Prvo ozbiljno pogoršanje izbjegličke krize u Europi dolazi nakon destabilizacije Libije, koja je omogućila mnoštvu izbjeglica iz afričkih zemalja da se probiju do mediteranskih obala Libije, ali i libijskim švercerima koji sada operiraju bez straha. Libija je u vrijeme Gaddafija, zajedno s drugim (nakon „demokratskog“ Arapskog proljeća destabiliziranim) sjevernoafričkim zemljama, bila neka vrsta zaštitnog zida od kojeg Europa nije mogla (ni željela) vidjeti teške krize i sukobe (poput onih u Gambiji, Somaliji, Maliju, Eritreji) i velike izbjegličke kampove diljem Afrike. Nakon još veće destabilizacije Bliskog Istoka – do čega su u velikoj mjeri dovele vojne akcije SAD-a i europskih zemalja – velik broj ljudi iz Afganistana, Sirije i Iraka u očaju se nastoji dokopati sigurnog europskog kopna.

No, mnogi su se diljem Europe počeli pitati zašto tolike izbjeglice iz Afrike i Bliskog Istoka putuju isključivo pješice, trošnim brodicama i šljeperima, a ne vlakovima, brodovima ili avionima? To su pitanje na društvenim mrežama postavili i neki u BiH nakon što su u zadnjih dva tjedna manje skupine sirijskih izbjeglica stigle avionom iz Istanbula do Sarajeva, a onda se taksijima prebacile u Srbiju. Dakle, zašto izbjeglice u EU ne pristižu avionima i brodovima? Nemaju novaca da kupe avionsku kartu? O tome se ne radi, jer nesigurno krijumčarenje čamcima ili šljeperima, te put pješice u Europu koštaju minimalno 1000 eura, dok recimo avionska karta iz Etiopije do Stockholma košta 400 eura, iz Libanona do Londona također 400 eura, iz Egipta do Rima 320 eura, od Ammana (Jordan) do Berlina 500 eura. Uostalom, među izbjeglicama ima dosta ljudi iz (nekadašnjeg) srednjeg sloja, pa i bogatih. Da li izbjeglice zaustavljaju njihove vlade? One to u trenutnoj situaciji niti mogu niti žele. Možda izbjeglice ne mogu do aerodroma ili su letovi iz njima dostupnih aerodroma za europske zemlje otkazani? Svakako se ne radi ni o tome, što se može lako provjeriti na rasporedu letova preko interneta. Da li se švercaju u Europu zato što ih europske zemlje ne žele prihvatiti? Ni o tome nije riječ: nisu li njemački i švedski političari prije par mjeseci javno izrazili da su izbjeglice dobrodošle? E sad ako već zbog toga većina izbjeglica, upitana za njihovu krajnju destinaciju, kliče: Njemačka, Njemačka!, zašto ne idu direktno avionima za Njemačku i tako izbjegavaju mukotrpan i opasan put balkanskom rutom? Da li se boje letenja, smatraju li kako su pješačenje Balkanom i Libijom i naguravanje u pretrpanim čamcima sigurniji od nekoliko sati leta avionom? Zašto se toliki ljudi utapaju?

Prvo ozbiljno pogoršanje izbjegličke krize u Europi dolazi nakon destabilizacije Libije, koja je omogućila mnoštvu izbjeglica iz afričkih zemalja da se probiju do mediteranskih obala Libije, ali i libijskim švercerima koji sada operiraju bez straha.

Odgovor u kratkom videu pokušava dati švedski akademik, liječnik, predsjednik Fondacije Gapminder (i prema časopisu „Foreign Policy“ jedan od 100 vodećih globalnih mislilaca) Hans Rosling. Po njemu, razlog zašto izbjeglice u Europu ne dolaze avionima nego pješice nalazi se u Direktivi Vijeća Europe 2001/51/EZ, izdanoj 28.6.2001. Treći članak Direktive, donešene „s ciljem učinkovitog suzbijanja ilegalne imigracije“, propisuje da države članice EU obvezuju prijevoznike da o vlastitom trošku vraćaju strane državljane kojima je odbijen ostanak u EU, jer su „bez prikladnih dokumenata za ulaz“, te da preuzmu i troškove boravka i povratka tih ljudi, pa čak i da plate masnu novčanu kaznu što su ih doveli u EU. Direktiva čak potiče države članice da donesu dodatne kaznene mjere protiv prijevoznika koji u EU prevezu ljude bez odgovarajućih papira, „poput oduzimanja ili zapljene prijevoznoga sredstva te privremenog ili trajnog oduzimanja dozvole za obavljanje djelatnosti“. Sličnu direktivu imaju i SAD. No, u narednom članku Direktive jasno stoji kako su od ovih pravila eksplicitno izuzeti migranti koji imaju prava kao izbjeglice prema Ženevskoj konvenciji o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. Problem nastaje u nedosljednoj primjeni Direktive, i to najprije u pitanju: tko određuje tko je „legitimni izbjeglica“, a tko „ilegalni imigrant“? Tu EU sudbinu izbjeglica koje žele putovati avionom prebacuje na leđa osoblja aviokompanija, koje, da bi izbjegle masne novčane kazne i probleme u zemljama odredišta, preventivno uskraćuju pravo kupovanja karte i ukrcavanja na let svim ljudima iz kriznih zemalja koji nemaju vizu za ulazak u zemlje destinacije (makar Ženevska konvencija davala izbjeglicama pravo leta i traženja azila). Izbjeglice tako bivaju zaustavljene na check-inu gdje osoblje aviokompanija traži od njih vizu za ulazak u zemlju odredišta ili pasoš te zemlje. Tako u avion ne može nitko tko nema vizu, a izbjeglice do vize ne mogu jer za nju apliciraju tek kad stignu u EU.

Na djelu je vrhunska hipokrizija: poštujući samo polovicu spomenute Direktive, EU prebacuje odgovornost na aviokompanije i njihovo osoblje, a aviokompanije ne žele riskirati velike kazne i troškove i izbjeglice se tako ne mogu ukrcati na avione. Istovremeno dužnosnici EU govore kako su izbjeglice dobrodošle i kako im treba pomoći kako god je moguće. Tako dužnosnici EU iz zapadnoeuropskih zemalja kritiziraju glasove iz balkanskih i srednjoeuropskih zemalja koji govore o čuvanju vlastitih granica, a istovremeno zapadnoeuropske zemlje svoje granice čuvaju već na aerodromima bliskoistočnih i afričkih zemalja. I tako je nedosljedno primjenjivanje ove Direktive jedan od razloga zašto se toliki ljudi utapaju u Sredozemnom moru, a toliki ljudi mukotrpno pješače kroz cijelu Europu. Također, nedosljedno primjenjivanje ove Direktive zapravo u konačnici prisiljava izbjeglice da traže ilegalne puteve ulaska u EU. Pa se plaćaju lažni rumunjski pasoši za čak 5-15 tisuća eura. Manji dio izbjeglica u zadnje vrijeme pokušava se avionom prebaciti do Moskve i odatle za Murmansk, odakle ilegalno prelaze granicu s Norveškom i traže azil. Tako je Direktiva sastavljena „s ciljem učinkovitog suzbijanja ilegalne imigracije“ postala jedan od važnih faktora koji upravo potiču ilegalnu imigraciju.

No, spomenuta Direktiva nije jedini primjer loših propisa EU i njihovog lošeg provođenja po pitanju izbjegličke krize. Tu je i 13.5.2015. izdana „Europska Agenda za migracije“ Europske komisije, napravljena (tobože) s ciljem rješavanja humanitarne krize na Mediteranu. Ni ta Agenda, unatoč deklarativnom govoru o potrebi i spremnosti da se pomogne izbjeglicama, ne navodi jasno koji su to legalni putevi kojima izbjeglice mogu doći u Europu. Također, tu je i „dublinska regulacija br. 3“, donešena s ciljem izbjegavanja situacije u kojoj bi azilanti mogli aplicirati u svakoj zemlji EU posebno (nakon što npr. budu odbijeni u jednoj, apliciraju u drugoj, pa u trećoj, i tako u nedogled, što može potrajati i godinama). Takvo nešto se može izbjeći većim stupnjem koordinacije informacija o azilantima unutar EU, tj. da, kad azilant podnese zahtjev u jednoj zemlji, o tome budu obaviještene i druge zemlje EU i da azilant više ne može podnijeti zahtjev u tim zemljama ako je odbijen u zemlji u kojoj je prvotno podnio zahtjev. No, umjesto toga je donešena odredba da zemlja ulaska u EU mora obraditi aplikaciju za azil. Što je razbjesnilo granične zemlje EU i donijelo im mnogo nevolja u aktualnoj izbjegličkoj krizi. Ako npr. Mađarska ne obradi aplikaciju za azil izbjeglica koje primi, i izbjeglice odu u drugu zemlju, ta ih zemlja ima pravo vratiti u Mađarsku na obradu aplikacije za azil. Pa se dešava da izbjeglice ne žele da im se zahtjev za azil obradi u Mađarskoj, u strahu da tako neće nikad doći do zemlje odredišta (Njemačke ili neke skandinavske zemlje). I to je jedan od (opravdanih) razloga zašto se Mađarska toliko zapjenila. Da su kojim slučajem Direktiva 2001/51/EZ i dublinska regulacija 3 drugačije, izbjeglice kojima je krajnja destinacija Njemačka mogle bi direktno avionom do Njemačke i tamo zatražiti azil. Ovako, nedosljednost EU politike (ako takvo što uopće postoji) samo pogoršava izbjegličku krizu i stvara veliku konfuziju u balkanskim i srednjoeuropskim zemljama, koja opet samo pogoduje populistima i teoretičarima zavjera koji u izbjeglicama vide ilegalne imigrante, islamiste, otimače radnih mjesta...

Bez ovakvih neprimjerenih i nedosljedno provođenih direktiva i zakona tisuće ljudi bi mogli birati gdje će aplicirati za azil i ne bi sav novac ostavljali švercerima i putovali nelegalno i nesigurno.

A nije da EU ne može regulirati migracijske tokove i izbjeglice i odgovarajuće zakone, samo iz nekog razloga ne žele mijenjati postojeće propise. A trebali bi, jer je centralna sila EU Njemačka praktično pozvala izbjeglice da im dođu. Zašto im onda ne omoguće da dolaze sigurno i legalno? Jedan prijedlog za rješenje ovog problema došao je iz BiH. Nedavno je bh. novinar Edis Jašarević organizirao potpisivanje peticije za uvođenje rješenja po kojem bi izbjeglice na aerodromima potpisivali dokument koji potvrđuje da su izbjeglice prema odredbama Ženevske konvencije i u kojem se obvezuju kupiti povratnu kartu i vratiti se ukoliko im azil bude odbijen. Druga mogućnost bilo bi uspostavljanje kontrolnih ureda ispred EU već na aerodromima odakle bi izbjeglice letjele za Europu (ili čak oko većih izbjegličkih kampova), naravno u suradnji sa zemljama polazišta (ako već EU silno želi izbjeći postavljanje kontrolnih ureda na europskim aerodromima). U tim bi se uredima provjeravalo aplikante i izdavalo dozvole za let (a obrada aplikacije za azil bi bila u zemlji odredišta).

Bez ovakvih neprimjerenih i nedosljedno provođenih direktiva i zakona tisuće ljudi bi mogli birati gdje će aplicirati za azil i ne bi sav novac ostavljali švercerima i putovali nelegalno i nesigurno. Bez D3 direktive, granične zemlje bi svakoga propuštale i ubrzavale protok izbjeglica. A bez Direktive 2001/51/EZ, čak ni to ne bi bilo potrebno, jer bi većina izbjeglica organizirano letjela do zemalja odredišta, čime bi granične zemlje bile bitno rasterećene i ne bi prigovarale Zapadnim zemljama da ih ove žele pretvoriti u privremene sabirne centre izbjeglica dok ne odluče što će s ovima. Ali za sve ovo EU bi trebala imati više političkog jedinstva i administrativne koordinacije, što joj sve bolnije nedostaje. Bez jedinstva i koordinacije EU najveći pritisak izbjegličke krize – bar što se tiče Europe – i dalje ostaje na balkanskim i graničnim zemljama EU, a sudbina izbjeglica i dalje mukotrpno i iscrpljujuće pješačenje i švercanje u Europu, prepuno pogibelji i opasnosti. Naravno, obrada azila na aerodromima, modifikacija postojećih direktiva ili uvođenje humanitarnih viza i omogućavanje legalnih puteva izbjeglicama, samo su neki od aspekata rješavanja izbjegličke krize. O važnosti i neshvatljivom izostanku koordinirane akcije europskih i svjetskih sila za zaustavljanje sukoba u Siriji ne treba posebno ni govoriti.

Marijan Oršolić

Prometej.ba, 16.10.2015.