Ratna nasilja uvijek su slijepa. Poput ideologija kojima se nadahnjuju. Odnos između ideologije i sljepoće velika je tema u filozofiji politike. Za psihoanalizu zaslijepljenost u pogledu na stvarnost može ovisiti o više faktora. Jedan od njih je narcisoidna zanesenost samim sobom. Takva zanesenost je poput pogrešne dioptrije na staklima naočala kroz koja se posreduje iskrivljena slika stvarnosti. Maligna narcisoidnost i paranoja upućene su jedna na drugu: sve što je drukčije od mene smrtna je prijetnja mojoj opstojnosti.

Može se smatrati da se u korijenu zavedenosti ratom uvijek nalazi određena vrsta paranoičnog izljeva ljudske narcisoidnosti. Prema Tori, radi se o ljudskom grijehu koji se može opisati ovako: vjerujem da sam Bog, da nalikujem Bogu, djelujem kao da sam ja Bog na zemlji. Dvadeseto stoljeće nas je poučilo da je za osvajanje masa i njihovo guranje u rat potreba megalomanska paranoja velikih vođa i, jednako važno, – ideologija.

Da bi mobilizirao ljudske kolektive, luđački narcisoidni Ego mora se uvijek čvrsto oslanjati na neki Uzrok. Kakav je to Uzrok? Tijekom dvadesetog stoljeća pojavilo ih se nekoliko: rasa, povijest, država, narod. U ratu u Ukrajini susrećemo se s ovakvim Uzrokom, koji kao da uskrsava iz dvadesetog stoljeća.

S jedne strane imamo bujanje vođinog Ega (Vladimir Putin) koji je autoritaran, usmjeren samo na sebe, utjelovljuje mačistički i paranoidni duh koji demokraciju shvaća kao stalnu prijetnju vlastitom identitetu; s druge strane imamo ideologiju koja nostalgično gleda prema sovjetskoj Rusiji, odnosno ideologiju koja se zasniva na imperijalističkom nacionalizmu koji odbacuje povijesni hod prema demokraciji.

Nije slučajno da je Putina, iako je direktni kulturalni proizvod ruskog komunizma, europska desnica uvijek gledala s divljenjem: čelična ruka, suverenističko držanje, vojna obrana granica, prezir prema parlamentarizmu i, u konačnici, prema prosvjetiteljskoj zapadnoj kulturi, definiraju portret jednog očigledno reakcionarnog vođe.

Primjer za to je korištenje ideološkog aparata u vezi Ukrajine kako bi tragična ratna uništenja okrenuo u političku operaciju za koju smatra da je nužna. Riječ “rat” ruski režimski mediji sistematski cenzuriraju, zamjenjujući je neutralnom formulacijom – “specijalna operacija”.

Retorika moći i tiranije na koju smo se već navikli u prošlom stoljeću koristi jezične sofizme kojima se nastoji prikriti brutalna pustoš nasilja. Dovoljno se prisjetiti terminologije koju je koristio nacistički režim kako bi prikrio okrutne zločine holokausta. Ovaj rascjep između jezika i stvarnosti je lukavstvo svakog totalitarističkog režima, uključujući i ovaj Putinov. Nije slučajno Hannah Arendt smatrala svaku ideologiju nositeljicom nasilja zbog neosjetljivosti za stvarnu životnu sudbinu ljudskih bića.

Imperijalizam Ideje nonšalantno i potpunom ravnodušno drobi nežrtvujuću jedinstvenost ljudskog života. Suhi brojevi zauzimaju mjesto života vlastitih imena: koliko će smrtnih slučajeva predvidjeti Putin među svojim vojnicima u ovoj “specijalnoj operaciji”? Koliko će mrtvih biti u vojsci s druge strane i, naposljetku, koliko će civila stradati?

Pojedinačni život je beznačajan pred sljepoćom fanatične ideologije. To je ogromna i cinična pogodnost koju Putin koristi. U njegovim očima životi drugih samo su brojevi. Zbog toga se on nimalo ne boji rata, već je njime zaveden.

Univerzalnoj Ideji – obrana velike Rusije i njezinih ambicija koju ograničava Zapad – ne može se ispriječiti beznačajna smrt onih kojima je suđeno da u povijesti budu samo statisti. Zapanjujući antropološki kontinuitet između onih koji su pristaše Putina i sljedbenici No Vax ideologije dobro odražava potpunu neosjetljivost i nedostatak solidarnosti prema životu drugih.

Znamo da, ipak, civilno stanovništvo trpi najtragičnije posljedice ratnih sukoba. Broj prognanih, ranjenih, izbjeglih i poginulih civila uvijek je veći od broja vojnika koji stradaju u bitkama.

Radi se smrtonosnom mehanizmu: što se više ističe idealna vrijednost Uzroka, time se smanjuje vrijednost gubitka života stvarnih ljudi. To je kičma svake ideologije, njezina izrazito fundamentalistička crta. Hoće li se pojaviti generacija mladih Rusa, oslobođena ideološke zaslijepljenosti, koja će u svojoj memoriji čuvati činjenicu da imperijalistička diktatura ima u svojoj osnovi, kao i svaka ideologija, nagon za smrću? Hoće li se prosvjetiteljski i demokratski duh Europe uspjeti suprotstaviti strašnoj paranoičnoj zavodljivosti rata?

Autor: Massimo Recalcati, Izvor: La Repubblica, 3. ožujka 2022. /Prijevod: Jozo Š., polis.ba/