Poznato je kako sveti spisi monoteističkih religija obiluju citatima koji prave podjelu na dobru desnu i lošu lijevu stranu. Biblija npr. sadrži više od 150 citata koji preferiraju desnu ruku, a istodobno 25 citata koji govore negativno o lijevoj ruci. Na Golgoti je desni razbojnik Isusa priznao, a lijevi mu se narugao. Ustrajni vjernici dobivaju obećanja kako će Bogu sjediti zdesna. Pretkazujući Sudnji dan Isus na desno stavlja čovjekoljupce, a na lijevo sebičnjake. Blagoslov i znak križa se prave desnom rukom. Preferiranje desne strane naspram lijeve svakako je prisutno i u islamu. Kod muslimana je običaj npr. da osoba desnom nogom zakorači u kuću ili džamiju, a lijevom u toalet. No, preferiranje desne strane nije karakteristično samo za monoteističke religije, već i za hinduizam i budizam. Kako je došlo do toga da je u religijama desna strana dobra, a lijeva loša?

Priča vjerojatno počinje od ljudske fizionomije: većina (88%) ljudi u svijetu su dešnjaci. Desna je ruka prirodno jača od lijeve, generalno čovjek više koristi desnu stranu tijela, desno oko, desnu ruku itd. Otuda se favoriziranje desne strane tijela artikuliralo u većini svjetskih kultura. Tako u mnogim kulturama ljudi od pamtivijeka vjeruju kako lijeva strana donosi nesreću, a kako desna strana simbolizira autoritet i moć. U mnogim svjetskim jezicima riječ „desno“ se ne koristi samo za smjer, već i za naglašavanje ispravnosti ili istinoljubivosti (npr. „derecha“ u španjolskom, „right“ u engleskom), dok je riječ lijevo sinonim lažnog, slabog, čak nepristojnog (npr. u ruskom). Skoro sva svjetska pisma dizajnirana su da budu pogodnija za dešnjake (kažu da je posebno kinesko pismo teško za ljevake). Ako želimo pohvaliti nekoga na koga uvijek možemo računati kao pomoćnika u nekom poslu ili aktivnosti, za njega kažemo da je naša „desna ruka“, a za ženu koja se dobro udala starije žene kažu da je „zakoračila desnom nogom“. S druge strane, želimo li ismijati nečiju smotanost u sportu, kažemo da ima „dvije lijeve noge“. U Japanu se sve do prije nekoliko desetaka godina muškarac mogao razvesti od žene ako je ljevoruka.

Oni koji ne poštuju inteligenciju vjernika, koji ne poštuju Bibliju, koji ne poštuju Krista, koji, na koncu, ne poštuju ni zajednicu vjernika, Crkvu, svode ju na štaku na koju se oslanjaju desničarske stranke

Iz kulturnog se konteksta ova snažna simbolika desno/dobro-lijevo/loše zatim preselila u svete spise najvećih religija. Religije su ovu simboliku često doslovno uzimale i rigidno obdržavale unutar određenoga kulturnog konteksta. Tako je srednji vijek doživio razdoblje u kojem su ljevoruke žene spaljivane kao moguće „vještice“, a i do kasnijih razdoblja se školsku djecu ljevake prisilno učilo da pišu desnom rukom. Čak se ljevacima vezalo lijevu ruku po nekoliko mjeseci kako bi sve radnje naučili raditi desnicom. Još početkom 17. stoljeća u Francuskoj se vjerovalo kako vrag svoje sljedbenike (anti)„krsti“ lijevom rukom. Doktor Cesare Lombroso iz 19. st. ljevorukost je smatrao znakom patološke bolesti i kriminogenosti. I dan danas ima onih koji ljevorukost demoniziraju i povezuju s „vražjom stranom“. Za razliku od kulturnog, religijskog i običajnog miljea, predrasuda o dobrom/desnom-lošem/lijevom do danas je uspješno prevladana u znanosti, prije svega spoznajama o komplementarnosti dvaju hemisfera mozga i isprepletanju njihovih uloga, pri čemu jaču desnu stranu tijela kontrolira upravo lijeva hemisfera mozga.

No, sva ova promišljanja o tome kako i zašto je simbolika dobro/desno-loše/lijevo našla mjesto u svetim spisima religija postala su nepotrebna prije nekoliko dana, kad su lokalni katolički duhovnici u mjestu Vinica blizu Varaždina razvili novu revolucionarnu teoriju koja sve objašnjava o tom problemu i čini daljnje rasprave nepotrebnima. Po njima, biblijske citate koji govore o desnoj i lijevoj strani Bog je preko svojih proroka objavio kako bi na parlamentarnim izborima 2015. u Hrvatskoj uputio svoj narod da podrži hrvatsku političku desnicu. Svoju neobičnu teoriju duhovnici su izrazili u župnom listiću, u paragrafu pod nazivom „Isus i parlamentarni izbori“, koji poručuje ovako: „Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus 'Dječice, imate li što za prismok?', a oni mu odgovoriše 'nemamo'. A on im reče 'Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.' Reče Petar 'Gospodine, svu noć smo se trudili, ali ne ulovismo ništa. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.' Baciše oni i više ne mogoše izvući mreže od mnoštva ribe. Bez Božje pomoći ni mi, kao država, nećemo moći izaći iz krize. Poslušajmo Isusa i bacimo mreže na desnu stranu!'“ Sve je jasno: narode Božji, dovedi desničare na vlast i država će izaći iz krize, a izgleda da će procvjetati i ribarska industrija na Jadranu. Isus bi, dakle, glasao za desnicu (čitaj: za HDZ) zato što je u Evanđelju izjavio kako ribarsku mrežu treba baciti s desne strane čamca. Isus je očito unaprijed isplanirao i da će više od 17 stoljeća nakon njegove smrti kraljeve pristalice u vrijeme Francuske skupštine u Skupštini sjediti zdesna kralju, a da će revolucionarne snage sjediti slijeva kralju (od čega zapravo danas potječe podjela na političku desnicu i političku ljevicu). Zapita se čovjek kakvi su to predstavnici Božjeg naroda koji čak izvlače i biblijske citate iz konteksta kako bi lobirali dolazak HDZ-a na vlast? Odgovor je očit: oni koji ne poštuju inteligenciju vjernika, koji ne poštuju Bibliju, koji ne poštuju Krista, koji, na koncu, ne poštuju ni zajednicu vjernika, Crkvu, svodeći ju na štaku na koju se oslanjaju desničarske stranke.

No, nije ovo jedini primjer takve prakse. U pamćenje mi dolazi jedan plakat s lokalnih izbora u Hrvatskoj otprije 2 godine. Na plakatu je (zlo)korištena biblijska simbolika dvije ruke, vjerojatno u savjetovanju s nekim „politički osviještenim“ klerikom. Promatrač plakata na desnoj strani vidi čistu bijelu ruku s križem na dlanu, a na lijevoj strani prljavu, crnu ruku s komunističkom petokrakom na dlanu. Tu je i natpis „Jednostavan izbor! Za sigurno sutra!“ s logom HDZ-a i njegovih tadašnjih koalicijskih partnera. Ovaj plakat koji (zlo)koristi biblijsku simboliku ruku sramotan je iz bar nekoliko razloga: (1) ideološkog sužavanja izbora vjernika na tobože „sinove svjetla“ desnicu i „sinove tame“ ljevicu, sužavanja izbora na tek dva većinska svjetonazora; (2) zloupotrebe centralnog kršćanskog simbola u svrhe predizborne kampanje; (3) rasizma: zašto je dobra ruka koja drži križ bijela, a loša ruka crna? (4) suptilnom gađenju prema radu i radnicima: nasuprot tobože zloj žuljavoj, crnoj, gruboj radničkoj ruci dobar kršćanin treba birati čistu, gospodsku bijelu ruku koju rad nije nagrdio, itd.

Od kršćanina se po definiciji očekuje socijalni angažman, no isto tako kršćanin svakako po definiciji ne mora biti ni desničar ni ljevičar. Štoviše, po definiciji kršćanin ne može biti desničar u smislu kakvom se isti profilirao kod nas, jer su ideje nacionalizma, tradicionalizma, konzervativizma, izabrane nacije, koketiranja religioznog i političkog establishmenta, ideje koje su mnoge ljude koštale života (između ostalog i samog Isusa) i perspektive, Isusu veoma daleke (lijep primjer je parabola o Milosrdnom Samaritancu, a važna je i ona Pavlova: „Nema više Židov-Grk!“). Također, po definiciji komunizma kakav se afirmirao u prethodnom sistemu kod nas – a afirmirao se kao ekskluzivna ideologija i neka vrsta civilne surogat-religije, koja je također mnoge ljude koštala života - kršćanin i bilo koji drugi vjernik ne može biti dobar komunist. Međutim, kršćanin svakako može biti socijalist (ali i ne mora biti), a po definiciji se mora zalagati za socijalnu pravdu. Također, kršćanin svakako može biti domoljub, voljeti kraj odakle je potekao i gdje je rođen, i zajednicu ljudi kojima je jezikom, kulturom i mentalitetom sličan, ali samo do one granice nakon koje počinje vrednovati i dijeliti ljude prema kriteriju podrijetla, roda, rase, i samo ako svoje domoljublje izražava više radom, angažmanom i ljubavlju, nego isticanjem simbola i slogana, profiterstvom i mržnjom prema drugim zajednicama. Isto tako, kršćanin ne mora biti domoljub, može se prije svega smatrati pripadnikom neke zajednice višeg reda od nacije, usvajati ono najbolje iz različitih kulturnih tradicija i živjeti na rubu, dodirnim točkama različitih zajednica. Kršćaninu na raspolaganju stoje različite političke opcije. Koju god da odabere, kršćaninu prvi autoritet treba biti Krist i primjer njegovog života, a ne božanstvo nacije ili neke druge ideologije.