Slučajnim sistematiziranjem foldera u kojem čuvam svoje dosada objavljene tekstove na „Prometeju“, neki dan sam ustanovio kako sam dosad poslao točno 199 priloga za moj najdraži portal. Što znači da je tekst koji čitate moj okruglo 200ti za „Prometej“. Dugo sam mozgao kojoj temi posvetiti ovaj 200ti tekst. Odlučio sam se napisati nešto o stanju medija u BiH, s posebnim osvrtom na nezavisne web-portale, čiju ulogu u bh. društvu ću opisati metaforom iz naslova ovog teksta. Sve to ću u jubilejskom raspoloženju začiniti s nasumičnim pozivanjem na neke od svojih prethodnih tekstova, one najdraže i po mom sudu najuspjelije.


Političari i tajkuni vrše stalan pritisak na uređivačku politiku medija. Vlasnička struktura medija nije transparentna. Novinari se suočavaju s unaprijed izgubljenim tužbama za klevetu, fizičkim napadima i prijetnjama, zbog čega mnogi od njih pribjegavaju autocenzuri


Počnimo s kratkim pregledom općeg stanja medija u BiH. A ono nije idealno. I svakako nije i ne može biti izdvojeno od općeg stanja u društvu. Ako je vjerovati podacima američke nevladine organizacije Freedom House, od 199 zemalja u svijetu BiH zauzima 107. mjesto po slobodi medija. (Očekivao sam čak i gori plasman.) Čitali ste vjerojatno zadnjih dana kako smo jedina zemlja Europe koja još uvijek ne emitira program na digitalnom sustavu (što bi moglo dovesti i do gašenja pojedinih predajnika u pograničnim područjima). Mediji su nam fragmentirani po entitetskim, kantonalnim, etnopolitičkim linijama, u BiH postoji čak 6 novinarskih udruženja. Čak i javni medijski servisi su politički pristrani. PDV na tisak u BiH je triput veći od EU prosjeka (pri čemu se porez mora platiti čak i na neprodane primjerke novina i knjiga, što je europski presedan). Najgore je stanje u lokalnim zajednicama u kojima mediji umjesto kao medijatori između lokalne samouprave i građana praktično funkcioniraju kao općinski službenici i tako se i financiraju. Političari i tajkuni vrše stalan pritisak na uređivačku politiku medija. Vlasnička struktura medija nije transparentna. Novinari se suočavaju s unaprijed izgubljenim tužbama za klevetu, fizičkim napadima i prijetnjama, zbog čega mnogi od njih pribjegavaju autocenzuri, izbjegavanju vrućih tema, poslušništvu političkim strukturama. Čak i neki dosada dobri portali počinju čitatelje zatrpavati 3s (seks, skandal, sport) vijestima. Najdobrodošlije vijesti postale su tragedije (u tekstu „Društvo virtualnih čudovišta“ pisao sam o degutantnom izvještavanju regionalnih medija nakon ubojstva djevojčice Tijane Jurić u Srbiji). Dobre inicijative pojedinaca i NVO-sektora (posebno one iz manjih sredina) se kao dosadne vijesti prešućuju. Kako reče jedan moj prijatelj, srušen most je vijest, sagrađen most nije vijest.

Nameće se pitanje, mogu li u ovakvoj atmosferi (a njoj je u zadnjih 150 godina prethodila smjena 5-6 totalitarnih režima, zaključno s 90-ima kada su mediji iskorišteni kao sredstvo ratne mobilizacije) uopće postojati nezavisni mediji? Svi bosanskohercegovački mediji rado koriste prefiks nezavisni, ali nema ih mnogo koji ga svojim radom opravdavaju. Čini se kako jedine preostale oaze nezavisnih medija u BiH treba tražiti među web-portalima, koji su nekako u lakšoj poziciji ostvariti veći stupanj nezavisnosti, zato što urednici web-portala ne moraju brinuti o tiskanju, distribuciji, naplati prodanih primjeraka, zato što se internet-portal može relativno brzo i lako pokrenuti, i zato što građani BiH sve više preferiraju od tiskanih medija jeftiniji i pristupačniji internet.

U tekstu „Crtica o ne/zavisnim medijima“ u „Zeničkim sveskama“ književni kritičar Saša Ćirić upozorava kako nezavisnost nekog medija nikad nije ostvaren cilj, nego „optimalni cilj i utopijski korektiv“. Ćirić razlikuje dvije vrste nezavisnosti medija, financijsku (samoodrživost poslovanja) i uređivačku (ovisnost programske sheme isključivo od inicijativa novinara i uređivača). No, ovo zahtijeva proširenja. Najprije, financijski gledano, iako nezavisni web-portali nemaju tolikih financijskih briga kao druge vrste medija, ipak su primorani živjeti od donacija čiji su iznosi vremenski limitirani i neadekvatni potrebama razvoja. Ćirić ovdje predlaže više umrežavanja i solidarnosti idejno srodnih medija i nevladinih organizacija. Skromne financije podrazumijevaju i limitirane kadrovske kapacitete. Nije lako pronaći ljude koji će čisto iz vlastitog entuzijazma besplatno pisati dobre tekstove. Ali nije nemoguće. Upravo iz entuzijazma nekolicine prijatelja nastao je i portal „Prometej“, s ciljem da bude malena oaza proročko-kritičke misli (neku vrstu programatskog teksta o tome za što se zalaže Prometej napisao sam u dva nastavka teksta „Zapisi s Kavkaza“), i u međuvremenu prerastao u malu obitelj čiji su članovi čitateljima ponudili velik broj vrijednih priloga.

Izvor fotografije: http://southernworldartsnews.blogspot.com/

Što se tiče pitanja uređivačke politike nezavisnih medija, postoje u BiH i regiji mnogi internet-portali koji su i financijski i uređivački nezavisni, ali kakva korist od toga ako se bave bezveznim tračevima i dezinformacijama? Kako kaže Damir Dizdarević, „nezavisni mediji nisu nezavisni samo po tome što mogu da pišu šta god hoće, nego i po tome što mogu da ćute o stvarima koje ne zaslužuju da ih se pominje“. Postoje i financijski i uređivački nezavisni portali koji promoviraju retrogradne ideološko-fundamentalističke stavove, koji više sliče na „virtualne neuropsihijatrije“, nego na forume nekog dijaloga ili konstruktivne rasprave. Badava što su nezavisni, kad promoviraju tako loše ideje da ih loše politike nemaju ni potrebe kontrolirati.

Ćirić sugerira kako bi nezavisnost medija trebala ići u korak s edukativnom tendencijom, distancom prema ideološkim partikularnostima, etikom slobode i pluralizma. Što znači da nezavisnost medija ovisi o implementaciji određenih vrijednosti: ne čini li to onda nezavisne medije ipak – zavisnima? Ne, zato što pojam nezavisnost medija ne podrazumijeva neutralnost, neopredijeljenost u odnosu na vrednote i stavove o važnim pitanjima, nego slobodu kritičkog osvrta na sve vrednote i stavove, uključujući i one koje sami zastupamo. Stoga mi se učinilo kako je upravo odnos prema kritičkoj misli jedan od ključnih filtara za razlučivanje zavisnih i nezavisnih medija pa sam tom pitanju podavno i posvetio tekst u dva nastavka „Kritika kritike“.

Po meni taj filtar iz nezavisnih medija isključuje najprije one koji u tobožnjoj borbi za demokraciju vode borbu samo za svoja prava i ideološke opcije. U ovu grupu spadaju i oni koji se pitanjima demokracije bave samo onda kad je nešto trend i kad se za to mogu dobiti financijske podrške od stranih donatora. U nezavisne medije ne spadaju ni oni koji ne teže razvijati vlastiti stav, redovito grubo pojednostavljujući probleme BiH. Atribut nezavisnosti ne zaslužuju ni oni koji kritiziraju neki sistem, a istodobno su privilegirani u istom sistemu, kao ni oni koji svoje bavljenje društvenim pitanjima ograničavaju samo na ono što ih se izravno i privatno tiče. S pravom sugerira Dževad Hodžić kako bi bilo zanimljivo analizirati javna reagiranja bh. intelektualaca i ustanoviti koliko su puta iznijeli svoj stav o nekom pitanju iz našeg javnog života a da za svoje javno oglašavanje nisu bili izravno zainteresirani ili prethodno prozvani.


I dok dominantne etnopolitičke struje nastoje izgraditi etnički čiste tvrđave (u ratu nasilno, a u poraću diskriminacijom kroz školstvo, zapošljavanje, kulturu), nezavisni mediji drže nogu u vratima tih tvrđava i ne dopuštaju da se stanovnike BiH zauvijek odijeli jedne od drugih


Nasuprot svim ovim zastranjenjima, dobra kritika ne podilazi širim narodnim masama ili interesnim grupacijama, nego se podvrgava preispitivanju i tako često ljušti sloj po sloj svoje čitalačke publike, ali i ohrabruje i inspirira one kritički i slobodno odgojene i profilirane čitatelje koji preostanu.

Glavna funkcija istinski nezavisnih portala može se metaforički opisati kao „noga u vratima geta“. Pritom ne mislim na metodu uvjeravanja ljudi koju promovira američka prof. dr. Nancy Darling, koja se sastoji u tome da se svaki put kada nekome postavite pitanje na koje on/a odgovori „da“ povećava mogućnost da će i na ono bitno pitanje koje postavite nakon serije nebitnih pitanja odgovor biti potvrdan. Kao primjer ove metode navodi se dresiranje djeteta kojemu se postavljaju banalna pitanja na koja će odgovoriti s „da“, da bi ga se „navuklo“ da i na bitno pitanje odgovori s poslušnim „da“. Pa kaže: „Ako napredujete malim koracima, morate odmah nakon prvog pitanja imati spremno drugo, da ne date djetetu vremena za razmišljanje“. Dakle, djetetu ne dati vremena za razmišljanje, dresirati ga kao poslušnika. Ovu metodu inače koriste trgovački putnici i misionari, koji vam kucaju na vrata i ne puštaju vas dok vam nešto ne prodaju. Ovu metodu koristili su i nacisti (vidi tekst o eksperimentu „Treći val“), dresiravši s puno malih „da“ gomilu poslušnika koji su na kraju bili spremni reći „da“ i sustavnom progonu i ubijanju drugih ljudi.

Za razliku od ove naci-psihologije, cilj nezavisnih medija je učiti ljude da prepoznaju ono loše i kažu mu „ne“, ali i da onom dobrom kažu „da“. „Noga u vratima geta“ je metafora koju pojašnjava misao Žarka Puhovskog koji građanske inicijative, nevladine organizacije i nezavisne medije u zemljama ex-Jugoslavije vidi kao „gerilce“ koji nastoje narušiti monolit kolektivizma s demokratskim legitimitetom, držeći metaforičnu „nogu u vratima“ zamišljenih (ideoloških, etnoreligijskih) geta koja doduše ne mogu širom otvoriti, ali taman uspijevaju spriječiti da se ova potpuno zatvore.

I dok dominantne etnopolitičke struje nastoje izgraditi etnički čiste tvrđave (u ratu nasilno, a u poraću diskriminacijom kroz školstvo, zapošljavanje, kulturu), nezavisni mediji drže nogu u vratima tih tvrđava i ne dopuštaju da se stanovnike BiH zauvijek odijeli jedne od drugih. No, te noge u vratima moraju biti dobro utrenirane noge, inače neće izdržati u vratima, tom opasnom međuprostoru između zamišljenih geta. Zato nam treba više ulaganja u „noge“, tj. u aktivne ljude. Kod nas ne nedostaje ulaganja u infrastrukturu, ali nedostaje istinskog ulaganja u ljude. Institucija čiji sam stipendist i bez čije višestruke podrške vjerojatno ne bi mogla nastati većina od ovih 200 tekstova koje sam dosad pripremio za „Prometej“, upravo kao moto ima „Beine statt Steine“, ulaganje u noge, a ne u zidove. Umjesto gradnje zgrada koje u BiH uskoro više neće imati tko posjećivati, treba obrazovati i umrežavati ljude koji će nositi promjene. Treba nam ljudi koji će se suprotstaviti kulturi zida i graditi/artikulirati kulturu mostova u BiH (o čemu sam pisao u tekstu „O kulturi zidova i kulturi mostova“).

Portal „Prometej“ je jedno, ne i jedino okupljalište ljudi koji aktivno sanjaju o boljoj BiH, o BiH iz koje mladi ne bježe, o BiH koja ruši zidove i gradi mostove. „Prometej“ je okupljalište ljudi koji se ne žele pomiriti i prilagoditi, nego držati „nogu u vratima“. Jer, bez sadašnje „noge u vratima“ u naše bh. tvrđave u (bližoj ili daljoj?) budućnosti nikad neće moći doprijeti svjetlost i čišći zrak. Ovako, doći će već i vrijeme kad će se vrata moći malo šire otvoriti.