, biskup Perić u nevjerici moli brata biskupa Uzinića da joj uskrati gostovanje kao što su to učinili poneki katolički izvrsnici u SAD-u ili Britaniji. Pritom biskup Perić zaboravlja ili ne želi znati da je Tina Beattie svjetski poznata teologinja koja se, između ostalog, u zadnje vrijeme bavila feminističko-tomističkim čitanjem enciklike Laudato Si' i artikuliranjem eko-teologije od kojeg bi se biskupu Periću zavrtilo u glavi. Osim toga je i rado viđena gošća mnogih katoličkih fakulteta širom Europe čijim seminarima i konferencijama njezina prisutnost daje bitno uvećanu važnost i kvalitet. No čak i više od samog sadržaja otvorenog pisma, ono što intrigira je način na koji biskup Perić uzastopce oslovljava „notornu heretičarku Tinu“ samo ovim pridjevom i imenom, dok teologa Petra Radelja koji se također protivi njenom gostovanju uzastopce oslovljava prezimenom. Jer muško je muško, a vještica je vještica. Potom nastavlja biskup iskreno zabrinutim tonom: „Kako se ne bojiš, brate mili, da Te papa Franjo ne opomene u što trošiš crkveni novac i da, prazneći biskupijsku blagajnu, deformiraš mlade duše studentske?“ I dok se biskupu Uziniću može jedino prigovoriti što ovakvu vrstu škole nije organizirao puno ranije, pitanje je isplati li se biskupu Periću uopće objašnjavati kako se na pristojan način oslovljava nekoga s kime se ne slažeš, koliko je kolegijalno slati otvoreno pismo bratu biskupu prije nego ga osobno kontaktiraš, i na kraju krajeva da papa Franjo vjerojatno ima pametnijeg posla.

Povodom druge spomenute manifestacije, Kupreškog kampa za jačanje muškosti (službenog naziva „Kupreška vrata“) udruge MAGIS, oglasio se pukovnik facebook bojne, pater Ike Mandurić, sa svojim prepoznatljivim oružjem, facebook statusom nazvanog „Gdje su nestali muževi?“ Između ostalog, isusovac pater Ikeje poznat kao mega popularni duhovnik među zagrebačkim studentima i šatorašima-braniteljima kojima je bio od duhovne pomoći za vrijeme njihovog famoznog državnog udara u centru Zagreba koji je trajao punih godinu i pol dana. Osim toga je odgovarao Zagrepčane da odlaze na koncert Đorđe Balaševića, tobože veliko-srpskog agitatora, te kao glavni zadatak svog svećeničkog služenja stavlja „pastoralni rad na jačanju domovinskog identiteta“. U moru konstrukcija u svome facebook statusu koji graniči s groteskom i nadrealizmom, posebno se izdvaja početak ovog živopisnog poziva na kupreški kamp: „Muškarac stisnut u četiri zida vlastitoga doma nikada neće spoznati što u sebi nosi. U takvom prostoru on je inferioran ženama, pa jedino što može postići jest da je svednevice razočarava. U današnje vrijeme previše smo izloženi tezama kako on mora brinuti tek o obitelji, i kako je to njegovo jedino poslanje: biti sa svojom ženicom i dječicom, kupovati namirnice, usisavati tepih, prati rublje, te tu i tamo popraviti pokoji kvar...“ Logično je dakle prema mističnom mizoginizmu patera Ike da ženi ne bi trebalo predstavljati problem biti stisnuta unutar četiri zida u kojem je pak sasvim prirodno da bude inferiorna muškarcima. Kako bi se netko uopće usudio pomisliti da bi ju takav život svednevice mogao razočaravati? Pa nastavlja pater Ike: „Gdje je tu briga za Domovinu, zavičaj, selo, grad, državu, svijet? Jedan muškarac, da bi sebe osjetio i otkrio, mora izići daleko od doma, i vidjeti kako tamo stvari stoje. On je taj koji ima zov uspeti se na najviše planine koje ga okružuju, i na najudaljenije pučine, i tamo svijet staviti pod kontrolu.“ Ne bi ovakav stav čak ni bio posebna novost za ovog isusovca da popularni pater Ike nije prošle godine teologiju oslobođenja stavio u red sa sektama i herezama i tako pljunuo na grobove svoje brojne katoličke, a posebno isusovačke subraće koji su uzduž i popreko Latinske Amerike svoje živote izgubili upravo zbog borbe za socijalnu pravdu o kojoj on priča. Šteta što se ne sjeti svojih dvostrukih mjerila dok piše naelektrizirane statuse koji graniče s rubom pameti ili očitom homoerotičnošću s druge strane, kako vam drago.

I tako s vremena na vrijeme pojedinci i samoproglašene perjanice hrvatskog katolicizma uporno guraju svoju pravovjernu agendu kao svetu istinu koju ako slučajno kritički preispitate ne gine vam da vas nazovu „feminizatorom“, kao što pater Ike lijepo zove one koji su to uradili s njegovom istinom o svetom muškom pozivu izlaska iz četiri zida. I zbog takvih onda opet dobijemo dojam da su godine Gospodnje 2019. lov na vještice i jačanje muškosti na vrhu agende Katoličke crkve u Hrvata. Zbog toga su ova dvojica ogledni pimjer koliko vrijedi ona misao da ako su ratovi prebitni da bi ih se ostavilo samo na generalsku volju ili nevolju, ako je politika prevažna da bi se ostavila samo političarima, onda je religija pogotovo prevažna da bi ju se ostavila samo klericima.[1] Ili se u suprotnom možemo prikloniti struji te izjednačiti čitav katolicizam s borbom protiv abortusa, društvo s „Domovinom“ pisano velikim D, moralan život s patrijarhatom, ili se pak možemo izgubiti u vremenu i prostoru i zamisliti da živimo na kraju 19. stoljeća gdje se zna kome je gdje mjesto.

Goran Stanić, Prometej.ba

[1] Miles, William F. S. „Political para-theology: rethinking religion, politics and democracy,“ Third World Quarterly (September 1996), 534.