Pozvaću se, nostalgično, na davnašnju izjavu do koje mi je i dan-danas stalo: "Jednog srećnog dana možda će neki novi (pravi) jugoslovenski ustav počinjati rečima: U našoj zemlji sve su memorije ravnopravne”. Načelo bi se stavilo nasuprot podeli nacionalnih istorija na dobre i progresivne, na manje dobre i jedva dobre. Sada više nema zajedničke zemlje, a rat za suprematiju uspomena je otpočeo, surov i prljav - Bogdan Bogdanović, “Grad i smrt”, esej Zavađena sećanja (Tri ratne knjige, 2008)

Piše: Ljupko Mišeljić, Prometej.ba

“Komemoracija za žrtve sa Kazana je bio loše realizovan događaj dobrih namjera. Danas je na Vječnoj vatri u Sarajevu održana važna komemoracija, na toliko pogrešan način, da je potpuno promašila svrhu” – napisao je Haris Pašović, u public objavi na svojoj Facebook stranici.

Prema Pašovićevoj eksplanaciji, prvi problem koji unosi konfuziju je pogrešno mjesto održavanja komemoracije za događaj iz 1993. godine. “Vječna vatra je spomenik jugoslovenskim partizanima koji su 1945. godine oslobodili Sarajevo od nacističke i ustaške okupacije. Zatim u saopštenju ovih organizacija ne navodi se vrlo bitna činjenica, a to je da je već tokom rata i Opsade Sarajeva vođen sudski proces protiv pripadnika Desete brdske brigade zbog ovog i drugih zločina. Četrnaest pripadnika Desete brdske brigade je odmah procesuirano pred Vojnim sudom u Sarajevu, prije svega zbog ubistva civila na Kazanima i osuđeni su na kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci do šest godina. Umjesto ove informacije sugeriše se da je to bio zločin Armije BiH, a ne određenih pojedinaca u jednoj brigadi, koji su za taj zločin osuđeni, a to procesuiranje ratnih zločina tokom samog rata bio je unikatan događaj u ratovima u bivšoj SFRJ. Konačno, katastrofalan je propust da se obavlja komemoracija samo nekim žrtvama istog zločinca i njegovih pomagača, a druge žrtve se zanemaruju” - napisao je Pašović.

Problem koji vidi Haris Pašović je površnost i politička korektnost civilnog društva u izjednačavanju krivica, a problem koji Haris Pašović ne vidi je upravo ta “drugost žrtve” o kojoj Pašović govori. Ne pomenuvši niti jednom jedinom riječju da još uvijek nije izgrađen memorijal za civile strijeljane / ubijene na Kazanima (što bi podsjećao na nešto tako poznato?), Pašović vidi problem u tome što su civili koje su ubili pripadnici Desete brdske brigade na Kazanima dobili pijetet kojim su sve ostale žrtve postale “druge”, “one koje se zanemaruju”.

“Ne smijemo našu složenu istoriju uprošćavati. To ponekad može dovesti do, nehotične, uvrede žrtvama, njihovim porodicama, i svima nama koji smo bili žrtve Opsade Sarajeva” - govori Haris Pašović, ostavljajući tek motiv za pitanje da li je i koliko stolica u “Sarajevskoj crvenoj liniji” u službi sjećanja na civile? Koliko je stolica u službi sjećanja na ubijene na Kazanima, čiji broj još uvijek nije poznat, i u službi sjećanja na sve stradale čija brojnost još uvijek nije utvrđena? Sve one i svi oni su - posudimo Pašovićevu logiku - postali "drugi" i "zanemareni". Na potezu od "Vječne vatre" do Alipašine džamije, ili ako baš hoćete – u Ulici Maršala Tita.

Ipak, akcija komemoracije zločina na Kazanima pored spomenika “Vječna vatra” podsjetila je na akciju grupe banjalučkih aktivistkinja i aktivista koja se povodom Dana bijelih traka, 31. maja 2016. godine okupila ispred Spomenika borcima palim u Narodnooslobodilačkoj borbi. Prema riječima Srđana Šušnice, Spomenik palim borcima NOB-e je site specific na kojem je odabrano da se izvjesi bijelo platno sa imenima 102 ubijene prijedorske djece u velikosrpskom etnoimperijalnom divljanju po Bosni 1992-1995, način simboličnog otimanja banjalučkog spomenika NOB i istorije antifašizma od velikosrpskih i neočetničkih interpretacija i radikala. Akciji je prisustvovala i Florence Hartmann, spisateljica i novinarka, bivša glasnogovornica Tribunala pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

“Izabran je taj spomenik jer je antifašistički. Jer je podignut u sjećanje na one koji su se prije više od 70 godina borili protiv i svjetskog i lokalnog fašizma oličenog u četništvu i ustaštvu. Htjeli smo izraziti stav da se partizani, komunisti i antifašisti - u čiju čast je spomenik podignut - nisu borili za Republiku Srpsku, niti za rimejk zločina u ime srpstva nekih 50 godina kasnije, sada u paradigmi reakcionarne postmoderne. Partizani i revolucionari nisu ginuli na Sutjesci, po Bosanskoj Krajini, po cijeloj Bosni, da bi 50 godina kasnije velikosrbi ili republikosrbi ubijali nedužnu djecu i ljude, vodili osvajački rat na račun i na štetu svojih komšija i genocidom istrebljivali nesrbe iz njihovih vjekovnih zavičaja. Ovaj spomenik kao i cijela NOB i partizanska borba su u propagandi i osnivačkom narativu RS posrbljeni, potpuno distorzirani. Većini Srba je nametnut relativistički, amnezivan i revizionistički narativ, o izjednačavanju partizana i četnika jer su oni tobož svi bili Srbi i kao takvi po defoltu antifašisti. Jedna bezočna laž. Simbolično smo vratili stvari na svoje mjesto - ubijena prijedorska djeca a preko njih simbolično i sve žrtve novog četništva, našli su svoje utočiste na spomeniku posvećenom antifašistima, borcima i palim u borbi protiv četničkog, ustaškog i svjetskog fašizma. A ti pali u NOB-i nisu bili samo Srbi, čak naprotiv, većinom nisu bili u nacionalnom smislu Srbi, pogotovo ne velikosrbi. Taj spomenik i trg su tada i time bili oteti srpskom etnoekskluzivističkom narativu” - rekao je Šušnica.

Tada, 31. 5. 2016. godine, Šušnica je s grupom aktivistkinja i aktivista dijelio kopije stranica predratnog banjalučkog telefonskog imenika u akciji pod nazivom “Call me, I am not there”.

“Stari telefonski imenik Banjaluke nijemi je i zaboravljen svjedok da su neki Ibrahim, Azra, Mate, Ana nepodobne vjerske ili etničke samodekleracije živjeli na banjalučkim adresama. Da su njihovi životi, životi i sjećanja desetina hiljada prognanih Banjalučana (više od 75000) nekada pleli tanane mreže generacijskih narativa o jednom gradu, njegovim avlijama i stanovnicima, koje su se slagale u urbanu memoriju i istoriju tog grada” – rekao je Šušnica, i dodao: “Ljudi su ih uglavnom uzimali i nisu ništa pitali. Neki su ih odmah po letimičnom čitanju odbacili. Nismo imali previše razgovora sa prolaznicima niti sa gostima u bašti hotela. Sjećam se jedne djevojke u bašti hotela koja je letak nakon čitanja pocijepala, i kada sam ponovo prolazio kraj njenog stola, obratila mi se protestno i nadmeno, zahtijevajući da uzmem ovo svoje smeće nazad, pokazujući rukom na gomilu iscjepanog letka sa kopiranom stranicom starog banjalučkog imenika. Gledao sam nekoliko sekundi tu gomilicu papira, gomilu pokidanih, iscijepanih, rastočenih imena i prezimena Banjalučana koji su ili istjerani iz grada, ili je grad istjeran iz njih. Odgovorio sam joj: Gospođice, to nije moje već vaše smeće, niko to neće pospremati iza vas!”

Bogdan Bogdanović, Odbrana grada - Pismo sarajevskim prijateljima: Ako se sada vratim na početni simbol: Suština i Sudbina Grada, i ako zlu sudbinu, privremeno, stavim na stranu, ostaje nešto vrlo moćno i teško uništivo, čak i pred na- letima najogorčenijih varvara. To je upravo ta, nazovimo je, sveta "suština grada «. I tu počinje uzlazna linija, linija ljudskosti i moralne lepote. "Svi mi, još uvek, u sebi nosimo svoje besmrtne gradove” - to sam napisao na kraju već pomenutog, davnašnjeg teksta. Nosi, razume se, ko ima šta da ponese, i da se podiči. Jer, ima gradova koji se ne mogu ubiti dok u njima opstoji i u sebi ih čuva i poslednji gradski čovek...