Prije otprilike pet godina, od strane jednog više nepostojećeg web portala, zamoljen sam da dam kratku izjavu vezano za predsjedničke izbore u Francuskoj. Kako se izjava više ne može naći online, dopustite mi onda da - kako bi rekao Bojan Tončić - u nedostatku boljih izvora citiram sam sebe:

“Dok (neo)fašisti i simpatizeri ekstremne desnice urlaju protiv Evrope i izbjeglica, tako i simpatizeri centra i pripadnici liberalnih krugova zaboravljaju kako je završilo zadnji put kad se s fašizmom pokušao voditi dijalog, pa i sada naivno vjeruju da je stvarnu društvenu promjenu moguće ostvariti kroz postojeće institucije. No srednjoškolci širom Francuske nakon prvog kruga izbora poručuju: Ni fašistkinja, ni bankar! Drugim riječima, ni Le Pen, ni Makron – i bivaju jedina progresivna snaga. Jer su shvatili da demokratija u postojećem obliku nema mogućnost zaustaviti savremeni fašizam koji je puno toga naučio od svoga historijskog prethodnika – najviše da demokratija nema mehanizme kojim bi ga zaustavila niti u dobivanju demokratske legitimacije. Fašizam u ovom slučaju oličen u Marine Le Pen se ne može zaustaviti glasanjem za kandidata finansijskog sektora Emanuela Makrona, već borbom i protiv samog Makrona, tj. kapitalizma. Jer kako reče Max Horkheimer, ko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu!”

Pet godina kasnije, dok čekamo drugi krug predsjedničkih izbora bez izbora, stvari su manje-više iste. Emmanuel Macron, trenutni predsjednik - kandidat ekstremnog centra - se nudi kao brana Marine Le Pen - kandidatkinji populističke, ksenofobne, rasističke desnice. U isto vrijeme, održavaju se protesti u Parizu koji okupljaju preko milion građanki i građana, među kojima i klimatske aktiviste iz pokreta Extinction Rebellion, na kojima su vidljive parole slične onima iz 2017. godine: “Ni Macron, ni Le Pen”. Stoga, ukoliko bi me neko nekim slučajem zamolio za izjavu vezano za ovogodišnje predsjedničke izbore u Francuskoj, mogao bih samo kopirati sve izrečeno 2017. godine.

U ovakvim slučajevima, ne smijemo prihvatiti ovaj lažni izbor između Macrona i Le Pen i potpasti pod liberalnu ucjenu glasanja za Macrona kao manjeg zla jer je navodno brana protiv neofašizma. I manje zlo - u ovom slučaju Macron - je ipak zlo.

U ovakvoj konstelaciji gdje izbora nema - što je lako primjenjivo i na bosanskohercegovački kontekst - najbolji izbor je onaj koji je popularizirao Slavoj Žižek. Na engleskom jeziku on zvuči I would prefer not to. U slobodnom prevodu na bosanski jezik (hvala Lejli i Mirzi), to bi zvučalo: Radije ne bih. Macron ili Le Pen? Radije ne bih. SDA ili Četvorka? Radije ne bih. SNSD ili SDS? Radije ne bih. HDZ ili bilo koja druga stranka HNS-a? Radije ne bih. (nastavite niz)

To zapravo podrazumijeva da je u ovakvim bezizlaznim situacijama u kojima se nađemo, pred lažnim izborom, jednostavno najbolje ne glasati, već početi misliti promjenu, suprotno uobičajenoj mantri “manje priče, više rada”. Dosta pritiska da se nešto uradi, hajmo prvo (s)misliti novo, bolje, pravednije društvo, te se onda organizovati i graditi održivu (lijevu?) alternativu kako bismo razbili uzrok ovog (i ovakvog) začaranog kruga.

Minel Abaz, Prometej.ba