Prošlog mjeseca u Sarajevu je umro četrnaestogodišnji Mahir R. Nakon njegove smrti, mnogi domaći mediji su objavili različite informacije o ovoj temi. Neke od informacija su zvanična pisma njegovih roditelja, dok su druge bile štura reakcija škole koju je pohađao, te mišljenja različitih analitičara. Iz iskaza njegovih roditelja i prijatelja je poznato da je Mahir bio žrtva vršnjačkog nasilja, kako psihičkog tako i fizičkog, koje je prešlo granicu ljudskosti i preveliko je zlo da bi se ponovo opisalo u tekstu s ciljem drugačijim od senzacionalističkog. Kao i svakog puta kad se u društvu desi kakav tragičan događaj, nije izostalo mnoštvo (nažalost, nerelevantnih) reakcija. Sva nesreća se relativizira i razvodnjava, u nju se upliću sitnošićarski interesi pojedinaca, upiranja prstom u roditelje - s akcentom na okrivljavanje majke jer je – ah, sramotno - razvedena, medijska žeđ za krvlju i što pamtljivijim naslovima o ružnim detaljima, i naravno, mentalni selfieji osoba koji lažnom empatijom na društvenim mrežama žele stvoriti prihvatljivu sliku o sebi. Mnogi će reći: i politizira se, ali to nije istina. Ne može se politizirati politika, kao što se ne može 'sportizirati' sport.

Za one kojima je potreban čitav hranidbeni lanac, evo ga: Mahira su maltretirali dječaci i djevojčice iz privatne sarajevske škole, zapostavljena djeca moralno horizontalnih a financijski i uticajno vertikalnih roditelja, u čijem odgoju nije bilo ljubavi i pažnje. U radu škole je izostao odgojni (a nije isključeno ni obrazovni) dio nauštrb politike, novca i religije. Ljudski dio nije uočen ni kod jednog od navedenih, ali odavno se živi u zajednici emocionalnih robota i duhova. U društvu u kojem su i uspjeh i odsustvo zakona povezani sa rotirajućim koalicijama na vlasti a nerijetko i religijom, Mahir je postao kolateralna šteta izdanaka takvih neljudi. Sistem koji omogućuje da se jednom djetetu ovako nešto desi, a zatim i da tako nešto (do reakcije roditelja) prođe neopaženo te potom i nekažnjeno, jeste sistem koji ubija, iako se pobrine da u naslovima piše „samoubistvo“.

Oni koji se zgražaju i iščuđuju nad Mahirovom sudbinom, slijepci su. Niti je ova škola izolirani slučaj, niti su ta djeca rijetke sociopate i sociopatkinje. Ovaj slučaj je potaknuo mnoge pojedince da iznesu svoja slična iskustva. Zar bi šutjeli o njima da su mogli progovoriti, da ih je imao ko čuti, a ko im može pomoći? Sve je kod nas podređeno i prilagođeno privilegiranima, bez obzira na njihovu stručnost ili moral. A oni koji ih privilegiraju su obični građani, koji svakodnevno sjede, šute i „ne talasaju“, povremeno dijeleći statuse podrške na društvenim mrežama. Pravdu za Mahira treba potražiti i u ogledalu. Da li je svako od nas onaj kome se drugi mogu povjeriti, ko druge neće diskriminirati ni na koji način, ko će biti kotač zapinjanja u mehanizmu podmazanom novcem i odsustvom sekularne države? Nije. Jer zapjenjena je masa tražila imena dječaka i djevojčica koji su povrijedili Mahira, sa detaljnim opisima svojih drakonskih kazni, ne videći dalje od vlastitih palija i oklagija. Za narod koji se ponosi svojom otvorenošću, neposrednošću i „merhametli“ karakterom, ne postoji veći poraz od baš ovakve smrti jednog djeteta i reakcijama na nju. Mahirova šutnja glasnija je od zvuka tipkanja po tastaturi, i nijedan članak niti internet-revolucionar to neće promijeniti.

Značaj obrazovnog sistema u stvaranju čovjeka čovječnijim zamijenjen je grozničavom nadom da sistem barem ne unazadi pojedinca, ako ga ne može unaprijediti. Degradirane škole, kako osnovne i srednje, tako i fakulteti, postale su rasadnik nerazmišljanja, nezainteresiranosti i nekompetentnosti. Njihov obrazovni zadatak je paravan za promoviranje ideja koje ne pripadaju u škole, dok je odgojni zadatak potpuno zanemaren. Više od društva u globalu, Mahira će na duši nositi školstvo, koje je krivim vrijednostima potaklo svoje pulene na nasilje, naučivši ih (možda) da je to nebrojiva imenica, ali ne i da je pogrešno, ako ih već roditelji nisu tome naučili.

Iz korijena, pa do ploda – sve je trulo. Stablo treba rezati.