Prije nekoliko mjeseci na rumunjskim predsjedničkim izborima iznenađujuće je pobijedio njemački evangelik Klaus Iohannis ispred favoriziranog socijaldemokrata Victora Ponte, koji je računao na pobjedu zbog snažne podrške rumunjske pravoslavne crkve koju je uživao i očekivanja da će kod Rumunja na izborima dominirati nacionalni osjećaji pa će radije izabrati Rumunja nego Nijemca za predsjednika.

Ispostavilo se da je presudila rumunjska dijaspora, koja je odlučila kazniti Pontinu korumpiranost i nerad, zbog koje su mnogi od njih žalosni morali napustiti besperspektivnu domovinu. Posebno ih je isprovociralo to što je Pontina vlada ograničila broj biračkih mjesta za pripadnike dijaspore i nastojala što više otežati glasanje dijaspore. Posebno iznenađenje bila je podrška Moldavaca (koji na temelju povijesnih veza s Rumunjskom imaju rumunjske putovnice i pravo glasa na rumunjskim izborima), na čije je glasove Ponta sa sigurnošću računao: čak 80% Moldavaca od 35.000 koliko ih je glasalo, izabralo je Iohannisa, koji je nakon pobjede najavio da će Moldavija biti prva zemlja koju će posjetiti.

Nedugo zatim, ohrabren događajima na rumunjskim izborima, u intervjuu s bh. književnikom Josipom Mlakićem priupitao sam „može li sve brojnija bh. dijaspora u budućnosti pozitivno utjecati na političke promjene u BiH? Može li se dogoditi nešto slično nedavnim izborima u Rumunjskoj“, na kojima je Iohannis postao predsjednik? Moj sugovornik je tada odgovorio skeptično: „Postoji jedan fenomen kada je riječ o našoj dijaspori: ti ljudi kao da ostanu zarobljeni u vremenu kada su napustili zemlju, kao da je ovdje kod nas u međuvremenu vrijeme stalo. To nije novijeg datuma, sličan fenomen postojao je i kod naših gastarbajtera sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ili primjer iz devedesetih, kada se u Hrvatsku počela vraćati politička emigracija: većina tih ljudi je tih devedesetih živjela u vremenima sloma Pavelićeve NDH. Taj svojevrsni vremenski bug jedan je od ključnih limitirajućih faktora kada je riječ o doprinosu dijaspore boljitku zemlje.“

I onda su došli hrvatski predsjednički izbori. Usporedimo ih kratko s onima rumunjskima. Oboji izbori su otišli u drugi krug. U obojima je pobijedio nefavorizirani kandidat. I na jednim i na drugim izborima je razlika bila prilično mala. Obojica poraženih su socijaldemokrati, no razlika je u tome što je Ponta imao podršku rumunjske pravoslavne crkve i desno orijentiranih birača. Dijaspora je odigrala zapaženu ulogu i na jednim i na drugim izborima. Osim šire dijaspore, puno se pričalo o glasovima iz susjednih zemalja Hrvatske i Rumunjske, dvjema crnim rupama Europe BiH i Moldaviji, u kojima dio stanovništvo ove države EU smatra maticama, posjeduje njihove putovnice i glasa na izborima ovih država. Sličnost je i u tome, što su pobjednici na izborima u Hrvatskoj i Rumunjskoj za svoje prve posjete odabrali upravo BiH i Moldaviju.

No, razlika je u tome što su Moldavci pomogli izabrati boljeg kandidata, i to iznenađujuće otkazavši vjernost rumunjskoj stranci koja tradicionalno računa na njihove glasove zbog viših razloga „bratstva i jedinstva u vjeri i naciji“, a bh. Hrvati nisu ni imali boljeg kandidata od dvoje loših za izabrati, te su neshvatljivo euforično glasali za kandidata stranke koja tradicionalno računa na njihove glasove, i vodili su se višim razlozima „bratstva i jedinstva u vjeri i naciji“. Nisu oni Josipovića htjeli smijeniti zbog lošeg mandata, nego jer ga je HDZ oslikao kao nekakvo „crveno čudovište“. A to tobožnje čudovište zapravo je više bilo biljčica koja nije uradila ništa kako se ne bi zamjerila nijednom obliku života i neživota u Hrvatskoj (fikus je živnuo jedino u predizbornoj kampanji).

Dojam je, nažalost, da se na hrvatskim izborima i pojavila osoba poput Klausa Iohannisa, a da je HDZ kao kandidata svoje stranke predstavio konja, poput Incitatusa kojega je svojedobno rimski car Kaligula progurao u senat, dojam je, kažem, da bi Hrvatska dobila prvog konja predsjednika. Razlika ima još. Iako je posebno provocirajuće i za Moldavce i za bh. Hrvate bilo to što im je umanjivanjem biračkih mjesta otežavano glasanje, i iako su i jedni i drugi željeli kazniti odgovorne za ta otežavanja glasanja, to su uradili samo Moldavci, kaznivši vladu Victora Ponte. Bh. Hrvati su zapravo glasali za kandidata stranke koja je odgovorna za smanjenje broja glasačkih mjesta u BiH, za kandidata HDZ, čija je vlada u svom zadnjem mandatu uvela ovo smanjenje. Očito amnezijom pogođeni glasači iz redova bh. Hrvata nisu prepoznali licemjerje u jadikovkama glavnog tajnika HDZ-a Miljana Brkića koji se žalio na tobožnju diskriminaciju jer su bh. Hrvatima određena samo četiri biračka mjesta, prešućujući odgovornost HDZ-ove vlade za takvu odredbu.

Podsjetimo i čime je sve HDZ zaslužio toliku naklonost i odanost bh. Hrvata, koji danas više entuzijazma ulažu u rješavanje problema Hrvatske nego u borbi za bolji položaj u BiH, državi u kojoj žive. Kako u jednom članku piše fra Ivan Šarčević, politika HDZ-a je najprije „antijugoslavenstvo pretočila u antibosanstvo, u službi ostvarenja tobožnjih povijesnih granica Hrvatske. Onda je - uz zločin i pljačku - raselila bosanske Hrvate, razorila im školstvo, zdravstvo, opustila dušu. Omrzla im je domovinu, prezrela tradiciju, ignorirala kulturnu specifičnost i učinila jedinim krivcima za vlastitu nesreću. I one što su ostali u BiH, mentalno je preselila u Hrvatsku. Uz veću ili manju milostinju učinila ih je ovisnima, prosjacima, podmićujući ih uzvišenom simbolikom: putovnicom, državljanstvom i pravom glasanja. Postali su dijaspora, zaglupljeni apatridi u vlastitoj domovini, ljudi iseljeni iz sebe, iz svoje povijesti i svoje vjere.“ (P)ostali su zamrznuti u vremenu, kako kaže J. Mlakić na početku ovog teksta, i dalje žive u ratnom vremenu, ponajviše u 1993-oj, polici hladnjače povijesti koja najbolje odgovara aktualnim političkim potrebama stožerne stranke.

Postali su HDZ-ova stranačka kolonija, joker na izborima, sigurnih twelve points na Eurosongu, bezlična masa spremna odigrati uloge topovskog mesa, tampon-zone prema velikosrpskim apetitima i birača-sigurice. Da HDZ sutra spali krajeve u kojima žive bh. Hrvati i pospe ih solju, opet bi uvjerljivo dobio sljedeće izbore. Svoju odanost HDZ-u još su jednom potvrdili dodijelivši na predsjedničkim izborima HDZ-ovom kandidatu 93,8% glasova. Bio je to dovoljan povod da jedan od trajnih izvođača hrvatske nesreće u BiH, portal Poskok, pođe likovati kako je, pazite, „Hercegovina Hrvatskoj poklonila prvu predsjednicu“, da bi se u nastavku teksta ipak malo ispravili i priznali zasluge i drugih bh. Hrvata za ovaj „uspjeh“, konstatiravši kako je „izvandomovinska Hrvatska odredila predsjednika“, što je „donekle i povijesno ispravno“! Iako ove napuhane izjave ipak ne odgovaraju stvarnosti izborne statistike, pitam se kako se na Poskoku nisu dosjetili povući paralele s biranjem predsjednika u drugoj državi sa svojim omiljenim „fenomenom Komšić“.Unatoč tome što su gladni i umorni, po kiši i po snijegu, slavili Kolindinu pobjedu, bh. Hrvati su na neki način gubitnici izbora, time što su ne po prvi put u svojoj povijesti euforično radili u tuđu korist. A HDZ se svojski potrudio da svoje biračke sigurice sprovede na birališta. Organizirao je besplatne autobusne prijevoze (glavni tajnik HDZ-a Brkić, doduše, to „niječe“, tvrdeći kako je „na stranicama općinskih odbora HDZ-a samo objavljeno kada autobusi kreću.“), šuškalo se i o kovertama nakon nagradnog putovanja, samo što se u potrazi za novim biračima nije pribjeglo ekshumacijama. Sprdex se u izbornoj noći našalio kako je Josipović trenutno u vodstvu, ali da su obrađeni rezultati s tek 5% grobalja. U neku ruku to i nije šala: krajevi bh. Hrvata i postaju groblja, na kojima se, po onoj Andrićevoj, ljudi jedan po jedan sahranjuju, ili se s tih prostora masovno bježi. No, povijesno iskustvo nas uči da HDZ-u bh. Hrvati trebaju samo dok se ne domognu vlasti, a onda više neće biti besplatnih autobusa, ni za njih, ni za njihovu školsku djecu. Ni radnih mjesta. Ni mirovina, barem ne onih zasluženih.

No, eto, ako je vjerovati politologu Davoru Gjeneru, „BiH je na neki način dobitnik predsjedničkih izbora u Hrvatskoj“. Kao, izabran je kandidat koji Hercegovinu politički gura prema Sarajevu (iz stranke, je li, vazda sklone Sarajevu), a ne Josipović, koji je prešutno podupirao suradnju Čovića i Dodika. Zato ni Čović, po Gjeneru, nije zadovoljan izborima. (Toliko je nezadovoljan Kolindom, da je prethodno krajem 2014. uputio pismo u kojem poziva sve bh. Hrvate da glas daju Kolindi.) Dalje Gjenero pojašnjava, kako se HDZ nada suradnji HDZ BiH s SDA i SDS-om, a ne SNSD-om (kao da je to neka dobra vijest?), te kako HDZ unutar obitelji Europske pučke stranke ima poziciju „eksperta za Zapadni Balkan“ (blago nama).

Izbori će ostati upamćeni i po kuknjavi hrvatskog premijera Milanovića i ministra branitelja Matića, ali i nekih drugih poznatih osoba iz hrvatskog javnog života, kako su bh. građani presudili izbore. Tako bi bh. Hrvati dokraja mogli ispasti i pedro za mogući budući loš mandat Kolinde, nakon 5 godina bi nas hrvatski SDP mogao još i bezočno optužiti kako smo mi, bh. Hrvati, unazadili Hrvatsku. A istina je: Kolinda je – unatoč likovanju Poskoka i jadikovanju Milanovića – pobijedila i bez glasova dijaspore. I nevažećih listića je bilo 60.590 (2,71%) – zašto nisu odlučili oni, a jest dijaspora? I što je glavno, zašto nije odlučilo nezadoljstvo lošim mandatom Ive Josipovića? Posebno mi je u uho upala Milanovićeva opaska kako su u Mostaru svi glasali za Kolindu, a on je tamo bio za vrijeme nereda (i u dirljivoj sceni se slikao s Čovićem i oštećenim raspelom), čime je Milanović razotkrio svoje kalkulantsko razmišljanje, kako je u Mostaru u veljači prošle godine bio samo zbog mogućih budućih glasova, a ne zbog istinske brige za bh. Hrvate.

Kako god, postizborne su statistike konačno pokazale i nešto ohrabrujuće po pitanju bh. Hrvata. Ovaj put HDZ-ova mobilizacija nije uspjela u tolikoj mjeri, kao 2009: tada je broj birača iz BiH na predsjedničkim izborima bio čak 90.735, a ove je godine ta brojka spala na 17.281. Dakle, brojke pokazuju da je ipak velik broj bh. Hrvata ignorirao ove izbore, i to bi se moglo tumačiti kao sićušan pozitivan pomak u zakržljaloj i zamrznutoj političkoj emancipaciji bh. Hrvata. Tek to bi – a ne fantazije i nezdravi izljevi neopravdanog ponosa tipa „Hercegovina Hrvatskoj poklonila prvu predsjednicu“ – bh. Hrvate učinilo dobitnicima hrvatskih predsjedničkih izbora.

Autor Marijan Oršolić

Prometej.ba 01/2014