Neki dan najavilo prvu „Povorku ponosa“ u BiH koja se pod nazivom „ima izaći“ ima održati 8.9. u Sarajevu. Vratit će se Valter i nosit će brushalter, jedan je od šaljivih komentara koji se mogu naći na internetu. Ipak, ima i onih koji nisu raspoloženi za šale, nego radije za prijeteće komentare i pozive na nasilje. Mašta radi svašta, pa se poziva na mlaćenje LGBT-osoba bejzbol-palicama, njihovo spaljivanje kod Vječne vatre, obećava se pakao na zemlji i sl. Dosadašnja iskustva s okupljanjima LGBT zajednice u BiH pokazuju da se ne radi o praznim prijetnjama. Sjetimo se samo kako su kamenovanju „Merlinke“ u Sarajevu 2008. prethodile huškačke izjave pojedinih medija koji su festival predstavili kao provokaciju muslimanima povodom Ramazana. Sjetimo se kako je nakon nasilnog incidenta Fatmir Alispahić izrazio „sumnju da su pederistički teroristi organizirali te maskirane napadače, da napadnu pedere“. Prije i poslije toga isti je pisao kako su pederi fašisti 21. stoljeća koji žele porobiti ljudski rod i kako su „pederi očevi pedofila“. Zbog ove zlonamjerne propagande nitko nije odgovarao. Pa se ista stvar opet ponavlja: neki dan u Sarajevu napadnute dvije djevojke koje su se držale za ruke. Napadač im je prijetio da će ih izbosti nožem i da će u septembru 'poteći krv'.

Huškanju su doprinijele i osobe s političke scene. Tako je zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Ćosović Hajdarević pozvala na „izoliranje“ LGBT osoba i njihovo sklanjanje „što dalje od naše djece i društva“. To je ona dobro poznata politika „neka ih u njihova 4 zida“ iliti „sve pedere na jedan/Goli otok“ (Lj. Ćesić-Rojs). Nerijetko ovu politiku prate i tvrdnje kako se nema ništa protiv LGBT-osoba, čak se ima među njima i prijatelja, ali se protivi javnim povorkama. Ključno u tim izjavama je ono „ali“, pukotina u brani protiv jezera rasizma koje naposljetku prodre kroz pukotinu i sruši cijelu branu. Ili, kako reče Jon Snow u 7. sezoni „Igre Prijestolja“, u takvim rečenicama „everything before the word 'but' is horseshit“. I onda se pokaže da ljudi koji tvrde da „nemaju ništa protiv“ ipak imaju nešto protiv, pa homoseksualce opišu kao „viruse ili bakterije u inkubaciji“, koji su bezopasni samo dok su nevidljivi u fazi inkubacije, kako piše imam Muhamed Velić na svom FB-profilu, kojeg prati oko 70.000 ljudi. Srodna ovom argumentu je i priča o nametanju i prezastupljenosti LGBT osoba u javnom prostoru, te da će se većom vidljivošću LGBT osoba povećati ukupan broj LGBT osoba u društvu, tvrdnja za koju nema nikakvih dokaza. Ali dokazi i ne trebaju nekome kome je već samo postojanje LGBT osoba jednako „prezastupljenost“.

Povorki se usprotivio i kantonalni odbor SDA u Sarajevu. Oni bi, kao, spriječili nasilje do kojeg će doći zbog povorke. Klasična zamjena teza koja prešućuje od koga bi došlo to nasilje: od njihovog biračkog tijela, a ne od sudionika Povorke. Umjesto da osude one koji nasilje izazivaju, ovi bi radije osudili LGBT zajednicu jer „unosi nemir među stanovnike grada“. Logika jednaka onoj kad se kaže da je žrtva silovanja kriva jer je nosila prekratku suknju. Ne samo da vlasti ne bi osudile nasilnike, nego je upitna i volja da zaštite sudionike Povorke od nasilja, što demonstrira i anketa s fb-stranice polaznika državne Policijske akademije s pitanjem da li policija treba da obezbjeđuje ili da privodi LGBT osobe, a što podsjeća na priče s parada u Crnoj Gori kako su policajci hapsili huligane, a onda im se ispričavali u autu rečenicama tipa „i ja bih ugazio ove pedere, ali radim ovo za 200 eura“. Čudi li onda nekoga što i neke LGBT osobe smatraju da se Povorka ponosa ne bi trebala održati jer bi bila opasna za ljude koji se „outuju“, u zemlji u kojoj „coming out“ LGBT osoba podrazumijeva huligane koji s kamenjem i bejzbol palicama u rukama viču „come out, come out, wherever you are“.

Osim nasilja, protivnike povorke brinu i troškovi. Tko će platiti policiju, osiguranje povorke, ne bi li se pare mogle pametnije potrošiti, pita se zabrinuti građanin koji svim srcem stoji iza hulja koje si poduplavaju zastupničke paušale. Među zabrinutima su i pojedinci iz ovdašnjih vjerskih zajednica, koji, kad je riječ o homoseksualnosti, zaboravljaju nesuglasice i pokazuju za BiH netipičnu međuvjersku slogu i harmoniju. Prezir prema homoseksualnosti je valjda jedina zajednička ideja koju bez ikakvog „ali“ dijele ovdašnje vjerske zajednice i jedina zajednička ideja koju su ovdašnje vjerske zajednice dijelile i s komunistima, koji su nekoliko desetljeća sudili homoseksualce zbog „buržujske dekadencije, kvarenja omladine i sabotiranja socijalizma“.

Posebno zabrinut povorkom je portal „Svjetlo Dunjaluka“, koji u tekstu „Ovako Allah kažnjava paradu ponosa“ objašnjava kako je Alah izazvao erupciju Vezuva i uništio Pompeje zbog homoseksualnosti njegovih stanovnika. (Čekaj malo, jesu li baš svi stanovnici Pompeja bili „pederi“i ako nisu, zašto bi Alah usput ubio i one koji nisu?) Pored svih briga u BiH trebamo, eto, strahovati da Sarajevo u rujnu ne bi razorio vulkan skriven unutar Trebevića. Drugi opet brinu zbog „negativnog utjecaja pedera i njihovih perverzija na moral društva“. Te tvrdnje počivaju na iluziji o BiH kao zdravom društvu. Mi smo, kao, zdravi, a pederi bi nas, kao, kvarili. Nas, koji grcamo od posvemašnje korupcije, kriminala i diskriminacije svih vrsta. Te tvrdnje previđaju i da nema veće perverzije od ove naše države i načina na koji ona funkcionira. Andrej Nikolaidis piše u jednom tekstu 2008. kako je BiH jedna velika sadistička zajednica u kojoj je osnovna zajednička vrednota užitak koji njeni stanovnici osjećaju u traumi koju nanose drugima.

Upadljivo je kako ovdašnjim vjernicima više smeta najava povorke nego najave nasilja zbog povorke. Ovu perverziju vjere u kojoj peder smeta, a nasilje ne, možda najbolje ilustrira fotografija svećenika SPC s Parade u Beogradu 2001. koji s križem poziva sudionike na pokajanje dok bezizražajno gleda kako huligani tuku LGBT osobe i gađaju ih kamenjem. (Što bi na to kamenovanje rekao Isus, koji je jednom zgodom spasio preljubnicu od kamenovanja?) O vrednovanju nasilja i homoseksualnosti u našim društvima pored ove slike svjedoči i ovdašnji jezik: Boris Dežulović je jednom ukazao kako kod nas nije najveća uvreda nekoga nazvati ratnim zločincem ili ubojicom, nego „pederčinom“, šifrom za najteži mogući zamislivi zločin i najgori mogući splet loših osobina kod čovjeka. Demokratsko pravo vjernika je ne slagati se s LGBT osobama, ali važno je reći kako je poziv na nenasilje („ljubi bližnjega svoga“ ili „tko ubije jednoga čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo“ ili „čini drugome ono što želiš da on tebi učini“) važnija poruka svetih spisa od sekundarnih, kontekstualno uvjetovanih mjesta o homoseksualnosti. Ali kako to objasniti društvu u kojem je mučnije vidjeti kako se dvojica drže za ruke, nego kad desetorica gađaju tu dvojicu kamenjem u glavu.

Štoviše, našem društvu ideja „kamenjem u glavu“ ne samo da nije mučna, nego može biti i privlačna. Tako su navijači na derbiju Sarajeva i Željezničara izvjesili transparent s natpisom „ima zabranit“ i zastavu Bruneja, države u kojoj se odnedavno homoseksualnost kažnjava kamenovanjem. Od jednog sam poznanika (da li od Nine Zelenike?) čuo ili vidio vic koji govori o dvjema vrstama zemalja u svijetu po pitanju seksualnih sloboda. Pa tako u Amsterdamu vrijedi parola „get stoned and have sex“, a u Arabiji „have sex and get stoned“. Procijenite sami, kojem od ova dva tipa zemalja smo bliži po vrijednostima. E sad, zanimljivo je primijetiti i kako su sve ovdašnje kulture u svojoj suštini homo-kulture, koje imaju apsolutnu homogenizaciju kao cilj, uz maksimu „isto s istim“, „ljubi isto“ (brak i prijateljstva samo s ljudima iste nacije, vjere, klase), koje preziru svaku kulturnu heterogenost i vole samo ono što ih podsjeća na njih same. I onda se, je li, takve homo-kulture, generatori različitih vrsta diskriminacije, nasilja i nepravde, bore protiv homo-seksualnosti kao najvećeg zla.

Na koncu, još jedan tip reakcija na povorku zaslužuje komentar. Filip Mursel Begović u tekstu „Jedina moguća reakcija je ignoriranje“ na Stav.ba objašnjava kako se muslimani trebaju suzdržati od negativnih komentara na povorku jer time samo hrane islamofobiju i predrasude kako je „SDA radikalna vjerska organizacija koja bi različitosti negdje izolirala“. Nije, dakle, problem stvarna mržnja prema LGBT-osobama, nego etiketa šovinista koje će nam drugi zbog toga nalijepiti. Srodna teza se može pronaći i u inače solidnom komentaru Danijala Hadžovića: „Druga stvar zbog čega je gay parada bitna je politički kontekst. U jeku ogavne propagande na račun Sarajeva da je ono postalo 'Teheran', grad islamske radikalizacije i netolerancije prema drugačijem, gay parada bit će još jedna prilika da se demonstrira i u svijetu na pravi način brendira kosmopolitski duh Sarajeva koji nikad nije zamro.“ Zapažanje da je Sarajevo već odavno postalo palanka u kojoj se različitost progoni i diskriminira po Hadžoviću nipošto nema elemente istine, sve je to „ogavna propaganda“ neprijatelja Bosne i Bošnjaka. Bojim se da će i SDA na koncu odigrati ovu kartu. Otrpjet će povorku predstavljajući to biračkom tijelu kao nešto što ne žele, ali moraju prihvatiti ako hoće u EU, a onda čak i profitirati od povorke učvršćujući laž o vlastitoj toleranciji i visokom stepenu multikulture u današnjem Sarajevu, te se dodvoriti novom američkom ambasadoru, i na koncu čak izvući i pokoji dinar za svoju borbu za prava LGBT osoba. Od ovdašnjih majstora političke mimikrije ništa manje ne bih očekivao.

Nakon što smo raskrinkali tobožnje razloge zašto se povorka ne bi trebala održati, da konačno odgovorimo na pitanje iz naslova, zašto „ima izaći“? Smisao povorke je:

(1) izraz nezadovoljstva i prosvjed protiv diskriminacije LGBT osoba;

(2) ukazivanje na nasilje nad LGBT osobama i na svakodnevne specifične probleme s kojima se one suočavaju;

(3) pokazati kako su LGBT-osobe ljudi kao i svi drugi, ni manje ni više normalni od ostalih;

(4) zahtjev za jednakim pristupom javnom prostoru kao što ga imaju i drugi građani, ne u ime provokacije, nego u ime osnovnih ljudskih prava i sloboda, sloboda koje se ne smiju ograničavati dok god ne ugrožavaju slobodu drugoga; ljudsko pravo je i ne osjećati simpatije prema LGBT osobama i nenasilno izraziti svoj drugačiji stav.

Evo ni ja sam ne razumijem što osjeća i zašto tako osjeća jedan homoseksualac, ali isto tako ne vidim razloga zašto bih trebao mrziti ili ne voljeti nešto što ne razumijem. Suština demokracije je upravo u prihvaćanju i toleriranju onoga što ne razumijete, ne volite, s kim/čim se ne slažete. Zauzvrat ste i vi također prihvaćeni ili zaštićeni od onoga tko vas možda ne razumije ili ne voli.

No, glavni razlog zašto se povorka treba održati jest otpor da se ista održi. Ti, građanine/ko BiH, ti koji „nemaš ništa protiv pedera“, ali bi ih sve izolirao na Goli otok ili u vlastita 4 zida, ti si razlog zašto ima izaći. Ti, koji pozivaš na nasilje i progon pedera, ti koji bi nekome uskraćivao osnovna ljudska prava, ti si razlog zašto ima izaći. Ti, koji kukaš nad padom nataliteta i troškovima povorke, a istodobno uoči izbora za 20 KM iznajmljuješ svoju osobnu kako bi vladali oni koji će te opljačkati i sebi poduplati paušale, ti si razlog zašto ima izaći. Ti, koji se smatraš demokratom i Europljaninom, a u ruci držiš kamen i zastavu Bruneja, ti si razlog zašto ima izaći. Ti, koji se moliš Bogu/Alahu, a hladno gledaš kako dvojica tuku trećeg na ulici, ti si razlog zašto ima izaći. Ti, građanine/ko BiH, koji želiš zabraniti grupi ljudi koji nisu nikom ništa skrivili da se mirno prošetaju gradom, ti si glavni razlog zašto se održavaju Povorke ponosa.

Autor: Marijan Oršolić, Prometej.ba