I

Dobre granice čine dobre susjede i još bolje komšije. Taj zlatni princip miroljubive koegzistencije inauguriran je potkraj II svjetskog rata na historijskom Samitu tri lidera država-pobjednica, održanom u Jalti na Krimu, 4-11 februara 1945: SSSR-a (J. V. Staljin), Sjedinjenih Američkih Država (F. D. Roosevelt) i Velike Britanije (W. Churchill).

Tada je usaglašena neoročena demarkacija pripadajućih sfera uticaja dominantnih međunarodnih aktera - Zapadne alijanse pod nedodirljivom dirigentnom palicom SAD-a na jednoj, i Sovjetskog lagera totalno potčinjenog Kremlju na drugoj strani. Usijane političke glave 'na lokalu', bili oni antikomunisti ili prokomunisti nisu uspijevale da zavade dva velika svjetska igrača u mjeri da ih uvuku izravno u svoje geopolitički (ne)zanimljive sukobe. Nije da nisu pokušavale na sve načine i svim sredstvima, kako tada tako i sada. Kako god, osim poznatih sui generis napetosti 1948/9 oko podijeljenog Berlina i Titove Jugoslavije, slijedom neslavne Rezolucije Informbiroa, sve drugo je bilo i ostalo pod punom hladnoratovskom kontrolom, makar ekskluzivno u Europi. Da budemo potpuno precizni, sve do kolapsa SSSR-a - 'samoubistva crvene imperije' bez ispaljenog metka 1991. godine.


II

Kraj bipolarnog svijeta i početak unipolarnog donosi prijelomne promjene sukladno novonastalom odnosu snaga i pravilima Novus Ordo Mundi. Kao odgovorni kreator i neprikosnoveni lider moderne Zapadne alijanse, SAD su po prvi put ostale bez vaistinu moćnog, zakletog neprijatelja. Dakle, NATO i EU su sasvim neometano nastavili da šire zajedničke vrijednosti.

Jer globalna konstelacija još od zlatnog doba Britanske imperije nikad nije bila povoljnija, zrela za akciju bez nekog posebnog rizika i ozbiljnije konkurencije. Sve se posložilo, nalik na ono slavno doba kada se po Londonu u 19. stoljeću pjevalo: „Imamo brodove, imamo ljude, imamo i zlata i para – imamo svega za trgovinu i za ratovanje, what the hell are we waiting for!*“ Jedina preostala supersila mogla je tada komotno započeti i tu i tamo vojevati istovremeno na različitim stranama svijeta u seriji ratova visokog intenziteta - 1991, 2003. i 2011. u Iraku, potom i u Afganistanu.

Oni, još uvijek duboki ožiljci i gorčina poraza iz Vijetnama, bruka od desanta na Zaliv svinja (Kuba 1962), pa popravni ratovi u Iraku, potom NATO intervencija u bivšoj međunarodno priznatoj Republici BiH kojom je zaustavljen 'nedovršeni rat' 1992-1995 (pa zamrznut u Dejtonu), potom u SR Jugoslaviji u finalu srpsko-albanskog sukoba (na Kosovu 1999) - jesu nešto što sebi može dozvoliti samo neupitna supersila. Pod uslovom da je kadra potvrditi, i potom zadržati isti neokrnjen status.


III

O rečenim i ostalim relevantnim svjetskim zbivanjima bilo je riječi u ranijim esejima potpisnika ovih redova. Posebno o zamoru prve svjetske sile koji je uslijedio nakon dva katastrofalna, inkvizitorska mandata (2001-2009) predsjednika Georgea W. Busha, obilježena njegovim hazarderskim avanturizmom i kaubojskom vanjskom politikom. Da bi onda Amerikanke i Amerikanci, po prvi put u historiji za svog predsjednika izabrali Afroamerikanca Baraka Husseina Obamu. Prvi, pa drugi put.

Onda se Americi, Europi, plus njegovom kolegi – 'ozbiljnom mladom lideru i prijatelju' u Sjevernoj Koreji i šire – dogodio Donald Trump, pa pandemija C-19, kao da je samo tog hairliju čekala. Dobio je taj jedan trumpoklizmični mandat, zahvaljujući dubioznim elektorskim glasovima (Halo Neum, bravo NiP & Naša stranka!). Unatoč minusu od 3 miliona (!) glasača u odnosuna rivalku Hillary Clinton. Ali ga je zato glatko pobijedio demokratski veteran Joe Biden. Makar će Trumpa njegovi notorni admiratori sa one i sa ove obale Atlantika teško prežaliti, if ever.


IV

Vrijeme je da gore navedenu opasku o slojevitim parametrima u definiciji supersile i promjenama u vrhu relevantne svjetske top liste usput pojasnimo, makar samo za nedovoljno upućene i die hard ponavljače.

Dakle, nakon što je njen dojučerašnji rival Sovjetska Rusija – po ozbiljnim decathlon** parametrima postao samo jedna (#7) od sila u svjetskih top 10, Amerika se po dolasku predsjednika Obame sve konzistentnije fokusira na nadolazećeg globalnog rivala - Narodnu Republiku Kinu. Unatoč činjenici da Rusija nadalje neupitno raspolaže uporedivim ako ne i najvećim arsenalom oružja za masovno uništenje - nuklearno, biološko, hemijsko, kibernetsko etc. Unatoč (bis) stanovitoj renesansi nekadašnjeg međunarodnog prestiža ove velike države ostvarenog u proteklih 18 godina pod liderstvom predsjednika Vladimira Putina. Krunisanim glatkim Anschlussom Krima 2014, potom priznavanjem nezavisnosti proruskih pokrajina na istoku Ukrajine, déjà vu u Gruziji (i frapantno nalik na SAO krajine po bivšoj Jugoslaviji uoči njenog raspada) - bez nekog aman-zaman reagovanja Zapada.

Ali, rečeni povratkak Rusije u sam svjetski Olimp, brutalno je presječen upravo Njegovom inokosnom odlukom u svojstvu Vrhovnog komandanta svekolikih oružanih snaga: da se 24. februara o.g. pokrene specijalna vojna operacija u Ukrajini. Od tada do danas, svjedočimo neočekivano snažnom odgovoru Ukrajine uz masivnu podršku Zapada. Istovremeno se dešava neviđena perestrojka Zapadne alijanse i sasvim se ozbiljno najavljuje širenje Sjeverno-atlantskog saveza (NATO) na do jučer geostrateški prekobrojne nove članice –Finsku (!) i Švedsku (!).


V

Svoje najveće bogatstvo Rusija crpi iz blagorodnih prirodnih resursa - nafte, zemnog plina, minerala etc. Amerika ima takvih resursa u pozamašnim količinama, ali njeno najveće blago – izuzetno talentovani pojedinci i pojedinke sa neutaživim nagonom za pomjeranjem granica u svim oblastima života – neprestano dolaze iz cijelog svijeta! Riječ je o resursima koji su praktično neiscrpni sve dok SAD ostaju otvorena zemlja dobrodošlice. Ova bazno imigrantska a najmlađa svjetska imperija bolje od ostatka svijeta njeguje taj evergrin brend američkog sna koji u prevodu glasi: bujrum odlikaši, nebo je granica za sve one koji žele da rastu u najboljem okruženju ikad.

Dakle, samo prava društva znanja, ona najbolje ekipirana i(li) ona koja ozbiljno rade na tome da privuku i hrane izuzetne talente svime što im treba, biće spremna za globalnu utrku na duge staze. Uz SAD, tu stanuju Velika Britanija i Izrael kao prva 'univerzalna nacija'. Osim ako, iz ovog ili onog razloga, te dvije zemlje zatvore svoje kapije ili druge države šire otvore svoje. Ako se, daleko bilo, SAD zatvore kao što je to izgledalo jedno vrijeme nakon 'šoka 9/11', mit o njenom zalasku kao lidera Zapadne alijanse mogao bi postati istina.

Osim što su patetični, uzaludni su oni luzerski komentari kako prebogata Amerika pomno odabire (cherry-picking) i gotovanski uvozi već formirane, izuzetno talentovane pojedince i pojedinke. Koji su, sram i stid ih bilo, ponikli daleko izvan njenih granica u tim i tim zemljama gdje je u njih godinama toliko toga ulagano. Jer, mobilnost ljudskog kapitala je zakon u 21. stoljeću. U prevodu, obrazovanje je sila nad silama jučer, danas i sutra. Minus ono fejk egalitarijansko ili ober-fejk elitističko obrazovanje po instant univerzitetima za dobrostojeći polusvijet u zemljama državnog kapitalizma i sličnim demokraturama koje se danas zove modernitarizam***.

Inače, ostale zemlje učesnice u toj globalnoj borbi prijestolja ili volji za moć - ukoliko stvarno žele dostići prednost koju Amerika realno i ekskluzivno posjeduje - čeka dug put. Plus, nimalo izvjestan proces univerzalizacije njihovih posebnih identiteta, naročito onih najmnogoljudnijih zemalja unutar famozne grupacije BRIKS – Brazil, Rusija, Indija, Kina i i Južna Afrika.

Slična procjena vrijedi za Japan i Europu (EU) te zvijezde70-tih godina prošlog stoljeća. Kada su, skupa sa ostalim azijskim tigrovima i zmajevima nestrpljivo proglašene kao avangarda i pusti početak kraja supremacije SAD od strane onih koji, već preko pet pustih decenija, ne prestaju da slave u to ime.


VI

Po ustaljenom ritualu podebljanom ukrajinskom preteškom dramom, 9. maja smo gledali tradicionalnu vojnu paradu upriličenu u Moskvi za Dan pobjede nad nacifašizmom. Na svećanoj tribini nije bilo one posebne atmosfere, ni najviših stranih gostiju kao nekad. Niti onih doskora dežurnih. Narednih dana, jednako zatečeni i užasnuti gledamo uživo nastavak i odbrojavamo sedamdeset i neki dan od početka specijalne vojne operacije u Ukrajini...

Svuda pođi, kući dođi. Bez patetike i bez teških riječi, mi vi i oni ovdje u neveselom Jugolendu i šire, nakon cijene koja je plaćena u krvavom raspadu SFR Jugoslavije, trebali bismo se na trenutak zamisliti i upitati: kako bi se rečena posebna vojna operacija odvijala i na šta bi danas ličila inertna Europa bez liderstva Amerike – sa Donaldom Trumpom u Bijeloj kući? Jer međunarodni odnosi se ne balansiraju sami po sebi. Moderna historija nas ipak uči da su liberalne imperije – Ujedinjeno kraljevstvo, potom SAD ostvarile stanovito bolji učinak kao svjetski lideri od onih iliberalnih prije njih – od Habzburške monarhije, sve do Rusije, bila ona carska ili komunistička. (Nota bene: nevjernim Tomama i njima sličnima, preporučuje se pažljivo isčitavanje historijskih artefakata u post scriptumu ovog teksta).


VII

U datoj konstelaciji, zemlje Zapadnog Balkana (ZB) su hoćeš-nećeš pred historijskim izborom u trenutku ozbiljnih geostrateških konvulzija. Pred njima su dvije mape puta. Prva je poznata, naročito po rezultatima u proteklih gotovo 3 decenije. Pod vrlo navježbanim rukovodstvom onih koji su se snašli, začinjena je po potrebi hinjenim unutrašnjim i stvarnim uzajamnim svađama bez pucanja, za sada. Sada po navijačkoj matrici i u povišenom registru – putem uvijek spremnih medija i pomno odabranih gostiju – nastavljaju sa granatiranjem vulgaris 'oduvijek neprijateljske' Europe i Amerike, odnosno na 'oduvijek samo svoje' Rusije.

Druga mapa puta zove se Otvoreni Balkan (u slobodnom prevodu, 'mini Šengen'), zagovara liberalizaciju protoka roba, kapitala i ljudi u regionu koji bi se tako lakše približio, umjesto da 'proaktivno sjedi' u predsoblju Europske unije. Dobra je vijest, da se vremenom smanjuju ranije izražene razumljive rezerve BiH. Ne samo zbog moguće dominacije Republike Srbije po zakonu velikih brojeva u ovoj inicijativi, već i iz opreza da se ista favorizuje iz Brisela i iz Vašingtona, kao surogat za stvarnu i punu europsku integraciju. U tom svijetlu, autor ovog teksta je nedavno elaborirao dosta zanimljiv koncept u kojem bi Sarajevo preuzelo ulogu balkanskog Brisela, kao sjedišta dvije 'konkurentske, a sasvim komplementarne' inicijative – tzv. Berlinski proces i inicijativu Otvoreni Balkan.

Naravno, treba imati razumijevanja za opetovani tvrd stav Kosova u pogledu inicijative 'Otvoreni Balkan' - makar bila sarajevocentrična - zbog uzajamnog ozbiljnog nepovjerenja između Prištine i Beograda. Za dobar početak, vrijedilo bi Prištini ponuditi učešće u statusu posebnog gosta.

Nedžad Hadžimusić, Prometej.ba

P. S.

#Artefakti pobjede kontra nacifašizma

... Sovjetski diktator Josif Staljin čuveno je nazdravio programu Zajam i najam na konferenciji u Teheranu u novembru 1943. s britanskim premijerom Vinstonom Čerčilom (Winston Churchill) i predsednikom SAD Frenklinom Ruzveltom (Franklin Roosevelt). Želim da vam kažem šta su, sa ruskog stanovišta, predsednik i SAD uradile za pobedu u ovom ratu", rekao je Staljin. "Najvažnije stvari u ovom ratu su mašine... SAD su država mašina. Bez mašina koje smo dobili kroz Zajam i najam, izgubili bismo rat".

Nikita Hruščov izneo je isto mišljenje: "Da nam SAD nisu pomogle, ne bismo pobedili u ratu", napisao je u svojim memoarima. "U jedan na jedan s Hitlerovom Nemačkom, ne bismo izdržali njen napad i izgubili bismo rat. Niko o tome zvanično ne govori, a Staljin nikada, mislim, nije ostavio pisane tragove svog mišljenja, ali mogu reći da je u razgovorima sa mnom nekoliko puta izrazio taj stav."

*...šta još čekamo!

**po završetku II svjetskog rata SSSR je bio neupitna, prva ekonomska sila u Europi, dok je Rusija danas tek na 11. mjestu - u rangu Italije, Brazila ili primjerice New Yorka, jedne od ujedinjenih države Amerike. Prema svježim, nezavisnim procjenama, ruska privreda je procijenjena na 1,6 triliona US dolara, dok je privreda EU teška 18, a SAD 23 triliona US dolara.

***neka cvijeta hiljadu cvjetova, osim slobode.