Ilustracija: GOLDEN COSMOS

Prošlog tjedna je UN objavio zabrinjavajuće izvješće o klimatskim promjenama i problemima koje će one izazvati. Jedan od bitnih pojmova u tom izvješću, ujedno i jedan od problema vezanih uz klimatske promjene koji u dosadašnjim izvješćima nije dovoljno snažno artikuliran, jest tzv. „klimatski apartheid“.

Radi se o tome da će klimatske promjene dodatno produbiti jaz između bogatih i siromašnih zemalja i pojedinaca, te da će iste kudikamo više pogoditi siromašne nego bogate. Najbogatijih 10% stanovnika svijeta koji su odgovorni za 50% emisije ugljik-dioksida u atmosferu će se prema spomenutom izvješću na razne načine prilagoditi posljedicama klimatskih promjena te stoga i nisu dovoljno motivirani odlučnije se boriti s klimatskim problemima. Istovremeno 3,5 mlrd. siromašnih u svijetu, odgovornih za svega 10% zagađenja svijeta, neće moći adekvatno odgovoriti na klimatske promjene i sve će više biti prisiljeni birati između gladovanja i migracija. Upravo od ovog potonjeg, od masovnih migracija, razvijene zemlje, čini se, strahuju više od klimatskih promjena.

U idućim će desetljećima veći dijelovi planeta postati negostoljubivi za čovječanstvo i milijuni će ljudi iz klimatskim promjenama pogođenih područja – ponajprije iz subsaharske Afrike, jugoistočne Azije i tropskih dijelova Južne Amerike - očajnički pokušavati migrirati u bogatije zemlje. U Europi su već nastali ogromni problemi i socijalnopolitički potresi zbog nekoliko milijuna izbjeglica s Bliskog istoka i Afrike, a zbog gore opisanih klimatskih problema bi prema procjenama UN-a samo iz subsaharske Afrike 20-ak milijuna ljudi moglo pokucati na vrata Europe, dok će u cijelom svijetu do 2030 čak 120 milijuna ljudi biti gurnuto u ekstremno siromaštvo zbog klimatskih promjena.

Nažalost, umjesto razvijanja i implementiranja ozbiljne strategije protiv klimatske katastrofe ili solidarnijeg gospodarskog poretka koji bi konkretnije pomogao zemljama u razvoju, trenutno vodeće zemlje svijeta u najboljem slučaju oklijevaju i odugovlače, a u najgorem poriču promjenu klime, povlače se iz razgovora o klimi (Trump), poduzimaju gospodarske mjere koje će još više naštetiti klimi (Bolsonaro u Amazoni) ili sve intenzivnije ograđuju vlastite granice zidovima i sigurnosnim barijerama, a nismo daleko ni od prvih minskih polja na granicama.

Opisani razvoj situacije po pitanju klimatskih promjena i govor izvješća UN-a o klimatskom apartheidu sugeriraju kako bismo po pitanju klimatskih promjena trebali prestati govoriti o njima kao o globalnom izazovu za čovječanstvo, a umjesto toga govoriti o klimatskim promjenama kao klasnom pitanju. Slikovito rečeno, dok se arktički ledenjaci tope i razina mora diže, nismo svi u istom čamcu, nego su bogati na kruzeru, a siromašni se na trošnoj splavi koja samo što se ne raspadne od valova bore oko raspodjele mršavih zaliha vode i hrane, pri čemu svako malo netko bude bačen iz čamca. No, i na kruzeru – čija se službena politika sve više vodi geslom „brod je pun, ne treba nam nitko više“ - ima putnika različitih klasa. Ako isti počne tonuti, bogati će biti ti koji će prvi u čamce za spašavanje. Kao u filmovima „Titanic“ ili „2012.“

Štoviše, superbogati ovog svijeta su već počeli graditi i kupovati čamce za spašavanje. U Kansasu i u njemačkom Rothensteinu su već sagrađeni luksuzni podzemni gradovi koji bi mogli izdržati prirodne i klimatske katastrofe i druge apokaliptične scenarije. U tim se gradovima stanovi prodaju po cijeni od minimalno 7 milijuna USD. Neki bogataši opet grade sigurne sobe u vlastitim kućama koje koštaju i po milijun USD, ili kupuju podmornice koje mogu zaroniti na najdublja mjesta u oceanu ili kupuju zemljišta na Novom Zelandu, za koji se prognozira najmanja pogođenost klimatskim promjenama. Bivši visoko pozicionirani suradnik Facebooka Antonio García Martínez čak je kupio otok u Pacifiku i opremio ga solarnim pločama, generatorima i naoružanim plaćenicima. Neki čak prave planove za napuštanje planeta poput Elona Muska i njegovog SpaceX programa. Superbogati dakle lagano pripremaju svoje „Noine arke“ kako se klima mijenja.

I tu dolazimo do nove dimenzije klimatskog apartheida. Ne radi se tu samo o polarizaciji „bogate zemlje zagađivači“ vs. „siromašne zemlje koje trpe posljedice zagađenja“. Nacionalne statistike o zagađenju koje prikazuju najrazvijenije zemlje kao najveće zagađivače još uvijek ne pokazuju tko su konkretno najveći zagađivači i time, praktično skrivaju i preraspodjeljuju odgovornost bogate elite. Nije svaki građanin jednako odgovoran za zagađenje. Diferenciranije statistike pokazuju kako većina zagađenja dolazi od malog broja korporacija. 71% emisija ugljik-dioksida od 1970. do danas djelo je svega 100 korporacija. Također, osoba iz najbogatijih 1% svjetskog stanovništva prema Oxfamovom izvješću iz 2015. zagađuje okoliš 175 puta više nego osoba koja pripada 10% najsiromašnijih u svijetu.

No, ni s ovim uvidom nismo na cilju potrage za konačnim krivcem za ekološku i klimatsku krizu. Taj konačni krivac je svjetski gospodarski sustav u okviru kojega su nastale gore opisane podjele, sustav u okviru kojega zagađenje i uništenje prirode donosi profit bez posljedica, sustav koji počiva na nadmetanju, neograničenom rastu i ekspanziji, sustav čije je jedno od glavnih načela ignoriranje kolateralne štete – ljudskih bića, okoliša - na putu do akumulacije kapitala. U okviru tog i takvog sustava nijedno od razmatranih rješenja i strategija za ophođenje s klimatskim promjenama ne dovodi u pitanje samu strukturalnu bit sustava i njegove ideološke dogme. Taj sustav ne samo da je umnogome doprinio nastanku današnjih klimatskih problema, nego će reakcija tog sustava na klimatske promjene biti intenziviranje svih klasnih borbi koje su prethodno nastale unutar i zbog tog sustava: konflikti između klasa, rasa, nacija, država, nadnacionalnih saveza. Prema tome, klimatske promjene nose kutiju ne s jednim, nego s nizom klasnih pitanja koje će se s istima ponovno aktualizirati ili dodatno zaoštriti.

Demonstrirali smo dakle na koji je sve način klimatska kriza klasno pitanje. Shodno tome, za očekivati je da se pitanjem klimatske krize intenzivnije pozabave stranke i pokreti koji pripadaju lijevom političkom spektru, jer se oni po definiciji imaju baviti raznim oblicima klasnih pitanja i socijalne pravde. Samo stranke i pokreti iz lijevog političkog spektra mogu integrirati ekološka pitanja u borbu za socijalnu pravdu i dati im novu, snažniju dimenziju. Zadaća ljevice je u svim klasnim borbama koje će donijeti klimatske promjene biti na pravoj strani, te ih nastojati ujediniti u silu koja može izazvati postojeći globalni gospodarsko-politički sustav kao cjelinu.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba