Piše: Drago BOJIĆ

Priznajem da nerado pišem o posrnulim intelektualcima, ali postoje slučajevi koji se naprosto ne mogu izbjeći. Jedan takav slučaj je fra Ivan Bubalo. U zadnjem broju mjesečnika Svjetlo riječi (br. 447, lipanj 2020.) objavio je fra Ivan Bubalo tekst pod naslovom „Dvojac s kormilarom u sjeni“. Riječ je o Bubalovom osvrtu na tekst „Tuđe fašizme nećemo – svoje ne damo!“ koji je prethodno objavljen na portalu Prometej 15. svibnja ove godine i koji zajednički potpisuju Drago Bojić i Ivan Šarčević. Ovdje se neću baviti dijelovima Bubalova teksta u kojima se razračunava s Ivanom Lovrenovićem i Ivom Markovićem. Potpisnik ovih redova nastupa u svoje ime i želi se osvrnuti samo na one dijelove koji se odnose na tekst „Tuđe fašizme nećemo – svoje ne damo!“. No, prije toga, nekoliko napomena.

Fra Ivan Bubalo (1945.), profesor je filozofije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, uglavnom nepoznat široj javnosti, ali ga se unutar franjevačke provincije Bosne Srebrene, Katoličke crkve i među hrvatskim katoličkim teolozima percipira kao jednog od boljih poznavatelja filozofije. Odmah napominjemo da postoje dva fra Ivana Bubala, jedan do 2010. godine i drugi, nakon skretanja udesno, od 2010. do danas. Ta dvojica fra Ivana Bubala se posve razilaze u stavovima. Fenomen intelektualne i moralne rascijepljenosti nije uopće rijedak i fra Ivan Bubalo je, treba li reći nažalost?, samo jedan od onih intelektualaca čija se dva razdoblja života razilaze i međusobno potiru.

Fra Ivan Bubalo se nekada i sam borio protiv onoga što posljednjih desetak godina tako strastveno brani u svojim tekstovima i intervjuima. Podsjećamo, svojevremeno je Bubalo pisao kritički o hrvatskom nacionalizmu, o Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini (posebno prema Bubalovoj rodnoj Posavini), o hercegbosanskom političkom zlu i nasilju nad bosanskim Hrvatima, o zabludama i stranputicama Katoličke crkve u hrvatskom narodu, o duhovnjaštvu i nazadnjaštvu u Crkvi, o političkim konvertitima bez religioznog obraćenja, i o volji za moću pod maskom molitve. No, Bubalo je prije otprilike desetak godina drastično promijenio svoje stavove i u međuvremenu se prometnuo u ideologa i logističara retrogradnih opcija u hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi.

Taj moralni sunovrat utjecao je i na intelektualnu zbrku, pa se fra Ivan Bubalo u svojim intervjuima i tekstovima posljednjih desetak godina (i u ovom na koji se osvrćem) služi misaonim i logičkim vratolomijama, svjesno izokrećući premise, zamjenjujući uzroke i posljedice, izvrćući argumente i izvodeći proizvoljno zaključke. Nakon što smo ustanovili intelektualnu i duhovnu promjenu fra Ivana Bubala, mogli bismo već na ovom mjestu završiti ovaj tekst, ali budući da je riječ o intelektualcu koji uživa ugled u Bosni Srebrenoj, a posljednjih godina i u „Crkvi u Hrvata“ i u desničarskom krilu hrvatskog naroda, potrebno je o tom autoru i njegovom diskreditirajućem letku „Dvojac s kormilarom u sjeni“ reći još ponešto. Napominjemo i to da je fra Ivan Bubalo svoje stavove o Bleiburgu mogao iznijeti i bez toga da se osvrće na tekst Drage Bojića i Ivana Šarčevića. U tom slučaju ne bi bilo ovoga teksta, ali budući da je fra Ivan Bubalo denuncijantski opleo po „autorskom dvojcu“, i da je u svom tekstu iznio puno neistina, optužbi i kleveta, ovaj tekst je naprosto neizbježan.

Potpisnik ovih redova uglavnom je upućen u ono što je fra Ivan Bubalo pisao i prije 2010. godine i nakon toga, i zato može ustvrditi da je u osvrtu o kojem pišemo riječ o Bubalovom obračunu sa samim sobom, sa svojim nekadašnjim stavovima i mišljenjima. Legitimno je Bubalovo pravo da se razračunava sa samim sobom i najprimjerenije bi bilo da pritom svoje sadašnje stavove sučeli s onima iz ranijih tekstova. Ali fra Ivan Bubalo nema hrabrosti ili volje da se suoči sa samim sobom direktno, nego su mu potrebni drugi kako bi iz sebe izbacio svu gorčinu i mučninu koje mu zadaju sjećanja na nekadašnjeg sebe. Ideološki obračun „konvertiranog umnika“ fra Ivana Bubala iz sadašnjosti sa „slobodnim misliocem“ fra Ivanom Bubalom iz prošlosti (možemo to nazvati i obračunom fra Ivana Bubala Prvog s fra Ivanom Bubalom Drugim) ne događa se, po starom načelu humanosti – upoznaj samoga sebe, dakle, ondje gdje bi to prirodno bilo za očekivati, u njemu samom, već u sukob sa samim sobom uvlači i druge koji s njegovim intelektualnim i moralnim metamorfozama nemaju ama baš nikakve veze.

Na taj način se fra Ivan Bubalo pridružuje onim intelektualcima kod kojih se promjena životnih stavova i uvjerenja manifestira tako što se umjesto suočavanja sa samima sobom, razračunavaju s nekadašnjim prijateljima i istomišljenicima, želeći pritom u svoju vlastitu destrukciju uvući i druge, pa i čitave zajednice kojima pripadaju. I u osvrtu na tekst Drage Bojića i Ivana Šarčevića, manje je fra Ivanu Bubalu stalo do toga da eventualno nešto ospori u tom tekstu, a više do toga da „autorski dvojac“ difamira u njihovoj zajednici Bosni Srebrenoj, da ih proglasi neprijateljima Katoličke crkve i hrvatskog naroda (kako ih i mnogi drugi stigmatiziraju), te da i sam „baci kamen“ na njih. Za nekoga tko se duži dio života pozivao na visoke etičke principe, kao što je to činio fra Ivan Bubalo, svakako nedostojan i neprimjeren čin.

Sagledamo li pamflet fra Ivana Bubala u cjelini, očito je da on ne ide na sadržaj, nego se vodi željom da diskvalificira protivnike. Nekadašnjim istomišljenicima, a sada mrskim neistomišljenicima, Bojiću i Šarčeviću, Bubalo učitava da su nelogični, nesuvisli, da pišu apodiktički. Sve su to pokazatelji da fra Ivan Bubalo nije u dobroj namjeri, sabrano i intelektualno pošteno, čitao Bojićev i Šarčevićev tekst, nego s prethodnim predrasudama i razdirućom željom da se obračuna s „autorskim dvojcem“. Zato Bubalo u svome tekstu ne dijalogizira, već se bavi detaljima istrgnutim i iz konteksta, i iz cjeline teksta. Nekadašnji Bubalo bi takav misaoni i znanstveni postupak s indignacijom i prijezirom odbacio.

Iz Bubalova osvrta nedvosmisleno proizlazi da on ne vidi ništa sporno u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. On Nezavisnu Državu Hrvatsku, zazivajući pritom u pomoć Franju Tuđmana, naprosto smatra izrazom povijesnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom. Bojiću i Šarčeviću, koje pakosno uspoređuje s Jakovom Blaževićem (tužitelj u sudskom procesu Alojziju Stepincu) i Viktorom Novakom (autor knjige Magnum Crimen s teškim i velikim dijelom neutemeljenim optužbama na račun Katoličke crkve), kako bi na njih navukao bijes „Stepinčeve crkve“, redovničke i crkvene hijerarhije, svećenika nacionalnog, kroatiziranih katolika i „velikih“ Hrvata, zamjera da zlonamjerno NDH pokušavaju dovesti u što užu vezu s ustaškim režimom, nacizmom i smrću. A s čime se to Nezavisnu Državu Hrvatsku može vezati osim uz ustaški režim, logore i smrt!? Bubalo se u odnosu na „državotvornu ideju hrvatskog naroda“, brinući se pritom više za „matičnu“ Hrvatsku nego za rodnu Bosnu i Hercegovinu (i tu je on drugi čovjek!), vodi logikom cilja koji opravdava sva sredstva i na taj način zapada u politički makijavelizam i pragmatizam, koji politiku odvajaju od morala, nad čime se nekadašnji fra Ivan Bubalo i sam zgražao i o tome ispisao validne kritike.

Prema Bubalovom shvaćanju, „hrvatska državotvorna ideja“ je iznad svega, neupitna božanska kategorija, pa makar se ona zvala i Nezavisna Država Hrvatska, i makar nastala uz nacističko-fašističku asistenciju, i makar njome upravljao ustaški režim, i makar prisvojila i teritorije koji joj ne pripadaju, i makar se održavala na koncentracijskim logorima i brutalnim ubojstvima. Gdje su se u svemu tome zagubila etička načela i što bi na to, da kojim slučajem može govoriti, rekao Immanuel Kant, Bubalov filozofski učitelj!? Kako pri takvim stavovima sačuvati uzvišenu filozofsku i civilizacijsku vrijednost Kantovog kategoričkog imperativa, ili taj imperativ prema logici posrnulog etičara Bubala vrijedi za sve druge, samo ne za njega i „hrvatsku državotvornu ideju“!?

"I u osvrtu na tekst Drage Bojića i Ivana Šarčevića, manje je fra Ivanu Bubalu stalo do toga da eventualno nešto ospori u tom tekstu, a više do toga da „autorski dvojac“ difamira u njihovoj zajednici Bosni Srebrenoj, da ih proglasi neprijateljima Katoličke crkve i hrvatskog naroda (kako ih i mnogi drugi stigmatiziraju), te da i sam „baci kamen“ na njih" (Foto: franjevackateologija.ba)


Autorima Bojiću i Šarčeviću koji u svom tekstu upozoravaju na činjenicu da dio Katoličke crkve i hrvatskog naroda nije raskrstio s ustaškom ideologijom i Endehazijom, da se Pavelićev endehazijski mit „Hrvatska do Drine“ u međuvremenu reducirao na tuđmanovsko-bobanovsku zabludu o Herceg-Bosni, Bubalo prišiva još jednu optužujuću etiketu, doduše u obliku pitanja: „ne tjera li se time voda na mlin velikosrpskim aspiracijama prema Hrvatskoj, i to u kontekstu kriptokomunističke i kriptojugoslavenske velikodržavne ideje?“ Bubalovim riječima, tu čovjeku doista staje pamet, jer Bubalo takvim optužbama Bojiću i Šarčeviću stavlja još jednu metu na čelo i toplo ih preporuča za odstrel, budući da među nacionalno ostrašćenim Hrvatima i „političkim“ katolicima nema ništa opasnije od optužbe za promoviranje „velikosrpskih aspiracija“. I to baš Bojića i Šarčevića koji su često pisali i pišu protiv velikosrpske ideologije i njezinih političkih aspiracija.

U polemičkom zanosu, Bubalo autorima zamjera i nedostatak empatije za nastradale i pobijene na Bleiburgu i marševima smrti. Još jedna teška kleveta! U tekstu koji zajednički potpisuju Drago Bojić i Ivan Šarčević nema nijedne jedine rečenice kojom bi Bubalo mogao potvrditi svoj maliciozni prigovor. Naprotiv, cijeli tekst je i pisan upravo u duhu pijeteta prema nevinim žrtvama i sa stidom za zločine koji su počinjeni u ime hrvatskog naroda, te se izričito i posve jasno na više mjesta osuđuju ratni zločini koje je počinila pobjednička partizanska strana. Istodobno, u Bubalovom osvrtu nema ni jedna jedina rečenica koja bi osuđivala ustaške zločine, pa tako nema ni empatije prema žrtvama toga režima niti poštivanja „autoriteta tuđe patnje“ (J. B. Metz). Bubala očito treba podsjetiti da povlačenje ustaške vojske prema Austriji nije bila nikakva „mirna šetnja“, nego je ustaška vojska i u povlačenju grčevito ratovala, unatoč tome što je rat već bio završio. O partizanskim žrtvama u borbama koje se vežu uz blajburšku katastrofu, Bubalo nijednu jedinu riječ da prozbori. A što tek reći za misao koju Bubalo preuzima od „nepoznatog autora“ – da „nitko nema moralno pravo biti antifašist tko nije istodobno antikomunist“. Želi li time „logičar“ Bubalo navesti čitatelje na zaključak da je svaki komunist automatski anti-antifašist, odnosno fašist!?

U uvodnim rečenicama svoga osvrta, fra Ivan Bubalo najavljuje da će u njegovom osvrtu „prije svega biti riječi o temeljnom pitanju uzroka blajburške katastrofe koje se provlači kroz čitav članak, a sve se na koncu svodi na zamagljivanje istine o zločinu i počinitelju, čime se iznova ponižavaju i zatiru žrtve“. Riječ je o Bubalovim zlonamjernim insinuacijama i smišljenim invektivima, jer se u tekstu „Tuđe fašizme nećemo – svoje ne damo!“ nigdje ne zamagljuju istine o zločinu i počiniteljima, niti se ponižavaju i zatiru žrtve. U Bojićevom i Šarčevićevom tekstu su jasno poredani uzroci i posljedice, počinitelji zločina i žrtve, što nije slučaj u Bubalovom osvrtu, koji se u svojoj martirskoj zaslijepljenosti uopće ne osvrće na odgovornost ustaškog režima koji je vojsku i civile poveo na Bleiburg. Nije li zamjena uzroka (ustaški režim) i posljedice (osveta pobjedničke vojske) u Bubalovom osvrtu upravo potvrda njegove „pojmovne konfuzije i kršenja temeljnih logičkih principa mišljenja“, što on pokušava imputirati Bojiću i Šarčeviću koji u svom tekstu ni jednom jedinom rečenicom ne ekskulpiraju partizanske zločine kako im Bubalo perfidno želi podvaliti!


Promatramo li Bubalov osvrt iz historiografske perspektive, očigledno je da on preuzima stavove revizionističkih povjesničara kao što su Zlatko Hasanbegović, Roman Leljak, Jure Krišto, Josip Jurčević i mnogi drugi. Naravno, zna fra Ivan Bubalo (ili je nekada znao) da postoje i drugi povjesničari, primjerice Slavko i Ivo Goldstein, da ne širimo listu, ali on takve povjesničare cinično omalovažava kad tvrdi da antifašistički povjesničari nisu vjerodostojni istraživači i znanstvenici. Bubalovi stavovi o povijesti hrvatskog naroda, hrvatske države i Katoličke crkve ne razlikuju se bitno od stavova Velimira Bujanca koje godinama uz pomoć nacionalno i klerikalno ostrašćenih gostiju promovira u svojoj emisiji Bujica.

Sažeto, fra Ivan Bubalo u svome osvrtu upada u ideološke stereotipe, pojednostavljivanje prošlosti, prešućivanje fakata i proizvoljna generaliziranja. To je svakako nedostojno intelektualca Bubalova ranga, pogotovo ako znamo da je nekada snažno inzistirao na intelektualnom poštenju i čestitosti. Zar je moguće da tako misli i piše čovjek kojemu je duži dio njegova života bio stran svaki znanstveni dogmatizam i svako svrstavanje uz ideologije!? Zar Bubalo pišući svoj tekst ni u jednom trenutku nije pomislio da bi njegov tekst mogao biti shvaćen kao ideološka haranga i potjera za crkvenim i nacionalnim neprijatelijma, na zluradost i likovanje nacionalno opijenih svećenika i katolika koji ovih dana euforično po klerikalno-katoličkim i desničarskim portalima i društvenim mrežama dijele njegov tekst, jer se konačno našla „dostojna pamet“ koja će odgovoriti Bojiću i Šarčeviću (pri čemu se istodobno zlurado raduju i Bubalovom moralnom posrnuću)!? Ili je Bubalo, koji je posustao u svojoj moralnoj dosljednosti koja uvijek skupo stoji svakoga tko misli samostalno i etično, upravo to i htio!?

Na koncu, nužno je osvrnuti se i na naslov Bubalova teksta – „Dvojac s kormilarom u sjeni“. Već sam naslov sugerira da je fra Ivan Bubalo svoj osvrt pisao pod visokom temperaturom, jakim i uzavrelim emocijama, i da je najvažnija intencija njegova osvrta bila ta da ponizi Dragu Bojića i Ivana Šračevića kao nemisleće „trabante“ Ivana Lovrenovića. Nakon što je intelektualni prvosvećenik Bosne Srebrene otjerao od sebe ljude koji samostalno misle, među njima i Lovrenovića i Šarčevića i Bojića (tim redoslijedom), ne može naprosto shvatiti da je moguće prijateljevati i surađivati s onu stranu međusobnog „kormilarenja“. Fra Ivan Bubalo samostalno misleće ljude naprosto ne podnosi u svojoj blizini i radije voli biti okružen slugama koji na svaku njegovu riječ sažaljivo poslušno i farizejski razdragano kimaju glavom. Ako se za nekog doista može kazati da je „kormilar u sjeni“, iako nerado koristim takve kvalifikacije, onda upravo za fra Ivana Bubala i njegovu ulogu na Franjevačkoj teologiji.

Mnoštvo je povijesnih iskrivljavanja, proizvoljnih interpretacija i pogrešnih zaključaka koje fra Ivan Bubalo servira u svom tekstu. Drugačije ne može ni biti ako tako kompleksnom, teškom i bolno osjetljivom pitanju kao što je blajburška tragedija pristupate s ideoloških pozicija. Bojić i Šarčević nisu pretendirali da izreknu završnu riječ o Bleiburgu, nego da kažu svoj stav, da potaknu na solidarnost sa žrtvama onih drugih i otvore dijalog s drugima. S druge strane, fra Ivan Bubalo se postavlja kao da sve zna i da se tu nema šta više misliti, što proturječi nekadašnjem intelektualcu Bubalu koji je uvažavao i drugačija mišljenja.

Nije moguće osvrnuti se na sve Bubalove pogreške i zablude, a nije ni potrebno, jer sve je to posljedica moralnog porsnuća koje onda nužno utječe i na intelektualnu zbrku u mislima. Osvrt fra Ivana Bubala na tekst „Tuđe fašizme nećemo – svoje ne damo!“ velikim je dijelom propagandni i agitacijski pamflet, inkvizicijska prozivka nacionalnih i crkvenih heretika Bojića i Šarčevića, koja se maskira tobože intelektualnom superiornošću i nadideološkom uravnoteženošću, a zapravo je sva u uronjena u ideološko jednoumlje i intelektualističko frazerstvo, uskipjela od strasnog gnjeva i mržnje prema neistomišljenicima.

Tekst Drage Bojića i Ivana Šarčevića nije savršen, kao što i nema savršenih tekstova, pogotovo ne o velikim i bolnim temama kao što je Bleiburg koji je desetljećima bio potisnut u nasilnu šutnju, ali fra Ivan Bubalo se u svojoj ideološkoj zaslijepljenosti nije vodio motivima razotkrivanja eventualnih nesavršenosti i nedostataka teksta, nego je povijesnu tragediju Bleiburga zloupotrijebio za obračun s neistomišljenicima. U jednom je, čini se, fra Ivan Bubalo ipak uspio: nekadašnji progresivni intelektualac se svojim optužujućim pamfletom protiv Drage Bojića i Ivana Šarčevića dodatno svidio konzervativnom dijelu Bosne Srebrene, Katoličke crkve i hrvatskog naroda, svečano je nakon ovog teksta kao konvertit adoptiran u hrvatsko-katolički hram pravovjernih, i još je pritom postigao i drugi cilj – da autorskom dvojcu prišije traku „neempatičnih“ i opasnih ljevičarskih aveti. Posve očaran hrvatsko-katoličkom domoljubnom ideologijom, fra Ivan Bubalo je izgubio kontakt s poviješću, realnošću i istinom, iako je nekada i sam smatrao da ljubav prema istini uglavnom nije kompatibilna s ljubavlju prema kolektivnim, državnim, nacionalnim i religijskim ideologijama.

Bubalov „klerikobanalni i kurijalnoučtivi“ (M. Krleža) osvrt s mnoštvom sklerotičnih sofisterija i diskvalificirajuće polemičnosti pokazuje bolnu i samorazarajuću tragičnost čovjeka koji je ustao protiv sebe iz prošlosti i svojih nekadašnjih prijatelja i istomišljenika, skrivajući se pritom iza prevladavajuće ideologije institucije koja mu je na raspolaganje ustupila i medij. Preostaje nam da nakon svega pamtimo fra Ivana Bubala iz njegove bolje prošlosti, ako je to uopće moguće nakon ovakvih rodoljubno nervoznih i histerično konvulzivnih moralnih i intelektualnih sunovrata i teških diskvalifikacija i otpužbi kojima je u svom osvrtu počastio „autorski dvojac“ Bojića i Šarčevića. Bez imalo cinizma, svome nekadašnjem profesoru (zbog toga je i ovaj tekst blag i empatičan) najdobronamjernije želim da se vrati samom sebi – sebi iz bolje prošlosti!

Drago Bojić

Prometej.ba, 6. 6. 2020.