Iz lignjokracije u karakraciju
Economist predviđa da bi Hrvatska mogla ostati jedna od najslabijih europskih ekonomija u razdoblju 2015.-2019. Mladi odlaze, 318 tisuća nezaposlenih, tvornice propadaju, državna imovina se prodaje ili izdaje strancima na korištenje.
Pet godina vaganja, mjerenja, nezamjeranja, nečinjenja, neutralnosti, neuvjerljivosti, neiskrenosti, lignjokracije Ive Josipovića nisu zaslužili novu priliku. Stvar je još i gora, dosjetimo li se slučaja Perkovića (čiji je sin Josipovićev savjetnik za sigurnost) ili afere oko ZAMP-a. Točka na i jednog kalkulantskog mandata udarena je kad je u predizbornoj kampanji Josipović biranim riječima nahvalio Tuđmanovu (po)ratnu „pomirbu“ (koja se otprilike sastojala u integriranju bivših udbaša i komunista u reformirani jednostranački sustav), sve zbog mogućeg pridobivanja glasača s desnice i centra. Tako da je padom ovog glumca ljevice, koji se neopravdano kitio terminologijom i povijesnim naslijeđem ljevice, došla šansa za hrvatsku ljevicu, da turbulentnim raščišćavanjem i prestrukturiranjem kadrova nakon izbora postane autentičnija.
Što se pak tiče prve hrvatske predsjednice, ona je odan član HDZ-a od 1993, dakle od vremena kad je to postalo politički podobno i unosno. Svoj uspjeh duguje Ivi Sanaderu, koji ju je prvi primijetio i gurao i kojega je do zadnjeg dana branila kao proeuropskog „reformista“ (premda su s vremenom njihovi odnosi zahladili). Unatoč šarmantnom imidžu, ni njena karijera nije ostala bez kontroverzi. Sjetimo se samo zataškavanja kriminalnih radnji člana hrvatskog konzulata u Los Angelesu, ili dvogodišnjeg korištenja službenog automobila u privatne svrhe od strane njenog muža Jakova (prevalio preko 50000 km). Dok je npr. jedna švicarska ministrica podnijela ostavku kad je otkriveno da je kupila kutiju Tobleronea na službenu karticu, Kolinda je platila 30ak tisuća kuna da se stvar izgladi i ostala veleposlanica. Nedavno je Kolinda i lagala kako se ostavila „respektabilne međunarodne karijere“ i „privlačnih ponuda u inozemstvu“, kako bi se vratila u Hrvatsku i tu pokrenula stvari nabolje: saznalo se, međutim, kako ona nije dala otkaz u NATO-u, nego je dobila neplaćeni dopust. Što znači, ako izgubim izbore, da se imam gdje vratiti. Ništa loše u tome, ali zašto onda javnosti plasirati priče o svom domoljubnom povratku i odbijanju raskošnih ponuda u inozemstvu?
Istina, Kolinda je u predizbornoj kampanji uporno tvrdila kako će se postaviti izvanstranački i iznadstranački, kako će pokušati biti predsjednica svih Hrvata. No, već koju minutu nakon njene pobjede, dogodilo se nešto zabrinjavajuće i itekako znakovito. Predsjednik HDZ-a Karamarko je zgrabio mikrofon, i umjesto da kratko čestita novoj predsjednici, ili da ju najavi, održao podugačak govor u kojem je naglasio što je sve stranka učinila za Kolindu, tako simbolički pokazavši da nas čeka karakracija i pojasnivši što misli o najavama predsjednice da će ona djelovati nestranački. „Najveća hrvatska stranka koja je pod vodstvom dr. Tuđmana, najvećeg Hrvata 20. stoljeća (sic!), stvorila hrvatsku državu danas je iznjedrila najboljeg kandidata i danas ima svog (sic!) predsjednika republike”, izbrundao je Karamarko. Kolinda se samo smješkala u njegovoj sjenci i čekala na red.
Prvi potez nove predsjednice bio je posjet „neutralnim” hrvatskim braniteljima u šatorima, koji su njenu pobjedu prethodno proslavili vatrometom i blokadom Savske ceste. Tamo je Kolinda održala govor u kojem je odbacila cijelu priču o regiji ili regionu, i najavila kako će „završiti put koji smo započeli pod prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i odvesti Hrvatsku u blagostanje“. Nadajmo se da je ova najava samo prazno obećanje. Ili pokušaj crnog humora.
Jer niti je Hrvatska dosad bila na putu nekog blagostanja, niti prognoze iz bliže budućnosti najavljuju neko blagostanje. Naprotiv. Statistike govore kako danas prosječna hrvatska obitelj zarađuje čak 1000 eura manje nego 2010, što su u okvirima EU podaci koji se mogu uspoređivati samo s onima iz Grčke i Portugala. U zadnje četiri godine u Hrvatskoj je struja poskupila za 25%, plin za 31%, životne namirnice za 9%, benzin za 17%... Hrvatska je danas u predvorju bankrota. Prema Euromoneyu, peta je u svijetu po brzini rasta rizika od bankrota. Ispred nje su velesile Barbados, Ruanda, Nova Kaledonija. Prema Economistu, Hrvatska će u 2015. biti među deset zemalja bez ekonomskog oporavka, u društvu Sijera Leonea, Makaa, Rusije, Ekvatorijalne Gvineje, Venecuele, Ukrajine, Timora, Portorika i Srbije. Economist predviđa da bi Hrvatska mogla ostati jedna od najslabijih europskih ekonomija u razdoblju 2015.-2019. Mladi odlaze, 318 tisuća nezaposlenih, tvornice propadaju, državna imovina se prodaje ili izdaje strancima na korištenje.
No, čini se da to ipak nisu najbitniji problemi za građane Hrvatske. Sudeći po dobrom dijelu predizborne retorike i po temama medijskih prepucavanja, najveći problem u Hrvatskoj je i dalje: tko je krivlji, ustaše ili partizani (bilo u predratnoj, bilo u poslijeratnoj verziji), tko je veći zločinac, Pavelić ili Tito? Pa kad su to već glavne žice na kojima se dobivaju izbori, nije ni čudo što se na hrvatskoj političkoj sceni i dalje pojavljuju i u pravilnim intervalima smjenjuju samo dvije alternative, HDZ i SDP.
Ne bih se čudio da već na sljedećim izborima novi predsjednik bude iz redova SDP-a, a da ga kasnije naslijedi kandidat HDZ-a. Ribe pamte 5 sekundi, a hrvatski birači jedva 5 godina. Ni recept za dobivanje izbora stoga se u budućnosti ne mora mijenjati: i na izborima za 100 godina će valjda glave Hrvata okupirati ustaški noževi i udbaški atentati. No, dok se birači uporno zamaraju istim temama, plavo-crvena koalicija se neformalno odavno dogodila. Izbori su samo manje preslagivanje pozicija i privilegija. Suština izbora se sastoji u tome da narod katkad mora promijeniti rame na kojem nosi teret. Malo lijevo, malo desno, ali teret ostaje.
Mandat Kolinde Grabar-Kitarović će, prema tome, najvjerojatnije ići kao i mandati prethodnika: prva polovica u „sječi dahija“, mijenjanju SDP-ovih uhljeba HDZ-ovim u državnim službama, a druga polovica u ponavljanju metodologije prethodnika: ne činiti ništa i okrivljavati prethodnike iz druge stranke da su toliko unazadili Hrvatsku da aktualni predsjednik i vlada ne mogu ništa nabolje napraviti. Nadam se kako se duboko varam, i kako će Kolinda ispuniti ono što je izjavila odmah nakon pobjede na izborima: „Radit ću za Hrvatsku i ona će biti među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta. To vam obećavam ovdje večeras.“ Živi bili pa vidjeli.
Autor Marijan Oršolić
01/2015