Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović rekao je u UN-u da je on i predsjednik Hrvata u BiH. I, ako se ne gleda ostrašćeno, tj. da sam Milanović ne artikulira tu tvrdnju da izazove ostrašćenost, može se reći da jest. Pod jedan, gotovo svi Hrvati iz BiH imaju hrvatsko državljanstvo, a pod dva, učestvuju u izboru predsjednika RH. Dakle, on je i njihov predsjednik. Da li je to dobro ili ne, priča je za sebe.

Međutim, vratimo se na ostrašćenost. Kao predsjednik i tih Hrvata, ne bi se smio petljati u unutarnjo-političke stvari BiH jednako kao što se ne petlja u unutarnjo-političke stvari drugih zemalja u kojima ima Hrvata više nego u BiH a čiji je također predsjednik po istoj osnovi. I to pogotovu ne potencirajući priču o legitimitetu. No, da su bosanskohercegovački političari mudri, odgovorili bi mu: Ako ćeš već o legitimitetu, otkud ga ti crpiš? Bosanskohercegovački Hrvati u jednakoj mjeri u kojoj su glasali za Komšića, glasali su i za Milanovića. Po tom kriteriju više prava da ih zastupaju imaju i Kolinda i Škoro. Da stvar radikaliziramo do kraja, da li bi onda iz BiH trebao doći prijedlog o ustavnim promjenama u RH po kojemu bi Hrvatska trebala imati bar dvočlano predsjedništvo. Jedan član da predstavlja Hrvate u Hrvatskoj, a drugi one iz dijaspore, kad već imaju i parlamentarce iz BiH po istom dijasporskom kriteriju.

To je jeftina dosjetka, to se ne može porediti – uzviknuo bi vjerojatno na to Milanović. Prijedlog bi se poraženima na izborima u Hrvatskoj možda i svidio, ali ga se ne bi usudili glasno zagovarati – jer ipak, predsjednika su birali Hrvati, svi i svuda. On je netko tko je osvojio najviše njihovih glasova. Da li? Ali i to je priča za sebe. Ne bi bilo ništa od dvočlanog predsjedništva RH jer kad su već u Hrvatskoj uspjeli dokinuti konstitutivnost Srbima, neće je sad, valjda, na regionalnoj osnovi ili po mjestu boravka uvoditi za Hrvate. Što bi na to rekli Dalmatinci, Zagorci, a što tek Istrijani?

No, ipak, etnička i regionalna, kao i bilo koja druga identitarna konstitutivnost slične su kao jaje jajetu i imaju jednako pravo na legitimitet. On je u dosta zemalja za različite identitarne skupine upitan i taj se problem nastoji riješiti, ali ipak nigdje, osim u BiH, to se ne radi kroz instituciju višečlanog Predsjedništva. Malo tko u BiH i van nje problem legitimiteta Hrvata i drugih konstitutivnih naroda pokušava promišljati izvan te institucije. Ako se već hoće tako, ako je u BiH nužno tročlano Predsjedništvo, onda je potpuno isto to tražiti u RH. Kao što insistiranje Čovića da u tročlanom Predsjedništvu BiH bude po njemu legitiman Hrvat nema veze s etničkom legitimnošću, tako ni eventualno insistiranje da u hipotetičkom Predsjedništvu RH bude hercegovački Hrvat ne bi imalo veze s regionalnom legitimnošću. U oba slučaja ne radi se, dakle, o legitimnosti nego o učvršćivanju ideološkog monopola hrvatskog nacionalizma nad Hrvatima iz BiH. Čoviću bi jednako smetalo da tu bude, na primjer, Hrvat komunist ili liberal, makar svaki Hrvat, osim njega, glasovao za takvog kandidata. Jednako kao što mu ne bi smetalo da su njega izabrali Bošnjaci. Igra se u suštini licemjerna igra. Nisam utopist koji vjeruje da je licemjerstvo moguće protjerati iz politike, ali nema sumnje da je moguće vjerovati, željeti i raditi na tome da ga se onemogući da utječe na sudbinu zemlje i svih njenih građana i učini ih vječnim taocima nacionaliz(a)ma.

Etnički kriterij izbora članova Predsjedništva nužno je, sam po sebi, nacionalistički i on po automatizmu stvara ideološki monopol nacionalizma nad biračkim tijelom. Ukratko, nemoguće je da samo Hrvati u BiH izaberu socijaldemokratu ili bilo koga s lijevog spektra ideologija za člana Predsjedništva iz reda svog naroda. Čak i kad bi to teoretski bilo moguće, HDZ na čelu s Čovićem sistemski se potrudio da među Hrvatima uguši ideološki pluralizam. Jedini naizgled subverzivan prodor u taj koncept napravio je Željko Komšić i to samo na teritoriji Federacije BiH. Ubrzo će se uspostaviti da to uopće nije subverzivan nego manipulatorski čin. Komšiću, naime, ne treba sporiti da su njega dobrim dijelom birali građanski orijentirani Bosanci i Hercegovci kao i ljudi socijaldemokratskog ideološkog usmjerenja, pa i antinacionalisti. Pogotovu prilikom njegovog prvog izbora. Da, glasali su i bošnjački nacionalisti i oni su vremenom postajali sve dominantnija njegova biračka baza. Komšić im je i podilazio te iznevjerio sve antinacionalistički usmjerene građane. Ako Komšić i ima etnički legitimitet, zahvaljujući činjenici da jest Hrvat, jer to nije ideološka kategorija kako Čović hrvatstvo shvaća, on nema ideološki legitimitet jer nije socijaldemokrata i građanski orijentiran političar nego produžena ruka bošnjačkog nacionalizma koji predvodi SDA. Dakle, subverzija nacionalizma unutar koncepta tročlanog Predsjedništva pokazala se nemogućom. Ona ne samo da je frustrirajuća za bosanskohercegovačke Hrvate, bili oni nacionalisti ili ne, nego i za sve građanski orijentirane birače koji se osjećaju iznevjerenima.

No, da nije Komšić na mjestu na kojem jest, bio bi Čović, a to je u suštini svejedno. Građanski orijentiranima svejedno je da li će tu poziciju zauzimati hrvatski nacionalist ili provodnik interesa bošnjačkog nacionalizma. Kvazipatriote će reći da nije isto, da Komšić brani Bosnu i Hercegovinu. Odgovor njima je da čak ni u ratu Bosna i Hercegovina nije bila bliža raspadu nego u eri Komšića i to dobrim dijelom zahvaljujući njemu jer se i u očima međunarodne zajednice, ne samo na internom planu, može koristiti kao izgovor za opravdanje hrvatskih nacionalističkih ciljeva, pa i srpskih. I to ne samo spočitavajući mu bošnjačke glasove, oni su tu najmanje bitni. Međutim, jesu bitni Hrvati i Srbi, kao građani onog dijela teritorija na koji Komšić sa svojom strankom i s ideologijom koju tvrdi da propagira, socijaldemokracijom dakle, uopće ne pokušava prodrijeti. Prosto mu nije stalo.

Kad bi se u Hrvatsku uveo drugi član Predsjedništva, kojeg će birati hercegovački Hrvati, Milanović bi ubrzo vidio da on na tu poziciju ne bi bio biran po regionalnoj nego isključivo ideološkoj osnovi i vjerojatno bi shvatio apsurdnost takvog koncepta. Ovako, nek si umišlja da je i predsjednik Hrvata iz BiH. On to nikad neće biti. Ne što je BiH toliko jaka da bi ga mogla u tom onemogućiti, nego zato što ga većina tih Hrvata takvim ne smatra, ma koliko se on trudio da bude veći nacionalist od Čovića, ljudi čiji je mainstream i mindset oblikovao Čović u njemu će uvijek vidjeti „komunjaru“. Milanović, zahvaljujući politici koju vodi i izjavama poput ove posljednje, samo šteti ljevici u Hrvatskoj. Baš kao što to Komšić čini ljevici u BiH.

Bosni i Hercegovini, na svakom dijelu njenog teritorija, neophodno je omogućiti ideološki pluralizam. To neće biti lako, ali značajan korak ka tome bilo bi ukidanje međuetničkih tenzija koje proizvodi izbor članova Predsjedništva. To je moguće jedino ukidanjem Predsjedništva kakvo BiH danas ima. Svođenje Predsjedništva na predsjednika s ovlastima koje ga čine tek simboličnom figurom, bez ikakve mogućnosti da zastupa bilo čiji etnički i/ili ideološki interes ili da mu naudi.

Vedran Filipović, Prometej.ba