U nedjelju 11. listopada su izbori u Beču, i na njima bi, po prvi put nakon 70 godina otkako je zabranjena Nacionalsocijalistička stranka, ultradesnica mogla postati vodeća politička opcija u Beču. Prednost dosad vodeće SPÖ (Socijaldemokratska partija Austrije, „crveni“) na čelu s Michaelom Häuplom, bečkim gradonačelnikom i pokrajinskim poglavarom od 1994, u odnosu na ultradesni FPÖ (Slobodarska stranka Austrije, „plavi“) na čelu s Heinz-Christianom Stracheom prema predizbornim anketama istopila se na jedva 1-3%. Malo tko je mogao i predvidjeti da bi se takvo nešto moglo događati u tradicionalno „crvenom Beču“, desetljećima neupitnom bastionu socijaldemokrata. Iako su politički analitičari i dalje uvjereni u pobjedu SPÖ-a, svaka nova anketa donosi podatke o padu popularnosti crvenih i jačanju plavih. Preostale relevantne stranke, ÖVP (Austrijska narodna partija, „crni“), Stranka zelenih i NEOS („Nova Austrija i Liberalni Forum“) promatraju duel crvenih i plavih i čekaju na mrvice: ako pobjednička stranka ne osvoji apsolutnu većinu (a po svoj prilici neće), onda će neka od tih stranaka u koaliciju s pobjedničkom strankom koja će trebati partnera za formiranje vlasti). No, kako god završili nedjeljni izbori, zabrinjavajući trend se ne može ignorirati: sa svakim novim izborima, Austrija skreće sve više udesno.

Već na lokalnim izborima 2010. ultradesničari iz FPÖ-a zabilježili su velik uspjeh na izborima, ali ipak nisu ušli u vlast jer nitko nije htio koalirati s njima. Tada je SPÖ tijesno pobijedila, ali je izgubila apsolutnu većinu na lokalnim izborima u Beču i, odbivši mogućnost koalicije s plavima, skovala koalicije s ÖVP-om i zelenima. Analize su tada pokazale kako FPÖ osvaja sve više glasova u siromašnim gradskim četvrtima koje su nekada bila baza SPÖ-a, a čije je stanovnike FPÖ uspio uvjeriti da im stranci otimaju radna mjesta, ali i među mladim ljudima (čak 42% glasova je FPÖ dobio od ljudi mlađih od 30 godina), što je bilo ozbiljno upozorenje za buduće izbore.

Što je sastankom s politički polumrtvim Dodikom, voždom semiautonomne polovice opskurnog protektorata Međunarodne zajednice, htio postići lider FPÖ-a Strache? Odgovor na ovo pitanje dao je sam Dodik, izjavivši sljedeće na tom sastanku: „Radovao bih se da politička partija gospodina Strachea pobjedi na ovim izborima

O profilu stranke FPÖ najbolje govori njihova predizborna retorika. Njezini članovi rado pričaju o „narodnim izdajnicima“, „islamistima“, „homoseksualnom lobiju“, protive se ulasku Turske u EU, njihov šef Strache pokrivene muslimanke naziva „nindžama“, propagira „politiku ljubavi prema bližnjemu, pri čemu su naši bližnji Austrijanci“. Radi se o stranci koja je u zadnjih 10 godina lansirala parole i slogane poput „Zu viel Fremdes tut niemandem gut“ („Previše stranog nikom ne koristi“), „Bratfett statt Mohammed“ („Mast za prženje umjesto Muhameda“), „Österreich den Österreichern“ („Austrija Austrijancima“), „Isst du Schwein, darfst du rein“ („Ako jedeš svinjetinu, smiješ kod nas“), „Deutsch-Wagram statt Ibrahim und Abraham“ (Njemački /grad/ Wagram umjesto Ibrahima i Abrahama), „Heimatliebe statt Marokkaner-Diebe“ („Ljubav prema domovini umjesto marokanskih lopova“), „Wien darf nicht Istanbul werden“ („Da Beč ne postane Istanbul“), „Abendland in Christenhand“ („Za Zapad u rukama kršćana“), „Krankenpfleger statt Kongoneger“ („Useljavanje njegovatelja a ne crnaca iz Konga“), „Pummerin statt Muezzin“ („Pummerin - zvono katedrale Sv. Stjepana u Beču - umjesto mujezina“) i sl. Posebno agresivni Strache i njegov FPÖ bili su u predizbornoj kampanji 2010, kada su grmjeli protiv gradnje minareta i nošenja vela, nazivali konkurentsku SPÖ „islamističkom partijom“, te objavljivali kretenske stripove u kojima se Strache bori protiv Turaka, a sam Strache je u sklopu kampanje čak znao odjenuti i križarski oklop. Zastrašujuće da stranka takvog profila bilježi sve veći porast povjerenja birača u Austriji, a posebno šokira povjerenje čak trećine Bečlija u FPÖ.

Crne slutnje da će ultradesničari osvojiti Beč pojačale su se nakon pokrajinskih izbora u Burgenlandu i Štajerskoj prošlog tjedna, gdje je vladajuća koalicija SPÖ-ÖVP zabilježila debakl, a FPÖ ogroman rast broja glasova od čak 16% u odnosu na prošle izbore, poduplavši uspjeh s izbora 2010. Strache svoj uspjeh u Burgenlandu i Štajerskoj ne duguje nekom dobrom programu (program im je otprilike realističan i originalan koliko i HDZ-ov 5+), koliko trebaju biti zahvalni Assadu, ISIL-u, izbjeglicama, ali i nesnalaženju aktualne austrijske vlasti s problemima Austrije (odgovor na izbjegličku krizu, porast nezaposlenosti, slab gospodarski rast). FPÖ se agresivnom populističkom retorikom usmjerio na rastuće strahove stanovništva uslijed krize i postao važan faktor na austrijskoj političkoj sceni. No, pred izbore u Beču, osim agresivne retorike, FPÖ je povukao još neke lukave poteze kojima se nada privući veći broj glasova. Jedan od tih poteza vezan je, vjerovali ili ne, uz Milorada Dodika. I Cecu.

Izvor fotografije: http://www.salzburg.com/

Prije dva tjedna specijalni gost lidera ultradesničarskog FPÖ-a HC Strachea bio je predsjednik RS-a Milorad Dodik i tako svom ideološkom rođaku uzvratio posjet iz 2014. kada je Strache bio u Banjoj Luci. Dodikovi bečki prijatelji su na sastanku „sto posto“ podržali njegov plan o referendumu u RS-u kojim bi se doveo u pitanje položaj Suda i Tužiteljstva BiH, osudili „pritisak međunarodne zajednice“ na bosanske Srbe i kritizirali Valentina Inzka. Stracheov stranački kolega Norbert Hofer je tom prilikom izjavio i kako „nešto što ne pripada zajedno ne može ni rasti zajedno pa treba biti samostalno“, implicitno izrazivši podršku raspadu BiH. (Njegov šef Strache u jednom intervjuu za Wiener Zeitung bio je još jasniji, izjavivši kako „u BiH Srbe i Hrvate sprečavaju u izjašnjavanju hoće li se pridružiti Srbiji i Hrvatskoj“). RTRS i nekoliko eresovskih medija su Dodikov susret u Beču s predstavnicima FPÖ-a predstavili maltene kao znak službene potpore Austrije Dodikovim težnjama. Pritom su čak gorespomenutog Hofera krivo predstavili kao „predsjednika austrijskog parlamenta“: čovjek je tek treći /do/predsjednik Državnog vijeća, jednog od dva doma austrijskog parlamenta. Na kraju je reagirala austrijska ambasada u BiH, obznanivši kako zaključci sa sastanka Dodika i čelnika FPÖ-a nipošto nisu stavovi austrijske savezne vlade.

No, što je sastankom s politički polumrtvim Dodikom, voždom semiautonomne polovice opskurnog protektorata Međunarodne zajednice, htio postići lider FPÖ-a Strache? Odgovor na ovo pitanje dao je sam Dodik, izjavivši sljedeće na tom sastanku: „Radovao bih se da politička partija gospodina Strachea pobjedi na ovim izborima. Mnogi pripadnici naše etničke zajednice Srba pitaju šta i kako podržati ovdje, evo ja ih javno pozivam da daju podršku Stracheu i ljudima na listi Slobodarske partije.“ Strache, dakle, peca glasove Srba, najbrojnije zajednice auslendera koja živi u Beču. Ovu činjenicu pokazuje i tajming ovih susreta: Strache je 2014. posjetio Dodika uoči parlamentarnih izbora u BiH, Dodik ovoga posjećuje uoči lokalnih izbora u Beču.

Osim s Dodikom, Strache se za potrebe predizborne kampanje, nakon njezinog koncerta u Beču, uslikao i s Cecom. Ima još mnoštvo primjera ulizivanja Srbima kao potencijalnim biračima: Strache se zalaže da Srpska pravoslavna crkva u Austriji dobije status dijeceze, posjeduje kolekciju brojanica iz Srbije, obratio se srpskoj omladini s pozornice noćnog kluba „Nachtwerk“, nosio majicu „Kosovo je srce Srbije“, javno zastupao teritorijalnu cjelovitost Srbije i samostalnost RS-a, nazivao Srbe čuvarima europskog kršćanstva, osuđivao „velikoalbanske ideje“, izjavljivao kako je „BiH postala centar radikalnih muslimana“, i sl. Čini se kako su neki srbijanski mediji nasjeli na ove Stracheove fore, pa su se u njima mogli naći sljedeći naslovi: „Partija najvećih srpskih prijatelja je trenutno najjača politička stranka u Austriji“ (Telegraf.rs), „Obožava Srbe, Dodika i Cecu: Ovo je najpopularniji političar u Austriji!“ (Pravda.rs), „Štrahe rekao na srpskom: Ne namećite nezavisnost, Kosovo je srce Srbije!“ (Time.rs), „Štrahe: Nećemo dozvoliti da EU Srbiji nameće priznanje nezavisnosti Kosova“ (Kurir.rs), „'Austrijski Šešelj' voli Dodika i Cecu“ (Blic.rs), isl. Mediji su prenijeli i nebitnu Dodikovu čestitku Stracheu zbog izbornih uspjeha u Štajerskoj i Burgenlandu.

San Balkana o ulasku u EU oduljio se poput sna Trnoružice, ali zato se noćna mora EU o (re-)„balkanizaciji“ političke Europe već lagano ostvaruje. Sve ozbiljnije i aktualnije postaje pitanje, da li su europske integracije budućnost Balkana, ili su balkanske dezintegracije budućnost EU?

Čini se, međutim, kako se Dodik zaletio: susret sa Stracheom neće mu pomoći da postane politički relevantniji u europskim okvirima, kao što sigurno neće donijeti ni službenu potporu Austrije njegovim separatističkim idejama. Čak i ako njegov drugar Strache postane relevantniji faktor u vladajućim strukturama u Austriji, on (1) neće moći utjecati na promjenu vanjske politike Austrije prema BiH, jer unatoč političkom usponu ipak neće dosegnuti kapacitet da osvoji apsolutnu vlast, a u svojim izjavama vezanim uz Balkan nema podršku drugih stranaka, a (2) neće ni htjeti, jer, poznajući dosadašnje Stracheove odnose sa srbijanskim političarima, oni su dobri sve dok ih Strache treba, a nakon toga ih odbaci i iznevjeri (prošlogodišnji prebjeg iz FPÖ-a u SPÖ Luka Marković je to dokučio, izjavivši za medije kako je Strache demagog kojemu su „Srbi u stranci potrebni tek da bi imao argumente protiv onih koji ga optužuju da mrzi strance“).

Strache nije naivan: vidjevši da ne može protiv svih austrijskih socijalista i protiv svih imigranata zajedno, on sada plaši i huška siromašnije birače SPÖ-a na strance koji im navodno otimaju poslove, te pokušava razdvojiti strance na „dobre“ (integrirane, kršćane, Europljane) i „loše“ (muslimane, Afrikance), i pokušava pridobiti one „dobre“ da mu dadnu glas, prilazeći im s „upozorenjima“ o prijetnjama islamizacije i gubitku radnih mjesta zbog imigranata koji dolaze iz neeuropskih zemalja. Osim toga, sve je vještiji u populističkim metodama kratkih rimovanih poluzabavnih slogana i upadljivog korištenja identitetskih simbola, i uvjeren da su doseljenici s Balkana i dalje lake mete za populiste, unatoč svim strahotama sukoba i tranzicijskog pustošenja koje su im populisti priredili u njihovim zemljama podrijetla.

No, ono što u cijeloj gore ispričanoj priči najviše brine je da se lagano počinje ispunjavati proročanstvo koje je u nekoliko tekstova 2006. godine ispisao Andrej Nikolaidis, a ono glasi: „Evropa će se balkanizovati prije nego što Balkan postane Evropa“. I vaistinu – 2016. koja nam se bliži zatječe Europu uzdrmanu ekonomskom i izbjegličkom krizom, ali i jačanjem političkog partikularizma i populističkih, desničarskih, antieuropskih glasova, Europu u kojoj će prije Bečom, Berlinom, Parizom i Londonom zavladati 'dodici', 'bakiri' i 'čovići', nego što će se na njenom jugoistoku ukazati lokalni 'adenaueri' ilil 'haveli'. San Balkana o ulasku u EU oduljio se poput sna Trnoružice, ali zato se noćna mora EU o (re-)„balkanizaciji“ političke Europe već lagano ostvaruje. Sve ozbiljnije i aktualnije postaje pitanje, da li su europske integracije budućnost Balkana, ili su balkanske dezintegracije budućnost EU?

Autor: Marijan Oršolić