Noć tisuću svjetala. Taj naziv nosi ladica u ormaru mojih sjećanja na paničan bijeg tisuća žena i djece čamcima preko Save iz Orašja kojemu je pred Uskrs 1992. prijetilo krvoproliće ako ga zauzme VRS. Tada sam se kao petogodišnjak zbunjen ukrcao s (tada trudnom) majkom na čamac koji se zaputio prema hrvatskoj obali Save. Bilo je taman pred svitanje. Savom su plovili deseci čamaca, s desecima malih svjetiljki. Sjećam se kako sam žestoko protestirao jer sam u žurnom pakiranju samo najnužnijih stvari morao ostaviti svoj novi bicikl. Sjećam se i traumatičnog iskustva rušenja mosta na Savi kad je moj otac ostao na drugoj obali Save a mene je kao uplašeno dijete bilo teško uvjeriti da će tata opet sigurno moći prijeći rijeku. Moj otac ima puno gora sjećanja iz ratnog razdoblja s kojima se ni danas ne može obračunati.

Opsada Orašja je trajala 4 godine, 1310 dana neselektivnog granatiranja, s 270 poginulih i 1000 ranjenih branitelja. Nakon što je do listopada 1992. VRS zauzela 70% teritorija BiH, nakon što je ostatak Posavine poharan, oraška se enklava našla odsječena od drugih dijelova BiH i povezana tankom granicom s Hrvatskom, stanjenom rušenjem mosta na Savi. U teškoj situaciji, s domaćim stanovništvom naoružanim tek lovačkim puškama i pred naletom VRS, Orašju u pomoć pritječe Hrvatska vojska. Prostor Orašja je imao veliku stratešku važnost za VRS, jer je tu blizu prolazio tzv. Koridor, jedina cesta koja je vezala Beograd, Banja Luku i Knin, ali i zbog činjenice da bi padom Orašja Slavonija bila napadnuta i s juga. Orašje je izdržalo opsadu i više velikih napada brojčano jače VRS, ostavši jedina enklava u Bosanskoj Posavini koja se održala do kraja rata. Posebno je važno spomenuti da u Orašju nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka, koji su se zajedno branili od agresije VRS.

Ono što je u ratu obranjeno počelo je kopniti uslijed poratnog kriminala, loše uprave i egzodusa mladih. Nakon brojnih nedaća prije 2 godine Orašje je pogodila i strašna poplava. Braniteljima Orašja, ogorčenima raznim nepravdama i mučenima PTSPom, ogoljenima kao riba iz romana „Starac i more“, preostalo je tek sjećanje da su ipak vodili obrambeni rat i da se ne moraju mučiti još i s grižnjom savjesti. Zadnjeg dana mjeseca listopada oduzeto im je i to, uhićenjem i tvrdnjom o krivnji organizatora obrane Orašja po komandnoj odgovornosti za ratne zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti na području Orašja 1992.-1993. Preispitajmo reakcije s raznih strana na ova uhićenja i pokušajmo utvrditi neke osnovne činjenice o tom slučaju.

Najprije bučne reakcije i odglumljeno iznenađenje hrvatske vlade. Kao, nisu znali za optužnice. Kad ono, jesu znali i čak postoje insinuacije kako je Hrvatski arhiv selektivno davao dokumente Tužiteljstvu BiH, birajući samo one koji idu u prilog optužbama protiv desetorice uhićenih pripadnika HVO-a, a prešućujući ulogu Hrvatske vojske u Posavini, te da hrvatska vlada zapravo izručenjem Posavljaka štiti neke krupnije ribe od istrage, poput aktualnog potpredsjednika Vlade Damira Krstičevića. Predaj piliće iz tuđeg dvorišta kako bi zaštitio kokoši iz vlastitog.

Drugi su opet reagirali općenitim parolama kako se ovdje radi o klasičnom balkanskom sindromu da svatko štiti svoje zločince, da su sve to nacionalisti i da su svi nacionalisti isti. Pa tako na Prometeju neki dan Eldin Hadžović detektira kako se ovdje radi o „ustaljenoj političkoj praksi po kojoj su optužbe protiv 'naših' zločinaca uvijek i zauvijek usmjerene protiv 'našeg naroda', dok se svjedočenja i patnje žrtava potpuno zanemaruju“. Često ispravna dijagnoza, ali da li i u ovom slučaju? Jer građani Orašja (i ja među njima) znaju i ovih dana novinarima otvoreno kažu da jest bilo zločina za vrijeme obrane Orašja i da među osumnjičenima ima i krivaca za ratne zločine. Zna se dobro i tko je činio zločine u Orašju u ratu (ne samo nad Srbima, nego i nad pojedinim Hrvatima) i da su ti ljudi odavno van granica BiH (jedan je dobio dojavu i utekao baš pred ova uhićenja). Svi u Orašju znaju npr. tko je bio Pero zvani Konj (nomen est omen), a koji danas bezbrižno živi u Hrvatskoj. Nitko ne poriče ni pravo žrtvama ratnih zločina da ispričaju svoju priču. Među njima su i neke silovane i opljačkane žene Mađarice i Hrvatice. No, građani Orašja pamte i kako krivci za sve te zločine nisu oni koji su osumnjičeni po komandnoj odgovornosti (8 od njih 10) i smatraju kako se hapšenjem tih ljudi zbog (tobožnje) komandne odgovornosti poručuje kako je obrana Orašja organizirana na zločinačkim temeljima pod vodstvom ratnih zločinaca. Same žrtve koje svjedoče o svojim poniženjima ističu kako su im neki dan uhićeni ljudi – prije svega prvoosumnjičeni, general Đuro Matuzović, ali ne samo on – spasili život i štitili ih, a jasno imenuju i one koji su ih silovali i mučili. Đuro Matuzović je iz rata izišao kao siromašan i častan čovjek, predao se bez otpora, uvjeren da je nevin. Otuda prosvjedi i ogorčenje ljudi u Orašju. Da je uhićen netko od stvarnih ratnih zločinaca ili ratnih profitera iz Orašja, nitko se ne bi puno bunio.

Riječ-dvije i o zapovjednom lancu tada u Posavini. I vrapci na grani znaju kako tada obranom Orašja nisu zapovijedali nepripremljeni domaći ljudi nego generali iz Hrvatske. Na vrhu hijerarhije bio je časnik HV-a koji je zapovijedao Operativnom grupom Istočna Posavina sa sjedištem u Slavonskom Brodu. Da nije bilo pomoći iz Hrvatske, Orašje bi danas bila grobnica. Jer tada (a i danas) za Mostar je Orašje bilo periferija Herceg-Bosne, sumnjivo zbog suradnje s Bošnjacima, a za Sarajevo Orašje kao većinsko hrvatsko mjesto (s Bošnjacima koji su se borili u HVO) nije postojalo na karti. Nije ni Hrvatska branila Orašje iz ljubavi, nego na temelju sporazuma Tuđman-Izetbegović o vojnoj suradnji HV-a i vojske BiH u obrani od agresije, te zbog interesa da obranom Orašja zaštiti južni prilaz Vinkovcima i spriječi napade srpskih snaga s područja BiH na Hrvatsku. Sam Matuzović tvrdi da u ratu nije bio na vrhu komadnog lanca, a njegove riječi potvrđuje Vinko Štefanek, tada stvarni zapovjednik u Posavini. Dakle, Matuzović je uhićen zbog komandne odgovornosti koju nije ni imao.

Osim toga ovakav oblik širokog tumačenja zapovjedne odgovornosti je kriv i stoji tek u službi povijesnog revizionizma i niveliranja krivice za rat u BiH. Navodno postoji popis od čak 40-50 osumnjičenih po komandnoj odgovornosti iz Orašja, što obranu Orašja u najmanju ruku izjednačava s opsadom snaga VRS. Sve to godi velikosrpskom revizionizmu po kojemu je rat u BiH građanski rat u kojemu su Srbi najmanje krivi. Pogledajte samo reakcije RSovskih i srbijanskih medija na hapšenja u Orašju. Naslovi poput „Mučili pa ubijali Srbe“, „Komšije Hrvati postajale zveri preko noći“, „Logori u Orašju bili poslednji krug pakla“, ili prilog RTRSa koji laže o „sistemu od šest logora za Srbe“ u Orašju, u kojima je ubijeno „više desetina Srba“. Sve te laži i šokantni naslovi služe da bi tekstovi ispod njih mogli završiti ovakvim tumačenjima povijesti: „1992. Hrvati su ovladali ogromnim prostorom Posavine na potezu Šamac, Brod, Modriča, Odžak, Orašje, Derventa, Gradačac i Brčko, a 'srpski problem' su rešavali kao i 1941.“ Ili: „rat u Posavini počeo je maja 1992, pošto su regularne snage Hrvatske ušle u Bosnu da bi zauzele 'hrvatske vekovne prostore'“.

Zlatica Gruhonjić iz Centra za demokraciju i tranzicijsku pravdu iz Banje Luke, koja skuplja svjedočenja o zatočeničkim objektima i logorima u BiH u vrijeme rata 1992.-1995, kaže da nije čula da je bilo ubijenih u Orašju i da su tu dokumentirana samo 2 pritvora, a ne 6 logora. Od racije u selu Bukova Greda 9.5.1992, jedinom većinski srpskom selu na oraškoj općini pod kontrolom HVOa, RSovska propaganda pravi mjesto masovnog zločina Hrvata nad srpskim civilima, prešućujući da su stanovnici tog sela bili naoružani od strane JNA i kako se odatle planiralo vojnom akcijom potpuno odsjeci općinu Orašje. Istodobno nitko ne spominje pojedine Srbe koji su prije rata živjeli u većinski hrvatskim selima oko Orašja i koji su nedužni stradali za vrijeme rata. Vidite kakva je to zbrka. Oni Srbi koji su nedužni pobijeni, njih se nitko ne sjeća, oni ubijeni a naoružani odjednom postali nezaštićeni civili. Hrvati koji su organizirali obranu pohapšeni, a oni koji su ubijali zbrinuti u inozemstvu.

Posebna su tema pritužbe na selektivnost bh. pravosuđa. Pored toga što nitko nije odgovarao za teške zločine u okolnim oraškim hrvatskim selima, podsjetimo da je Tužiteljstvo BiH vodilo istragu protiv 28 pripadnika HVO-a u Orašju, Hrvata i Bošnjaka. I onda uhiti samo 10 Hrvata. Ako su i jedni i drugi na popisu i budu uhićeni samo Hrvati, onda to ostavlja prostor za prigovor zbog selektivnosti i pristranosti bh. pravosuđa. Odmah se onda javljaju i glasovi koji uporno podsjećaju kako niti jedan zapovjednik ABiH nije optužen po zapovjednoj odgovornosti. A svakako je bilo – posebno u srednjoj Bosni – i zločina u režiji ABiH. A da i ne govorimo kako u cijelom radu bh. tužiteljstva nije procesuirana nijedna krupna riba iz bazena u kojemu se druže ratnoprofiterske ajkule iz sva 3 konstitutivna naroda. Uhićenima nije dozvoljeno ni da se brane sa slobode, jer kao pobjeći će pošto imaju hrvatski pasoš. A zašto onda nisu dosad pobjegli? I kao da je posjedovanje hrvatskog pasoša dovoljan razlog za sumnju u opstrukciju istrage. Kad smo već kod pasoša, javio se ovih dana još jedan biser, Tvrtko Milović (isti onaj koji je pad Posavine usporedio s gubitkom na pokeru i koji se zahvaljivao Srbima jer su poklonili Odžak a nisu morali), koji smatra kako je potrebno uvesti vize za korisnike bh. putovnica pri ulasku u Hrvatsku, jerbo „suverena država sebi ne može dozvoliti da ubojice njenih sugrađana neometano ljetuju i prolaze kroz Hrvatsku“. Eto, znak raspoznavanja ubojica Hrvata je bh. putovnica! Kao da se nijedan Hrvat iz BiH ne koristi bh. putovnicom! Kao da samim Hrvatima (npr. onima u Orašju) ne koristi posjedovanje dvije putovnice!

Među lošijim komentarima uhićenja u Orašju je i onaj koji potpisuje Nermin Bise iz Stoca, pod naslovom „Ista je veza Stoca i Orašja - na njima pada koncept tzv. 'Herceg-Bosne'“. Čovjek mrtav hladan povlači paralelu između ratnih dešavanja u Stocu i Orašju: „sigurno je da ni u Stocu ni u Orašju vojnici HV-a nisu nosili cvijeće i njime kitili Bošnjake i Srbe.“ Netko neupućen bi rekao još da su u Orašju Hrvati držali i logor za Bošnjake, a ne da su zajedno ratovali i da su u centru Orašja danas i spomenik bošnjačkim i spomenik hrvatskim braniteljima Orašja, te da su na prosvjedima u Orašju najprije izvedene himne BiH i RH, a tu su bile i obje zastave, kao simbol zajedničke obrane ovog kraja 1990-ih.

Na koncu, tajming ovih uhićenja nije mogao biti gori. Ne samo zato što pada u vrijeme katoličkih blagdana iz više razloga bitnih u oraškom kraju, nego zato što dolazi u trenutak kad su se pojavile klice obnove suživota s okolnim srpskim selima iz kojih je opsjedano Orašje. Najprije su okolna srpska sela za vrijeme poplava bez naknade čuvala i hranila stoku iz poplavljenih oraških područja. Desilo se i to da je poslije poplava prvi put nakon 30ak godina u Orašju na inicijativu hrabrih lokalnih žena u okviru jedne međureligijske priredbe gostovalo jedno srpsko kulturno društvo. I sad dođe ovako nešto i ponovno potkopa dijalog i zada udarac suočavanju s prošlošću na objema stranama. Stanovnici Orašja se istrage i istine o dešavanjima 1990ih ne boje i ne trebaju bojati, no s pravom se pribojavaju svog udesa da ih se od početka rata naovamo sa svih strana tretira kao nevažnu periferiju i zgodan kusur u ratnoj i poratnoj političkoj trgovini.

(Marijan Oršolić, Prometej.ba)