Zločin na Bleiburgu (pritom mislim na sve nevino stradale žrtve komunističkog režima prilikom predaje jedinica vojske NDH, praćene brojnim civilima i izbjeglicama, koji su ubijani na više mjesta duž cijelog puta predaje) jest ratni zločin protiv čovječnosti kojeg treba osuditi, a svim žrtvama odati dužnu počast. To u poslijeratnoj Jugoslaviji nije bilo moguće zbog režima koji je svim silama zataškavao ovaj zločin, te se o njemu vrlo malo znalo. Istodobno su rasle priče o Jasenovcu a s njima i brojke do 700 000 pobijenih od strane NDH, što je također mit, budući da danas uglavnom znamo poimenice žrtve ovoga logora i njihov broj iznosi oko 81 000. Raspadom Jugoslavije, Bleiburg sve više postaje tema razgovora i raznih proučavanja. Međutim, kako veli povjesničar Ivo Goldstein, Bleiburg nije postao mjesto komemoriranja nevinim žrtvama, nego „želja za rekonstrukcijom odnosno reafirmacijom jedne propale ideologije i njene provedbene ustaške politike“.


U točnost ovoga citata mogli smo se i ove godine uvjeriti. Pokrovitelj ovogodišnje manifestacije na Bleiburgu je Osječko–baranjska županija na čelu sa županom Vladimirom Šišljagićem koji je u svom govoru, parafrazirajući Franju Tuđmana, rekao: „Nezavisna Država Hrvatska nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za vlastitom državom“. Naravno, Šišljagić, i oni slični njemu, nije svjestan da je upravo NDH najveće zlo hrvatskog naroda. Osim njega, prisutnima se obratio i supokrovitelj ove manifestacije premijer Zapadno–hercegovačke županije Zdenko Ćosić, čija je županija doslovno pred financijskim bankrotom i čiji se uposlenici u javnim službama iz mjeseca u mjesec brinu za svoju plaću. Međutim za Bleiburg se našlo ponešto.


Glavni urednik Katoličkog tjednika u „Uvodniku“ započinje svoj tekst o vremenskim prilikama i neprilikama, njihovim iznenađujućim i neočekivanim izmjenama aludirajući na „ljudske sile i vlasti“ koje također „sijevnu, zagrme, potresu i izazovu elementarnu nepogodu“. Upravo za njega „elementara nepogoda“ je odluka Vlade RH o nepokroviteljstvu Bleiburga. Dalje veli: „Hrvatski narod 'od stoljeća sedmog' kao da neka nevidljiva ruka pritišće te on ne može krenuti naprijed, osloboditi se okova prošlosti“. Da se vrlo jasno iščitati poruka o uvijek "ugroženim“ i jadnim Hrvatima koje uvijek netko i nešto "pritišće“. Hrvati su ugroženi jer je skinuto pokroviteljstvo Sabora nad Bleiburgom; Hrvati su ugroženi jer je nedavno biskupu Puljiću prijetila deložacija iz rezidencije, od koje je svaki iole razumni čovjek znao da neće biti ništa. Međutim, kad prođu "neprilike“, o stvarnoj ugroženosti Hrvata, napose u Bosni, od zna se koga, u ovom tjedniku ni riječi. Neće je vjerojatno nikad ni biti.


Bleiburg može postati simbol stradanja ljudi od komunističkog režima, iako bi se dalo raspravljati o tome u kojoj mjeri on treba biti taj simbol ili bi bilo prikladnije da to postane neko drugo mjesto. Ukoliko se tamo dolazilo s jasnom namjernom iskazivanja pijeteta svim žrtvama, ova manifestacija ima smisla. Međutim, svjesni smo da je Bleiburg daleko od toga. Štoviše postao je mjesto gdje se može javno veličati NDH, gdje se mogu jeftino skupljati politički poeni, gdje se pod maskom svetog i nacinalnog skriva najveće licemjerje političkih i vjerskih struktura. Ukoliko se ovi postupci ne osude žrtve ovog zločina će ostati u drugom planu.


Prometej.ba/it